U dvadesetu nedjelju po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici Svetom liturgijom je načalstvovao protojerej-stavrofor Igor Balaban, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojerejâ: Miladina Kneževića, Branka Vujačića i Nikole Pejovića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Nakon pročitanih začala iz Apostola i Svetog Jevanđelja, sabranima se obratio protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Polazeći od jevanđelskih riječi „Bog pohodi narod svoj“, ukazao je na povezanost dva svjedočanstva o Božjem pohođenju čovjeka: preobraćenja apostola Pavla i vaskrsenja sina nainske udovice.
Osvrćući se na svjedočanstvo apostola Pavla o tome kako je, revnujući za otačka predanja, progonio Crkvu Božju, otac Igor je upozorio da se slična zamka može pojaviti i u životu hrišćana. Uvjerenje da smo na ispravnom putu, naglasio je, ne daje nam pravo da odbacujemo i mrzimo druge:
„Smatrajući sebe revniteljima naših hrišćanskih predanja, gonimo druge. Smatrajući sebe onima koji su na putu Božjem, zamrzimo one koji smatraju da postoji neki drugi put, iako mi vjerujemo da ga nema. To je zamka u koju svako od nas može da upadne: da misli da time što je na hrišćanskom putu, ili se makar trudi da bude, ima pravo da goni druge. Upravo ako to pomislimo, odmah znamo da nismo na dobrom putu. Ako mislimo da ispunjavamo sve što Bog od nas traži i smatramo da smo zaslužili Njegovu blizinu i ljubav, a nemamo ljubavi prema drugima, budimo sigurni da smo negdje zapeli.“
Govoreći o tome kako se ova duhovna zamka prevazilazi, prota Igor je istakao da je neophodno gajiti milosrđe i u svakom čovjeku prepoznavati brata ili sestru. Podsjetio je da se i u odnosima sa najbližim srodnicima, uprkos neslaganjima, trudimo da sačuvamo ljubav. Na isti način, poručio je, pozvani smo da u svakom bližnjem tražimo lik zajedničkog Oca nebeskog:
„Treba da budemo milosrdni prema drugima. Treba da imamo ljubavi prema svakom stvorenju, kao prema bratu i sestri. Ako nekome kažemo: ‘Brate, sestro’, jedini način da to ne bude licemjerno jeste da se trudimo da tu ljubav gajimo u svome srcu. I pored svih muka i nevolja, trudimo se da u onome drugome nađemo obraz svoga oca i svoje majke. Tako tražimo i obraz, lik Božji, lik našeg zajedničkog Oca, u svakom bratu i u svakoj našoj sestri. I pored toga što će nas neko iznervirati na poslu, što će nam presjeći put svojim vozilom, što će nas možda i pokrasti — pored svega toga, pokušajmo da u njemu nađemo lik Božji.“
Tumačeći jevanđelsko svjedočanstvo o nainskoj udovici, kojoj Gospod vaskrsava sina jedinca, prota Igor ukazao je na Božje saosjećanje sa čovjekovom tugom i usamljenošću. Istu ljubav prepoznao je i u Gospodnjem obraćanju Savlu na putu za Damask: umjesto da ga pogubi zbog progona Crkve, Gospod mu se obraća i poziva ga na preobraćenje. Božja ljubav, naglasio je, obuhvata svakog čovjeka, a hrišćani su pozvani da se na nju ugledaju:
„Bog je tu za svakoga. Bog je roditelj svakoga od nas — i onih koji čine dobro i onih koji čine zlo. Kao što roditelj ne može da razdvoji svoje sinove ili kćeri po tome da li neko čini dobro ili zlo, nego ih jednako voli. Ne slaže se, nadajmo se, sa onim ko čini zlo, ali ga voli. Tako ni mi ne možemo tražiti od Gospoda da nas ne voli sve jednako. On je roditelj svih nas. Ako je to tako, jedini način da budemo slični Njemu jeste da se trudimo da činimo ono što On čini. Nije to ni lako ni jednostavno. Nećemo uvijek biti na visini tog zadatka, ali moramo da se trudimo. I Gospod će pomoći.“
U završnom dijelu besjede otac Igor je poručio da preumljenje apostola Pavla svjedoči o mogućnosti preobražaja svakoga čovjeka. Naglasio je da Gospod može omekšati i neosjetljivo srce, osloboditi dušu osvetoljubivosti i učiniti je sposobnom da saosjeća sa tuđom patnjom i raduje se tuđoj radosti. Taj preobražaj, podsjetio je, podrazumijeva čovjekovo smirenje i iskrenu molitvu:
„Od našeg cjelokupnog bića Gospod može da napravi Pavla. Od naše savlovske duše može da napravi pavlovsku, ali moramo, kao Pavle, da padnemo ničice pred Njim, da Ga umolimo i da to od Njega zatražimo. Ako tako budemo činili, omekšaće naše srce, preumićemo se i naša duša biće prijemčivija za bol i patnju drugoga, ali i za njegovu radost — da ne zavidimo na radosti i da se ne naslađujemo patnjom drugoga. Neka bi Gospod dao da tako činimo, da nas Bog pohodi i da vaskrsava naše duše, kao što je vaskrsao sina ove nainske udovice.“ – poručio je na kraju svog pastirskog slova protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
