Gospode, Gospode, pogledaj sa Nebesa i vidi i posjeti vinograd ovaj koga zasadi desnica Tvoja.
(…) Gospode, nećemo odstupiti od Tebe, oživi nas i ime Tvoje prizivaćemo.
Gospode, Bože nad vojskama! Povrati nas, neka zasja lice Tvoje da se spasemo!
(Ps 80, 14-15, 18-19)
Dirljive riječi pjesnika iz ovog psalma posebno su odjeknule u crnogorskoj prijestonici prije tačno trideset godina. Kao nekada prorok za Stari Izrailj, sada je novi Mitropolit zavapio za spas Novog Izrailja, za spas svog naroda u Crnoj Gori. Posle oslobođenja od tuđina, naš narod je, poput izabranog Božijeg naroda, u novim i mirnijim okolnostima skrenuo s pravog puta. Opio se i zanio vinom grijeha i zapao u novo ropstvo – ropstvo bezbožništva (Ps 60, 3). Zbog tog grijeha, Bog – gospodar i ureditelj vinograda (Is 5, 1-4), dopustio je stradanje svog naroda. Slika propasti je bila potpuna: ograda vinograda Gospodnjeg bješe razvaljena, a čokote su divlje zvijeri izgrizle (Ps 80, 12-13).
U tim strašnim vremenima, kada je ludi vjetar htio da ugasi svetu lampu, sačuvao se ipak onaj ostatak Izrailjev. Starac Danilo, sa nekoliko sveštenika, monaha i malo vjernog naroda, ispovjednički je svjedočio i odbranio svoju vjeru. Sada je trebalo razgorjeti taj sveti žar koji je bio zapreten u pepelu:
Evo mene, evo vas! Spremno je srce moje, kaže prorok. Da zajedno sa vama obnavljam svoju dušu, da zajedno sa vama obnavljam oskrnavljene oltare, da zajedno sa vama obnavljam onaj sveti i najveličanstveniji oltar i hram – dušu svakoga od nas, jer nema ničega svetijeg pod nebom i zemljom od ljudske duše i ljudskog bića.
Sav život i rad našeg blaženopočivšeg oca Amfilohija u vinogradu Gospodnjem, sabran je u ovim riječima koje je izgovorio pred cetinjskom svetinjom, te 1990. godine. Kada se sagleda cio njegov život, vidi se da je našeg Vladiku, Gospod prizvao svojom blagodaću, još od majčine utrobe i izabrao za svjedoka Svog Jevanđelja (Gal 1, 15; Rim 1, 1). Svetootački plamen Božijih ljudi, koji su ga od mladosti rukovodili i obrazovali, ”uselio se u njega i razbuktao u ogroman požar: i on je gorio u tom požaru, gorio na žrtvu svespaljenicu za sve i za sva”.
Kad je došao u svoju postojbinu, Vladika je zatekao na mnogim Svetim oltarima onu apokaliptičnu gnusobu opustošenja (Dan 9, 27; Mk 13, 14). Posle trideset godina, ostavio nam je oko sedamstototina novih i obnovljenih svetionika! Svakom osvećenju hrama ili manastira, Vladika se toliko radovao jer je znao da tako počinje obnova ljudske duše, da u svetinji i svetinjom ljudi postaju sveti, postaju hramovi Božiji i zajednica Tijela Hristovog. Duboko je osjećao da ne gradimo i ne ukrašavamo mi hram, nego ”on nas oblikuje i ukrašava nebeskom neprolaznom ljepotom”.
Neprestana molitva našeg Mitropolita, njegova prva i poslednja briga, bila je spasiti čovjeka. Spasiti ljudsku dušu koja je vrednija od svih svjetova. I zato je svima bio sve da bi bar jednog spasio (1Kor 9, 22). Bio je pravi otac, istinski učitelj i pedagog. Svakog čovjeka, Vladika je ”primao kao stvarnost za sebe i kao problem oko koga se vrijedi truditi, ući u njegovu tajnu, u svijet njegovih briga i nevolja, prići mu kao što brat prilazi bratu, toplo i snihodljivo, bez gordosti i zveckanja autoritetom”, kako reče jedan naš istoričar za Svetog Savu.U svako doba dana i noći, spreman da primi, sasluša, utješi, poduči. Kad treba, strogo ukori, ali uvijek podigne i osokoli. I riječju i djelom, učio nas je da se, prije svega i iznad svega, vezujemo za Gospoda, a ne za određenu ličnost duhovnika. Učio nas da sve treba da damo ”za Hrista i Crkvu njegovu”, da Crkva ”treba da raste a mi da se umanjujemo smirenošću”.
