Praznik Vaznesenja Gospodnjeg — Spasovdan, svečano je i molitveno proslavljen kao hramovna slava Crkve vaznesenja Gospodnjeg, pri Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
Ovaj veliki Gospodnji praznik sabrao je brojni vjerni narod, koji je u radosti praznika i liturgijskom zajedništvu proslavio dan kada se Gospod, ispunivši domostroj spasenja, vaznio na nebo i ljudsku prirodu uzveo u slavu Carstva nebeskog.
Svetom službom predstojao je protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja: Miladina Kneževića, Predraga Šćepanovića, Branka Vujačića, jereja Pavla Božovića i Velimira Bugarina, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja, sabranom vjernom narodu pastirskim, prazničnim slovom obratio se jerej Pavle Božović, koji je ukazao na duboki smisao Hristovog vaznesenja kao praznika nade, utjehe i preobražaja svake ljudske rane i patnje.
„Svaka naša rana nastavlja da živi i dobija svoj puni smisao i pravo istinsko značenje upravo Hristovim vaznesenjem. I kad smo ranjeni, i kad smo povrijeđeni, i kada nas mori bolest, pa čak i sama smrt”, kazao je otac Pavle, naglašavajući da ljudska stradanja ne ostaju bez odgovora u tajni Hristovog domostroja spasenja.
On je istakao da se Gospod vaznosi na nebo, ne kao neko ko je ostavio čovjeka i svijet, već kao Onaj koji i u slavi vaznesenja nosi rane krsta, pokazujući da je svaka čovjekova patnja primljena u tajnu Božije ljubavi.
„Sve to postoji i nastavlja da dobija svoj smisao upravo u tome što Gospod sa svojim ranama uznosi se na nebo i tamo, u nebeskome hramu, nebeskome žrtveniku, nastavlja da učestvuje u njegovim ranama svaka naša patnja. Tu je naša nada”, poručio je otac Pavle.
Govoreći o Spasovdanu kao prazniku koji čovjeku otkriva da nijedna žrtva, bol i stradanje nisu uzaludni ako su prineseni Bogu, on je naglasio da je vaznesenje Gospodnje „praznik naše istinske i jedine prave nade”.
„Zato je praznik Hristovog vaznesenja praznik naše istinske i jedine prave nade — da ovo što živimo na zemlji, da sve ove patnje koje svako od nas prolazi, a svako ih prolazi, sve to dobija svoj smisao i nadu da nije bilo uzaludno”, kazao je jerej Pavle Božević.
U nastavku besjede on je podsjetio da se upravo na Svetoj liturgiji čovjeku otkriva punoća ove nade, jer se u evharistijskoj zajednici Crkve vjerni pričešćuju tijelom i krvlju Gospoda koji je raspet, vaskrsao i vaznio se u slavi.
„Na Svetoj liturgiji ta žrtva je naša najveća i zapravo jedina istinska nada, nada za naše spasenje, koje nam dolazi u tom zaista veličanstvenom domostroju spasenja Gospoda našega Isusa Hrista, čiji je jedan od najznačajnijih stepenika i najznačajnija stanica upravo današnji praznik, praznik vaznesenja Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista”, zaključio je otac Pavle, pozdravljajući sabrane radosnim prazničnim pozdravom: „Hristos se vaznese!”
U nastavku liturgijskog sabranja, sveštenstvo i vjerni narod krenuli su u svečani trokratni slavski ophod oko Crkve vaznesenja Gospodnjeg. U molitvenoj litiji, uz pojanje i slavske barjake, proslavljen je Gospodnji praznik i hramovna slava ove svetinje. Nakon ophoda, sveštenstvo je prerezalo i osveštalo slavski kolač i slavsko žito, uz molitve da Gospod koji se vaznio u slavi blagoslovi sve prisutne, njihove domove i sav vjerni narod.
