Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, u desetu nedelju po Duhovima, na praznik Svetih sedam mladića u Efesu i Svetog sveštenomučenika Kozme Etolskog, 17. avgusta 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u Hramu Svetog Nikolaja Mirlikijskog, u Dragovoj Luci kod Nikšića.
Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije je tokom Liturgije u čin đakona rukopoložio čteca Nikolu Kadovića iz Nikšića.
Po zaamvonoj molitvi, Vladika je osveštao palionicu svijeća pri Hramu Svetog Nikole.
Vjernom narodu, sabranom u svetom bogosluženju, liturgijskom propovjedi obratio se Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije.
„Na zdravlje vam i na spasenje Sveta liturgija i ovaj divni događaj danas, kada u Liturgiji pored Svete tajne evharistije i pričešća, imadosmo i Svetu tajnu rukopoloženja brata našeg Nikole Kadovića u đakona, promislom Božjim i tajnom nedokučivom za ljudski um. Gospod uređuje sve naše korake u životu i sve naše dane blagosilja, tako isto i na današnji dan, bez ikakvog plana ljudskog pretjeranog se, po promislu Božjem, desilo ovo rukopoloženje Nikolino baš u Hramu Svetog Nikole. Prizvao ga je Sveti Nikola, posle ovoliko godina njegovog učenja teoloških nauka, pjevanja u crkvi, služenja Crkvi, svojoj porodici i narodu Božjem. Sveti Nikola ga je u ovom svom hramu prizvao, malog Nikolu da ide putem onim kojim su prošli apostoli i Sveti Nikola i Sveti oci naši iz roda našeg do današnjeg dana“, kazao je Visokopreosvećeni Arhiepiskop Metodije.
Ukazao je da je prva riječ koju je Hristos rekao i kojom je početo Jevanđelje, koju je izgovorio na Jordanu Sveti Jovan Krstitelj, pripremajući narod za dolazak Hristov, bila: Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko.
„Carstvo nebesko je ova naša zajednica ovdje, naš odnos. Ovo je mjesto gdje silazi nebo na zemlju, gdje se ljubav Božja projavljuje u Svetim tajnama Njegovim i gdje smo mi, napojeni tom blagodatnom energijom, tom vodom života u ovoj pustinji ovoga svijeta, Crkva predstavlja oazu koja se napaja vodom života, koja izvire iz Carstva nebeskog. To zelenilo i ti plodovi koje Crkva daje, i te Svete tajne koje se u njoj savršavaju, po pustinji ove zemlje se šire, oblagodaćuju, mijenjaju, preobražavaju sredinu i okolinu kuda se te blagodatne energije razlivaju. Takvo jedno mjesto je i ovo gdje smo se mi sabrali“, besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo.
Poučavao je da je ta prva riječ na koju nas je Gospod prizvao tačka od koje se polazi i da bez nje nema Carstva nebeskog, zajednice u ljubavi sa Bogom i naše međusobne ljubavi.
„Bez pokajanja nema ništa, a pokajanje je istina sagledavanja svoga stanja, svoje nemoći, osvjetljavanja i bivanja, svjesni svojih slabosti, a svemoći Božje. O tome nam govori ovo današnje Jevanđelje, koje smo čuli, kada je nemoćni otac pao na koljena pred Hristom, vapijući za zdravlje svoga sina, svoga djeteta, govoreći: Demon ga muči svaki dan, nebrojeno puta, baca ga i u vatru i u vodu da ga uništi, da ga ubije, patimo se svi. Tvoji učenici nam nisu mogli pomoći. Pomozi nam! A govori Hristos: O, rode pokvareni i nevjerni! Dokle ću s vama biti? Onda iscjeljuje tog mladića koji postaje zdrav, cjelokupan i pitaju tajno, nasamo Njegovi učenici Njega: Zbog čega ga mi nismo mogli iscijeliti? On govori: Zbog nemanja vjere; da li njihove, da li oca toga djeteta, da li i jednih i drugih sa sigurnošću ne znamo, ali, bez vjere nema života i nema akcije božanske, nema prostora da On djeluje ovdje među nama.
