Povećan broj slučajeva vršnjačkog nasilja u školama i van njih, pred kompletno društvo postavlja pitanje: šta dovodi do ovakvh problema i šta činiti da se oni umanje ili u boljem slučaju, iskorijene?
Na pitanje odakle nasilje potiče, psiholog Branka Ćalasan u razgovoru za Radio „Svetigoru“ kaže da su faktori rizika za nastanak nasilničkog ponašanja brojni, ali da je jedan od bitnih anamnestičkih podataka vrijeme provedeno za ekranom.
„Vrijeme provedeno za ekranom učitava određene sadržaje u centralni nervni sistem i stvaraju se neke sintetičke, vještačke potrebe. Ako dijete za ekranom provodi vrijeme gledajući kako neko crta ili nekakve pejzaže, lijepe fotografije, definitivno će mu se razvijati estetska osjećanja i potreba za lijepim, ali ako igra igrice i bavi se nekim agresivnim sadržajem, onda će mu se stvoriti sintetičke potrebe za takvom vrstom sadržaja“.
Ona navodi podatak da 5 sati dnevno provedenih za ekranom u jednoj deceniji trajanja uzima 3 godine života, što djecu i mlade kojima je fizička aktivnost neophodna za pravilan razvoj, uvodi u destrukciju.
Iako djeca koja trpe nasilje veoma rijetko to i verbalno izuste, postoje određeni simptomi ili manifestacije na osnovu kojih se problem može prepoznati. To su najčešće: povučenost, bijes ili gnjev usmjeren ka ukućanima ili tuga.
Ćalasan smatra da je ključ uspjeha za smanjenje ili potpuno iskorjenjivanje vršnjačkog nasilja u školama udruživanje, jačanje kohezije unutar odjeljenja i povećavanje bliskosti na relaciji nastavnik – učenik ili učenik – učenik.
„Ključ je da na nivou škole, prije onih nekakvih operativnih ciljeva koje želimo postići, izgradimo dobar odnos sa djecom. Kohezija i bliskost, ta povezanost kojom se preveniraju mnogi problemi direktno utiče na školsko postignuće, recimo. Ako su djeca više povezana, druže se tokom odmora, pomažu jedni drugima u učenju i nastavi, njihovo školsko postignuće, u tim odjeljenjima gdje je kohezija veća, školsko postignuće je veće, dakle bolja je atmosfera za učenje. Takođe je manji procenat nasilja do potpunog izostajanja, ako je kohezija na visokom nivou. Tako da je to ključ. Graditi odnos sa djecom i graditi njihove međusobne odnose. Primjetni su i suptilni oblici nasilja, najčešće odbacivanje, a odbacuju se opet najčešće darovita djeca, kao u onoj priči o Ružnom pačetu“.
Kaže da je važno napraviti razliku između incidenta i nasilja.
„Ako se dogodi neka svađa između vršnjaka, važno je da normalizujemo njihove konflikte, da objasnimo da su oni dio njihovog odrastanja i važan dio socio-emocionalnog razvoja. Ali, ako se taj događaj ponavlja i ako prima neke šire oblike, onda je to nasilje i ako se ponavlja važno je da znamo da ono ostavlja duboke tragove na zdravlje i da je potrebno da ga rješavamo, a prije svega po hitnom postupku prekinemo jer posledice koje nasilje ostavlja su traumatskog karaktera. Najčešće roditelji ne mogu da otvore svoju djecu i to najčešće dovodi do krize roditeljstva, pa se pitamo šta smo to uradili da naša djeca postanu žrtve, a onda se pitamo kako smo doveli do toga da djeca nisu otvorena da nam govore o tome, pa onda roditelji najčešće kažu: ja sam kriv ili kriva. Roditelji nisu krivi, ali su odgovorni i onda kad to prebacimo na polje odgovornosti, problemi se počinju rješavati“.
Kompletan razgovor koji nas na koncu podsjeća da je veoma važno iskoristiti dobre i poučne savjete za što bolje usmjerenje nas kao roditelja za izgrađivanje hrišćanskog morala kod djece, jer dobro i lijepo ophođenje prema drugima to i jeste, poslušajte u prilogu koji je pred vama.
