Bozic

Protojerej Slobodan Lukić: Vitlejemska radost

Hrišćansko iskustvo Božića jeste prevashodno iskustvo istinske radosti. Ona izvire iz učešća u neizrecivoj tajni Bogoovaploćenja, za koje nas Crkva naročito priprema svojim bogosluženjem u ove pretpraznične dane. Zato je uvijek potrebno, naročito danas, zapitati sebe da li zaista doživljavamo i osjećamo tu radost i da li svoj život temeljimo na njoj.

Davno je rečeno da niti ima hrišćanstva bez radosti, niti prave radosti bez hrišćanstva. Svaka tema koja se tiče Crkve i našeg života u njoj ima smisla samo u kontekstu te velike radosti koju blagovijesti Jevanđelje, kako na početku – „Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku” (Lk. 2,10) – tako i na kraju – ”A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom” (Lk. 24,25). Međutim, potrebno je da se zapitamo da li nas radost Božića mijenja, da li kroz proslavu Božića ocjenjujemo, prosuđujemo i samjeravamo sebe, svijet oko nas i odnose sa bližnjima, ili se prosto prepuštamo ”običajnom” proslavljanju. Radost praznovanja ne smije da se iscrpi držanjem običaja i smjesti samo u tri dana praznika. Običaji koje držimo treba da budu samo jedna od spoljašnjih izraza dubine bića koje slavi. Današnji čovjek često i kada praznuje Božić, on zapravo ne slavi, ne raduje se. Velika i neizreciva Tajna biva zamagljena brigama svakodnevice zbog toga što često svoju vjeru prilagođavamo svijetu, a ne obrnuto kako bi trebalo. U pravu je A. Šmeman kada kaže da mi, koji u Crkvi posjedujemo Tajnu, više volimo da svijetu svjedočimo nekako osrednje, maglovito, više socijalno i praktično. Svijet prosto očajnički čezne za Tajinstvom i Bogojavljanjem, a Hrišćani prihvataju prazne i ”luckaste utopije ovog svijeta.” (Šmeman).

Božić, kao najradosnija tajna treba da čini temelj našeg sveukupnog postojanja zato što je Rođenje Bogomladenca početak novog života za sve ljude, nadprirodan ”potres” i ulazak Boga u ovaj svijet od kojeg počinje novo iskustvo poznanja i odnosa s Njim. Kako u vrijeme ono, tako i danas kod mnogih vlada strah od Djeteta i neprijateljstvo prema Njemu. Razlog tome je što sama povijest Njegovog rođenja protivriječi i razobličava sve one vrijednosti koje nam duh ovog svijeta nudi kao najveću vrijednost i jedino potrebno. A ovaj svijet ne može da ponudi nikakvu zamjenu za vitlejemsku radost. Sliku kontrasta između smisla najradosnijeg hrišćanskog praznika i duha savremenog svijeta slikovito ilustruju pisma koja je Crnjanski pisao 50-ih godina iz Londona: ”Danas Božić u Londonu nije ono što je bio u Dikensovom vremenu. Poprimio je severnoamerički stil… Umesto mirne vitlejemske noći, njenih zvezda, štale i jasli okruženih kravama, teladima i krotkim magarićima, Božić se pretvorio u veliki komercijalni praznik za koji svako treba nešto da poklanja i očekuje da i sam dobije poklon. I sve to ne dešava se bez hipokrizije, lukavstva, pa i laži. Veliki praznik rođenja onog kome su dolazili sa Istoka da bi se pred tim detetom poklonili kraljevi i mudraci, pretvorio se u ogromnu pijacu na kojoj trgovci prodaju više nego tokom čitave godine. Umesto umilne pesme koja je pozivala na mir i ljubav među ljudima, odzvanjaju hici i zvuk zapušača sa šampanjskih boca…Sav zapadni svet proslavlja Božić u znaku materijalnih dobara i ta tendencija obožavanja Zlatnog Teleta pojavljuje se takođe i na Istoku, čak i kod ateista. Ćurani, šampanjac, svilene čarape, pokloni, nakit – sve to vrti se oko praznovanja Božića i Nove godine na kugli zemaljskoj. U tome su se Zapad i Istok međusobno primakli.”

Nažalost, i kod nas se danas sve više ostvaruje ovo o čemu je pisao Crnjanski. Hrišćanstvo je postalo kao jedna od religija koja zadovoljava naše individualne ”duhovne potrebe” iako je u ovaj svijet ušlo kao pobjedonosna blagovijest Carstva Božijeg. Danas se čovjek, govorio je o. Sofronije Saharov, odlikuje sve većim otpadništvom od poznanja sopstvenog vječnog dostojanstva i srodstva sa Bogom. I zato svaki čovjek koji ne dostigne do osjećanja tog srodstva, a koje otkriva praznik Roždestva Bogomladenca, jeste tek ”potčovjek.”

U temelju praznika jeste, dakle, radost. Međutim, mi se prema njoj često odnosimo s podozrenjem. Kako da se radujemo pored toliki iskušenja, kad toliko ljudi strada, kada je čitav svijet pogođen strašnom pandemijom opakog virusa? Ova pitanja često ne dobijaju pravi odgovor jer današnja civilizacija ne poznaje pravi smisao radosti, te se ona u najboljem slučaju shvata kao nekakva razonoda, odmor ili bjekstvo od ”teške svakodnevice”. A i hrišćanstvo sve više poprima taj duh i i sve se teže brani od one Ničeove optužbe da hrišćanima nedostaje radosti. Zaboravili smo da upravo radost odozgo, za koju je Hristos rekao da je niko neće oduzeti od nas (Jn. 16,22), predstavlja izvor hrišćanske vere, a nikako rasterećivanje ili odmor od „ozbiljnosti“.

Crkva svakog jutra naglašava radost dolaska u svijet Spasitelja i Svjetlosti: ”Bog je Gospod i javi se nama…”. Ta radost se ne prepušta ni analizi ni odredbama, u radost se ulazi: ”Uđi u radost gospodara svoga” (Mt. 25,21). I mi nemamo nikakvo drugo sredstvo da uđemo u tu radost osim sveštenodejstva koje je od samog početka Crkve bilo i njen izvor i ispunjenje, tj. zaista samo tajinstvo radosti, a to jeste – sveštenodejstvo Evharistije. Rađajući se na svijet, Mladenac Isus je, riječima Ave Justina, probudio sve tajne, i one su se slegle oko Njega kao roj oko matice. Rađajući se, Hristos donosi bogatstvo oboženja, donosi neiskazanu blagodatnu radost i zato Crkva neprestano priziva ne samo ljude, već i sav stvoreni svijet da se raduje.