Na Savindan 2021. na groblju Luke u Sirovcu sahranjeni su zemni ostaci brata u Hristu Ivana Mirkovog Lukovca. Opijelo su služili jereji Draženko Ristić, Mirko Vukotić, Leka Vujisić i nastojatelj manastira Bijela arhimandrit Isaija (Krgović). I pored zametenih puteva i nameta od dva-tri metra, pored mećave i hladnoće ispod nule, pored zabrana okupljanja, groblje Luke je toga dana bilo svečano mjesto sabranja oko odra počivšeg brata Ivana. Svetosavski sabor na Lukama. Snijeg je provijavao, a sunce povremeno prosijavalo i kravilo zaleđena od tuge srca gorštaka.
Ivan Lukovac je rođen 28. maja u Dragovića Polju, gdje je završio prvi razred, a ostale razrede osnovne i srednju školu, kao i fakultet završio je u Nikšiću. Ivan je zadojen mudrošću, čašću i plemenitošću svojih roditelja Mirka Lukovca, profesora istorije i direktora osnovnih škola i Jele Lukovac, rastao uz brata Iliju i sestru Olju. Dva puta se ženio. Prva žena Tanja rano je umrla, a sa drugom suprugom Hajdanom Bog mu daje tri sina – Lazara, Dimitrija i Luku.
Sa ekipom pregalaca radio je na obnovi kulture i duhovnosti Crne Gore kroz angažman u obnoveljnom časopisu Glas Crnogorca, krajem devedesetih i početkom 2000-ih, čiji je bio urednik kulture, a jedno vrijeme i glavni urednik. Uređivao je na Bum radiju noćni program i emisiju iz kulture Bumerang, kao i na TV Elmagu emisiju Bez dlake na jeziku, gdje je pokazao svoje voditeljsko i novinarsko umjeće i elokventnost, bogatu erudiciju i savršeno poznavanje mnogih oblasti ljudskog nasljeđa – od muzike, poezije, filma, kulture, istorije, sporta…
Bio je izuzetno kvalitetan i originalan kolumnista, neustrašivi borac za pravdu i istinu. Jedan je od osnivača Ujedinjene Crne Gore, član Glavnog odbora i predsjednik Opštinskog odbora UCG u Nikšiću.
Ivan Lukovac je bio profesor srpskog jezika i književnosti, profesor koji nikada nije imao svoju učionicu, niti dana rada u školi, ali je bio iskusan predavač svima koji su ga ikada čuli, ma i u prolazu, na ulici, u nekoj krčmi, na slavi, na svadbi. I svi ga slušali sa žudnom pažnjom. I kad je recitovao Crnjanskog, i kad je raspredao o Pekiću, i kad je živopisno prepričavao anegdote i kad je gromko pjevao uz gusle. On – narator, on – pjesnik, on – kozer, on – kazivač, guslar, šaljivdžija, veseljak, pričalica, mudrac, Ivan – otac, Ivan – sin, Ivan – muž, Ivan – brat, Ivan – grad, Ivan – stijena, Ivan – sila, Ivan – plemić, Ivan – rijeka, koja je na tren čini se zaustavila tok 25. januara uoči ponoći, ali nije zastala nego je samo sunula ta ponornica duboko, pa da opet provre silovito i nezadrživo.
Žaleći što ne snimismo lelek gora sirovačkih – lelek Mićka Aleksića, koji je prtio snijeg od metra do pojasa da dođe da se pokloni plemeniku Ivanu – vitezu uskočkom, i kaže mu Riječ, prenijećemo govore koji su prolomali studeno nebo nad Lukom.
Od brata Ivana oprostili su se: jerej Leka Vujisić, političar Goran Danilović, pjesnici Bogić Bulatović i Slavko Perošević i Ivanov rođak Mrkoje Lukovac.
M. Živković