Po završetku slavskog čina, sabranima se obratio arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski protojerej Predrag Šćepanović, koji je praznično slovo započeo ispovijedanjem radosti Vaznesenja Gospodnjeg.
„Vaistinu se vaznese Gospod, pokazavši da je naša istinita otadžbina nebo i Carstvo nebesko”, kazao je prota Predrag, ističući da se u prazniku Spasovdana otkriva konačni odgovor na čovjekovu tugu za izgubljenim rajem.
On je podsjetio da se u ovom „nebozemnom događaju” čuje i „plač Adamov”, onaj plač čovjeka koji je izgubio raj, a u koji su, kako je kazao, stale sve tuge, bolesti, depresije i muke savremenog čovjeka.
„Na ovaj praznik, evo Gospoda koji nam vraća taj raj. Evo Gospoda koji kao Bogočovjek spaja nebo i zemlju. U njegovoj ličnosti spojeni su i nebo i zemlja i u srcu čovječijem”, poručio je otac Predrag.
Govoreći o svetinji koja proslavlja svoju slavu, prota Predrag je nadahnuto ukazao na duhovnu i istorijsku vezu male Crkve vaznesenja Gospodnjeg i velikog Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja, koji se uzdigao pored nje.
„Evo pored sebe gledamo ovaj Hram vaznesenja Gospodnjeg, koji je rodio ovaj drugi Hram vaskrsenja Hristovog”, kazao je on, podsjećajući i na drevnost ovog prostora, na staro groblje i ostatke hrama iz perioda od sedmog do devetog vijeka, kao i na traganje za temeljima Crkve Svetih apostola Petra i Pavla.
Posebno se osvrnuo na značaj lika i djela blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je, prolazeći ovim prostorom šezdesetih godina, vidio duhovnu pustoš i zapuštenost starog hrama, ali i prepoznao mjesto budućeg velikog katedralnog Hrama, budući da je Podgorica bila jedini glavni grad u Evropi bez svog Sabornog hrama.
„Hvala Bogu, nebo i proviđenje, koje u običnom životu nazivamo slučajem, poslalo je blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija da upravo pored ovoga divnoga Hrama vaznesenja, koji danas slavi svoju slavu, podigne ovaj Hram vaskrsenja Hristovog”, kazao je prota Predrag.
On je sa blagodarnošću podsjetio i na trud oca Dragana Mitrovića, koji je, kako je naveo, 1988. godine obnovio ovaj hram, kao i na podizanje priprate prije dvadeset pet godina. Sa radošću je istakao da je veliki broj sabranog naroda najljepše svjedočanstvo da je sav taj trud imao duboki smisao.
„Hvala Bogu, sve je to imalo smisla, a naša su srca danas puna — nas sveštenika, našeg crkvenjaka Slavke Laketić — što nas je ovoliko danas, u ovolikom broju, da proslavimo vaznesenje Gospodnje”, poručio je on.
Na kraju prazničnog obraćanja, prota Predrag je prizvao blagoslov Gospodnji na sve sabrane, njihove domove i porodice, podsjećajući da je čovjek biće prizvano ka nebu i Carstvu nebeskom.
„Neka Gospod koji se vaznosi blagoslovi vaše domove, čeljad, sve ljude ovoga svijeta, od istoka do zapada, od sjevera do juga, i da nas Gospod uvijek vodi putevima spasenja, i da nikad ne zaboravimo da je čovjek devedeset i devet posto sa neba, samo jedan posto sa zemlje”, kazao je prota Predrag, dodajući riječi Svetog Justina Ćelijskog da je čovjekova neprestana dužnost da „hodi, puzi i leti ka nebu”.
„Neka to Carstvo nebesko bude cilj i plan našeg života. Neka ste svi blagosloveni; svako dobro, zdravlje, radost, milost i mir darovao svima vama. Amin, Bože daj”, zaključio je protojerej Predrag Šćepanović.
Tekst, foto: Boris Musić
Album sa fotografijama
