U Nedjelju četrnaestu po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, Svetom liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Igor Balaban, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića i Džonatana Proktora, protojereja Miladina Kneževića, Branka Vujačića i Nikole Pejovića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Protojerej-stavrofor Džonatan Proktor, klirik Pravoslavne crkve u Americi i parohijski sveštenik crkve Svete Trojice u Sent Paulu, u Minesoti, boravi u posjeti svetinjama Mitropolije crnogorsko-primorske.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja, sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj. Tumačeći jevanđelsku priču o svadbi carevog sina, prota Igor ukazao je da ona svakoga čovjeka poziva na preispitivanje sopstvenog odgovora na Božji poziv i mjesta koje u svom životu ostavlja za zajednicu sa Gospodom.
Pojasnio je da jevanđelska priča govori i o našem odnosu prema Svetoj liturgiji, u kojoj nas Bog sabira i poziva da učestvujemo u radosti Njegovog carstva:
„To je priča koja se dotiče svakoga od nas, a ne priča samo o nekom davnom caru i o njegovim slugama i o svadbi njegovoga sina i onima koji su odbijali da dođu na tu svadbu. Car je u ovoj priči sami Gospod Bog, a sin njegov je Gospod naš Isus Hristos. I On zove, Gospod zove na svadbu Sina svoga, zove u carstvo, zove na ovu Svetu liturgiju, zove da se dođe, a onda mi, po slabosti svojoj, velimo: Imam ja druga posla, neka vas na vašoj svadbi. Veselite se, igrajte, pjevajte, ali bez mene.“
U nastavku besjede prota Igor govorio je o svakodnevnim brigama koje čovjek postavlja ispred poziva koji nam Gospod upućuje. Podsjećajući i na jevanđelsku priču o sijaču i sjemenu, ukazao je da zaokupljenost ovozemaljskim može ugušiti riječ Božju u čovjekovom srcu i spriječiti njegovo duhovno uzrastanje:
„Tako i nama brige ovoga svijeta ne daju da rastemo i da uzrastamo, kako se na drugom mjestu kaže, u mjeru rasta visine Hristove. Ne daju nam, nego nas spuštaju u našu svakodnevicu. I mi njoj dajemo prednost u odnosu na svadbu sinovljevu. Umjesto da se veselimo na sinovljevoj svadbi, mi se izgubimo u brigama, strastima i slastima ovoga svijeta.“
Govoreći o posljedicama sopstvenog izbora u kojem nemamo vremena za poziv Gospoda, prota Igor je naglasio čovjekovu odgovornost za sopstveno udaljavanje od Boga. Zanemarujući jevanđelsku riječ, ili nastojeći da je iskorijeni iz svoga srca, čovjek sam sebe lišava radosti zajednice sa Gospodom.
Osvrćući se na drugi dio jevanđelske priče, o gostu koji je na svadbu došao bez svadbenog ruha, prota Igor istakao je da odazivanje pozivu podrazumijeva i staranje o unutrašnjem životu. Kao što se čovjek pažljivo priprema za svadbeno veselje, tako treba da se postara i o čistoti i ljepoti svoje duše pred Bogom:
„Da okupate srce svoje, očistite ga, ukrasite ga najljepšim nakitom koji imate, namirišete ga najljepšim mirisom koji imate. Da biste, kad izađete pred Gospoda, On prepoznao taj miris kao miris božanski, kao miris Njegov koji ste vi primili u srca vaša.“
Ovom parabolom prota Igor je ukazao na smisao svadbenog ruha kao ukrasa duše i tijela, pozivajući vjerni narod da se oslobađa onoga što udaljava od Gospoda i da se pripremaju za susret sa Njim. Posebno je naglasio da se radost budućeg carstva već predokuša u liturgijskom sabranju i pričešćivanju svetim tajnama:
„Ovo je predokušaj te svadbe, ova naša sabranja liturgijska. Ovo što nam Gospod daje da Ga okusimo u svetom i prečistom tijelu i krvi Njegovoj. To je predokušaj toga. To je samo mali djelić onoga što nas čeka na svadbi. Da budemo na toj svadbi okupani, namirisani, da se odazovemo na taj radosni poziv i da nikad ne prestajemo da se odazivamo na tu svadbu koja neće trajati jedno popodne kao naše svadbe. Ta svadba Sina carevoga je samo carstvo Božje i ono će trajati čitavu vječnost.“
Završavajući besjedu, protojerej-stavrofor Igor Balaban pozvao je sabrane da se za tu neprolaznu radost pripremaju ukrašavajući svoju dušu, kako bismo bili dostojni učesnici svadbene gozbe u Carstvu Oca i Sina i Svetoga Duha.
Tekst, foto: Boris Musić