Pratio ga je svakodnevni pritisak ljudi, i onih ”malih” i onih ”velikih”. Pored svega toga, nije postojala samo odgovornost za svoju zajednicu, već je, kao pastir vaseljenskih razmjera, imao brigu za sve Crkve u svijetu (2Kor 11, 28). Tugovao je mnogo zbog nesloge među pravoslavnom braćom i trudio se svom snagom da se prevaziđu pogubni raskoli. Molio se, ne samo za hrišćane, već za čitav svijet – da svi ljudi i narodi poznaju Istinu koja oslobađa, da se krste u ime Svete Trojice – Boga Ljubavi.
Kao pravi apostol Hristov, ne štedeći sebe, bez bilo kakvog predaha i odmora, Mitropolit je jurio i stizao svuda da propovjeda Hrista. Bio je istinski sluga riječi. Božije riječi koja je ”živa i djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača“, koja ”prodire sve do razdiobe duše i duha, zglobova i srži, i sudi namjere i pomisli srca” (Jev 4, 12). Nikad nije trgovao njom, nego je govorio uvijek iskreno, iz srca, u Hristu, kao od Boga i pred Bogom. Zato je, izobličavajući ljudska zla i bezakonja, njegova riječ bila nekad oštra. Javljajući, kao istinski Episkop Hristov, na svakom mjestu miris poznanja Gospodnjeg, jednima je Vladika bio miris života za život, a drugima nažalost ostao je miris smrti za smrt (2Kor 2, 14-17). Poput Hrista, za jedan dio našeg naroda ostao je kamen za spoticanje i stijena sablazni (Is 8, 14, Rim 9, 33).
Cjelokupno služenje našeg Mitropolita, bilo je u znaku raspeća i vaskrsenja Hristovog. Kao istinski Hristov martir (svjedok i mučenik), utvrđivao je svu svoju pastvu i uvijek podsjećao ”da nam kroz nevolje valja ući u Carstvo Božije” (Dap 14, 22). Vrhunac njegovog krsnog puta, bio je progon Crkve od strane bezbožne vlasti, koja je svoje demonsko lice otvoreno pokazala donošenjem bezakonog zakona o otimanju svetinja i progonu hrišćana. ”Pusti narod moj”, rekao je mirotvorac gordom faraonu ali on nije htio slušati (Izl 8, 1). Na nasilje, međutim, Crkva je odgovorila molitvom u sveštenom hodu. Molili smo se da ostanemo narod Božiji i po vjeri i po djelima; a ako moramo da stradamo, da to bude na putu pravde Njegove i istine Njegove, a ne zbog nepravde naše ili mržnje ma prema kome. Hrabrim ispovjedništvom i onim svjedočenjem ”da se treba većma pokorovati Bogu nego ljudima” (Dap 5, 29), narod Božiji je odbranio svetinje i izvojevao svoju slobodu. Nova i istorijska Pobjeda pravoslavlja koju je predvodio naš Mitropolit, bila je naljepši dar Svetom ocu Savi, za proslavu velikog jubileja – osam vijekova njegove Crkve.
Vladika je na kraju ponio i svoj poslednji krst, bolest prouzrokovanu novim virusom, učestvujući tako u patnji svog naroda, kao i cijelog čovječanstva. Ovo poslednje stradanje bilo je njegovo krajnje smirenje, sabiranje cijelog plodnog života… ”Gotovo je” – bile su jedne od poslednjih njegovih riječi. Zaista, osjetio je ne samo da se tijelo gasi, već da je izvršeno bilo njegovo svešteno poslanje na zemlji i da ga Gospod priziva Sebi. Njegova smrt, uoči slave svog Cetinjskog manastira – Svetog apostola Luke i Svetitelja cetinjskih Petra I i Petra II, koje je toliko ljubio, bila je zapravo akt života, praznik upokojenja.
Divan je Bog u svetima svojim, Bog Izrailjev, On će dati silu i utvrđenje narodu Svome. (Ps 67,36)
Piše: đakon Aleksandar Lekić