Vjera jedina ostavlja prostor za dejstvo Božje u nama i oko nas. I bez te vjere kao kamena temeljca na kojem je Hristos Crkvu sagradio, to je ona vjera koju je apostol Petar ispovjedio, a ona znači da je Isus Sin Božji, da je On Bog Koji je došao u ovaj svijet, postao jedan od nas, u svemu identičan osim u grijehu, uzevši ljudsku prirodu na sebe, poučavajući nas, stradajući i umro je na krstu, pogreben bio vaskrsao treći dan, vaznio se i sjeo sa desne strane Oca u čovječanskoj prirodi u koju se obukao, ostajući savršeni Bog, istovremeno, i istinski čovjek na svu vječnost – to mi ispovjedamo uvijek i svaki dan, kao i ovdje danas na Liturgiji – bez takve vjere nema blagodati i nema osvješćenja, da budemo svjesni svoje slabosti i grijeha“, poučavao je Mitropolit Metodije, ističući da bez vjere nema pokajanja, niti se može sagledati i spoznati istina koja će osloboditi čovjeka.
„Naš brat Nikola je stupio na ovaj put sveti, blagosloveni, na put služenja, jer je Hristos rekao onima koji Ga slijede i Njegovim učenicima: Koji hoće da bude prvi među vama, neka bude svima sluga; to je jedini recept da se čovjek uzdigne tako što će služiti svima. Smiriće se, a to smirenje i blagodat Božja će ga uzdići tamo gdje je došao Hristos o desnuju Oca, iznad svih angelskih i arhangelskih sila. To nam je naznačeno, a kad se rukopolaže neko za đakona, kao Nikola danas, klekne pred Časnom trpezom koja predstavlja grob Hristov; Sveti presto je Sveti grob odakle je vaskrsao Hristos i zasijala svjetlost ovome svijetu; dakle, kleknuo je pred tom nebeskom i božanskom svjetlošćuna desno koljeno, ne na oba, i tako u niskom startu, spreman, u poziciji da uvijek revnosno krene i postupa na svako dobro djelo“, rekao je Arhiepiskop Metodije, napominjući da je to i u atletici pozicija za najbrži start, najbržu spremnost na trku i postupanje u dobru.
Pojasnio je Vladika da to zapravo simboliše spremnost na službu, a kada bude, ako Bog da, za sveštenika, pada na oba koljena, do kraja svojim bićem poklanjajući se svjetlosti vaskrsenja Hristovog.
„Da nas ona obasja i da njome svjedočimo da je Isus Sin Božji i da kroz to preobražavamo, preobražavajući sebe, svu okolinu i sredinu kroz koju se krećemo, ne mi, nego blagodat Božja. To je jedino što treba da radimo, da budemo spremni svojom vjerom prostor u sebi i u svom srcu napravimo Bogu da On dejstvuje i u nama i oko nas i da On sve uredi. Onda možemo, kao apostol Pavle da kažemo glasno: Ne živimo više mi po svojoj volji, svojoj pameti, svom umu nego živi Hristos u nama. Onda nam On sve posloži na svoje mjesto i sve bude sveto i blagosloveno, onda više nema nikakvih problema, onda sve u ovom svijetu i u našem životu što se dešava dobija neki drugi miris, izgled, dobija miris svetinje, blagoslova Božjeg i sve se dešava sa nekim dubokim smislom.
Ponekad, i u većini slučajeva, ne možemo da dokučimo zbog čega se nešto dešava, ali na kraju vrijeme kao majstorsko rešeto pokaže zbog čega se nešto desilo ili neko stradanje, trpljenje nekih isušenja, teških životnih okolnosti koje će nam posle donijeti paket dobara, imaju duboki smisao samo kad se do kraja predamo Bogu. Onda možemo taj smisao primiti u sebe, biti njega svjesni i onda nam svaki korak u našem životu ne biva više težak i nepodnošljiv, onda uzimamo blagi jaram Hristov na sebe i više se ne patimo u besmislenom koračanju i tumaranju, nego znamo ka čemu gredimo i stalno nas blagodat Božja u srcu tješi i to svjedoči. Živjeli, Bog vas blagoslovio, svaki vaš korak u životu koji napravili blagodat i blagoslov Gospodnja neka osjeni i pokrije, svaku vašu misao, riječ, svako vaše djelo i postupanje i da osjetimo svi, kao i apostol Pavle, to Carstvo Božje koje se useli i biva u nama, ne negdje van nas, nego taj duboki, mili, topli osjećaj prisustva Božjeg da nas sve obuzme i vodi putem spasenja“, zaključio je Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Poželio je đakonu Nikoli srećan i Bogom blagosloven đakonski čin, da ga Bog ukrijepi, osnaži na putu služenja, da bude dostojan Svetog arhiđakona Stefana i svih koji su mu sljedovali do današnjeg dana.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
