Da čovjek osjeća blisku dušu blizu svoje duša i da ta duša postaje duša njegove duše, govorio je i svjedočio čovjek, otac, duhovnik, Arhimandrit Luka (Anić), koji je znao da, samo jednom riječju, molitvom i toplim pogledom uđe u naše duše, naša srca, domove i postane rođeni, najrođeniji.
A, ako se pitate kako mu je uspijevalo da ga, na prvi pogled, zavole djeca, da se međusobno prepoznaju i odgovore osmjehom na još topliji osmjeh i kako je uspijevao da ,,pripitomi“ sve nas koji smo sačuvali djecu u sebi, odgovor je: Pa to je zbog ljubavi. Ljubavi koju je otac Luka nosio u sebi i, dijeleći je, umnožavao sa svima otvorenog srca, govoreći često da je ljubav svetinja koja se klečeći uzima.
Otkrivao nam je tajne života i vječnosti. Odjednom je, u životnoj vrevi, postajalo sve bitnije ono što do tada nije bilo. Prenoseći na nas svoj monaški opit učio nas je da nama treba samo mir, radost i ljubav u Duhu Svetom i da poznanjem Boga imamo sve.
Nestajale su naše muke nakon ispovijesti pred kivotom Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Simeona Dajbabskog, nakon duhovnih razgovora, razumijevanja, brige, kao da ih je Otac odnosio negdje sa sobom pod skutovima svoje monaške mantije, ostavljajući za sobom radost, nadu, vjeru, ljubav i mir. Još odzvanjaju njegove pouke: Pomoli se za njega, tako ćeš najbolje pomoći ili: Ne osuđuj, ne širi mu grijeh kao i riječi da post služi da bismo bolje vidjeli. Post služi da bismo se više voljeli.
Sve ono što nismo najbolje razumjeli dok je bio sa nama, kasnije smo platili u životu.
Otac Luka nikada nije govorio o sebi, nikada nas nije opterećivao, a kasnije nas je svaka nepažnja, nebriga i neosjećajnost boljela.
Često se, dragi Oče, pitamo i Bogu blagodarimo što nas je, nedostojne, doveo pod vaše duhovno okrilje, pod okrilje Vaše ljubavi i molitve koja je liječila.
Godine prolaze…već devet Vas nema, a nikad niste bili prisutniji i brži da priteknete u pomoć kada Vas pozovemo i da odgovorite na naše molitve. Dolazeći na Vaš grob, kao u ogledalu naziremo šta znače one riječi o kojima smo slušali od vas -radostotvorna tuga.
Kažu da vrijeme liječi sve, ali kažu i da se Svetost i ljubav ne daju sakriti. Mi znamo i osjećamo jedno da kada dođemo u manastir Dajbabe, i kada nas dočekate, ne osjećamo više ni ljutnju što ste nas napustili prerano i bez pozdrava, pa ni tugu kao ranije, nema ni suza, ali ima zahvalnosti, ima ljubavi, i ima mnogo radostovorne tuge.
Vidim osmjehe ljubavi na licima svoje djece kada dođu i naslone čelo na Vaš grob, kao nekada na Vašu toplu ruku. Tu ste, oče, za sve nas ali mi nismo dostojni da vas vidimo…Po ljubavi i utjesi osjećamo i znamo da ste tu i da nas volite, da se Bogu za nas grešne molite.
I da završimo kako smo i počeli Vašom poukom: Ko dobije Carstvo nebesko šta njemu više treba?
Raduje svako sjećanje na Vas, raduje svaka pouka koja nam i sada grije dušu, raduje ljubav, raduje onaj Dajbabski mir.
Gospode Isuse Hriste Sine Božiji upokoj dušu sluge Tvoga Arhimandrita Luke.
Oče Luka molite Boga za nas. Da da Bog da se udostojimo i da se jednom sretnemo. Vjera, Nada i Ljubav su ono što ostaje.
Slobodanka
