Cetinje, 16. jul 2018.
Ministar Bogdanović i njegova partija nas, nažalost, nisu iznenadili svojim ekstremističkim jezikom usmjerenim protiv Mitropolije crnogorsko-primorske.
Desetine floskula je upakovano u njihova saopštenja. Svaku smo već odavno čuli i nisu ni najmanje originalne. Ne očekujemo bolji odnos. Ministar, dok je bio gradonačelnik Cetinja, imao je ignorantski ili otvoreno neprijateljski odnos prema Mitropoliji, kao i mnogi funkcioneri te partije.
U konkretnom slučaju se njihove primjedbe sastoje u tome da je „sporni“ parastos Dragoljubu Mihailoviću u seoskoj crkvi u Žlijebima kod Herceg Novog, navodna provokacija Mitropolije usmjerena protiv Crne Gore, njenog društvenog sklada i, zamislite, antifašizma uopšte.
Na prvom mjestu, ministar i ostali kritičari previđaju da je ovo parastos prvjenstveno carskoj porodici Romanov nad kojom je izvršen najsuroviji zločin od boljševika u XX vijeku. Pri tome, trebali bi da znaju da ličnost generala Mihailovića i njegovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu do danas nije do kraja rasvijetljeno i oko njega ne postoje jednoznačna i jednodušna mišljenja. No, nešto se zasigurno zna: ubijen je od Brozovih vlasti poslije komunističkog sudskog procesa, koji ne bi izdržao ni najblaže pravno preispitivanje, kako tadašnjeg, a osobito današnjeg pravnog poretka. Njegovi egzekutori su sakrili njegov grob. (Sjećamo se svi renoviranja grobova okupatorskih vojnika u Crnoj Gori, što je osnovna ljudska obaveza i za svaku pohvalu) Zna se još i da je bio i vrhovni zapovjednik Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ministar vojske Vlade Jugoslavije u egzilu koja nije bila u Berlinu (niti je on bio povjerenik one u Zagrebu, kao što je bio autor dijela himne koja se danas poje u Crnoj Gori), nego u Londonu. Treba li takođe da podsjećamo da je ta Vlada formirana nakon puča u kojem je palo namjesništvo zbog pristupanja Trojnom paktu? Jedan od najvatrenijih slobodoumnih govora je tim povodom na Radiju Beogradu održao Patrijarh srpski Gavrilo Dožić, bivši Mitropolit crnogorsko-primorski. Znamo još i da je Mihailović nosilac najviših savezničkih odlikovanja SAD, Francuske i Poljske, kao prvi pokretač otpora protiv nacifašizma u Evropi. Ne sumnjaju valjda ministar i DPS u antifašizam jednog Trumana ili De Gola? Dabome da znamo i za mnogo njegovih kontroverznih odluka učinjenih tokom tog smutnog vremena, ali njegovo lik i djelo uopšte nije predmet našeg razmatranja. Ne treba izgubiti iz vida da nijednom ministru ili partiji u SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Australiji nije palo na pamet da ocijeni parastos Mihailoviću kao ”provokaciju” niti nešto što ”narušava kult antifašizma”.
Drugo, organizator parastosa nije Mitropolija crnogorsko-primorska. To što mediji tako senzacionalistički predstavljaju, ne znači da je istina. Sveštenstvo je pozvano da odsluži parastos od strane udruženja „Srpski soko“ iz Herceg Novog. A to nije nikakav skup, gdje neko biva „slavljen“ ili „veličan“, nego se vjernici, predvođeni sveštenstvom, mole za oproštaj nečijih grijehova i da se pokojnome podari „milost Božija“. Svaki kršteni čovjek ima pravo na tu molitvu, bio on na ovoj ili na onoj strani u Drugom svjetskom ratu. Malo li su sveštenici partizana sahranili i parastosa im otpojali (sjeća li se ko Đilasove sahrane sa četiri sveštenika Mitropolije na zahtjev njegove rodbine?). Mitropolit je ne jednom držao zaupokojene službe za sve postradale u toku Drugog svjetskog rata bez razlike. Dakle, ovaj parastos je lokalna stvar jednog sela i jednog udruženja i nije čak ni predviđeno da Mitropolit bude tamo. Inače, sveštenici sami zakazuju i obavljaju i parastose i ostala bogosluženja i ne pitaju svoga Vladiku svaki put treba li da to urade.
Svakako neće ministar Bogdanović i vladajuća partija, koja god da bude, određivati kome će se držati parastosi, ko je zaslužio opijelo, a ko nije. Ko zna dokle idu njihove ambicije? Jasno je kako bi to izgledalo ako bi partijaši i ideološki ostrašćeni pojedinci dobili vlast nad Crkvom. Pretpostavljamo da niko sem onih iz njihove partije i pripadnika njihove ideologije ne bi bili dostojni da se krste, vjenčaju, niti bi ih iko smio sahraniti. Takve su ambicije imali upravo adepti i poklonici zločinačke i antiljudske nacifašističke ideologije.
Ne treba ministar i ostali branioci da brane Crnu Goru od Mitropolije, jer na to nemaju prava niti autoriteta. Naročito ne trebaju da je brane manipulacijama i pravljenjem atmosfere u kojem Mitropoliju predstavljaju kao neprijatelja ove zemlje, pa čak i slobode, što ona nikad nije bila niti će biti. Naprotiv, ona je jedina koja danas okuplja potomke svih zavađenih u tom nesrećnom ratu, i u onim ranijim sukobima, onih koji se danas ovako i onako izjašnjavaju, govore ovim ili onim jezikom. Svi su, u ogromnoj većini, uz svoju Crkvu.
No, sve je ovo nevažno pred činjenicom da taj isti ministar i njemu slični nemaju nikakav problem da pjevaju, i to u državnoj himni, stihove osuđenog ratnog zločinca Sekule Drljevića, kojeg je osudila ista vlast, kao i Mihailovića, s tim što ovaj prvi nema nikakvu saradnju sa saveznicima, već je bio dosljedan službenik jedne od najsurovijih marionetskih država – NDH. No, reći će neko, ne drže mu parastose. Možda, ali drže lažne, u izvedbi raspopa Dedeića. Krsta Zrnova je osudila ista vlast i ubili isti državni organi, koji su to uradili sa Dražom. To ministru ne smeta da, ranije kao gradonačelnik Cetinja, drži govore nad njegovim grobom u Lipi Cuckoj. Krstu se može jer je Katunjanin, a Draži ne može, valjda, jer je Srbijanac. Tadašnja vlast ih je jednako držala za ratne zločince.
Kakvo je to licemjerje u pitanju?
Uzgred budi rečeno, Mitropolit Amfilohije je u Lipi Cuckoj držao parastose Krstu Zrnovu dok ministar, njegovi istomišljenici i raspopi (kojima ministar zida ”crkvu” na Cetinju, a prijeti i da će strpati u pećinu ikonu Bogorodice Filerimske, dobijene od carske porodice Romanovih – čiji parastos ne slučajno ignoriše), koji danas posjećuju njegov grob, nisu znali ni ko je on.
Revolucionarna „pravda“ je bila oštra prema Draži i prema Krstu Zrnovu, koji su radili što su znali i umjeli, ne uvijek najbolje i savršeno, kao i svi u tim izuzetno smutnim vremenima, a sudeći po ministrovom i saopštenju njegove partije, ne bi ni oni bili blaži prema svojim neistomišljenicima da im može bit’!
