U Modernoj galeriji „Jovo Ivanović” u Starom gradu u Budvi u subotu, 7. juna, otvorena je izložba ikona „Odjek večnostiˮ Svetlane Sedlan, na kojoj su govorili gđa Lucija Đurašković, direktorica JU Galerije i muzeji Budve i protojerej Nikola Radović.
Izložba „Odjek večnostiˮ, koja predstavlja spoj duhovnosti i umjetnosti, biće otvorena do 18. juna, a organizovale su je JU Muzeji i galerije Budve i Srpska pravoslavna crkvena opština Budva u okviru Trojičindanskih svečanosti u Budvi.
Trojičindanske svečanosti u Budvi, koje su počele 7. juna, biće nastavljene na Duhovski utorak, kada će u 20.30 časova biti upriličeno otvaranje izložbe akvarela i portreta slikara Petra Pićana u galeriji koja nosi njegovo ime, a završiće se 14. juna akcijom dobrovoljnog davanja krvi u porti Crkve Svetog Tome u Bečićima, u terminu od 8 do 14 časova.
Obraćanje protojereja Nikole Radovića na otvaranju izložbe ikona Svetlane Sedlan u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović“ u Budvi
Časni oci, dragi gosti
Osobito sam počastvovan time što večeras mogu predstaviti rad jedne vrsne umjetnice, Svetlane Sedlan.
Iako sam sa njenim stvaralaštvom od ranije upoznat, nju sam lično tek večeras upoznao. Posmatrajući njeno stvaralaštvo, stekao sam osjećaj da se odavno znamo, ali da smo se tek večeras sreli. Kao što preko ljepote Božje tvorevine i Njegovog stvaralačkog djela, čovjek može prepoznati i upoznati samoga Tvorca, tako se i pri susretu sa stvaralaštvom sestre Svetlane, upoznajemo sa njom ali i sa Obrazom Tvorca i njegovih Svetih koji su na njenim ikonama izobraženi. Sve to govori o tome da je stvaralaštvo Svetlane Sedlan nadahnuto onim koji je Tvorac svega vidljivog i nevidljivog, čiji se Duh Sveti u vidu plamenih jezika izlio na njegove apostole Riječi, ali smo svjedoci da se ti talanti Duha Svetoga izlivaju izobilno i na apostole boje i umjetničkog stvaralaštva, među koje slobodno možemo ubrojati i našu sestru Svetlanu.
Budući da se i sam bavim živopisom, daću sebi za pravo da, pored teološkog sagledavanja njenog rada, pokušam dočarati svoje ekspresije pri susretu sa ovim naročitim ikonama. U doba materijalističkih tendencija čovjekovih na svim vidovima bivstvovanja, praznik je vidjeti nešto što isijava svojom naročitom slavom. Slavom Novog neba i nove zemlje na koju često zaboravljamo. I nije slučajno što se to dešava baš u navečerje Svete Trojice…
Stvaralaštvo Svetlane Sedlan odiše originalnošću, ali se ne udaljava od tradicije pravoslavnog ikonopisa i kanona na kojem pravoslavni ikonopis počiva. Njena originalnost i lični pečat na ikonama se ne zasnivaju na ljudskoj gordosti i samodovoljnosti umjetnikove sujete, već se temelje na čežnji umjetnika da izađe iz svoga sopstva i prodre u onostrano. Ta iskrenost i bezazlenost u tom naporu su posebno izraženi u likovima koje Svetlana slika na ikonama. Izrazito krupne oči su odlika njenih likova, sličan izraz možemo sresti i u živopisu kod Sv. Simeona Dajbabskog. Svi znamo ko slika krupne oči, to su djeca. Što nam još više ukazuje da u osnovi njenog stvaralaštva stoji jednostavnost, iskrenost i čista djetinja vjera. U njenim ikonama možemo prepoznati i nešto asketsko i podvižničko. To je upravo ono što čini da njena ikona uspijeva da postigne cilj. Naime, pravi cilj ikone je da usmjeri našu pažnju i naša duhovna čula na praobraz kroz jedinstveni Obraz Ovaploćenog Sina Božijeg, ka Bogu nevidljivom. Taj put nas onda vodi kroz otkrivanje Obraza Božijeg u nama samima. Tako sva ljudska djelatnost i smisao postaje ikonologična. Čovjek slika ikonu otkrivajući istinski Obraz Božiji, ali i ikona u isto vrijeme stvara čovjeka podsjećajući ga na Obraz Božiji, koji je u njemu skriven. Čovjek kroz ikonu pokušava da se zagleda u Božji Lik, ali i Bog nas gleda kroz njegov Obraz koji je izobražen na ikoni. Ikona je obraz budućeg vijeka, preobražaja svijeta, zato ona gleda iz budućnosti u sadašnjost.
Pri prvom susretu sa Svetlaninim likovnim stvaralaštvom nalazimo elemente ranohrišćanskog načina ikonopisa. Njene ikone neodoljivo podsjećaju na Koptsku sakralnu umjetnost. Ovdje ćemo napraviti jedan mali osvrt na fajumske portrete koje takođe odlikuju izrazito krupne oči i izražajan lik. Koji na prvi pogled imaju dosta sličnosti sa ikonom koju nam ikonopisac prikazuje, ali suštinski prikazuju različite stvarnosti.
Naime, prve ikone koje su pronađene u manastiru Sv. Katarine na Sinaju i spadaju 5-6. vijek, stilski su bile slične fajumskim portretima, koje neki istraživači smatraju protoikonom. To su omanje daske s naslikanim licima umrlih ljudi, stavljale su se na sarkofage prilikom pogreba, kako bi živi sačuvali vezu sa pokojnicima. Zaista fajumski portreti imaju izuzetnu snagu, s njih nas gledaju izražajna lica širom otvorenih očiju. I na prvi pogled postoji velika sličnost sa ikonom. Mećutim, postoji i bitna razlika, koja se ne tiče toliko likovnih sredstava, ona su se mijenjala vremenom, koliko unutrašnje suštine ove ili one pojave. Nadgrobni portret je naslikan sa ciljem da se u sjećanju živih sačuva, zadrže crte portreta bliskog čovjeka, koji je otišao na drugi svijet. I to uvijek podsjeća na smrt, na njenu neumoljivu vlast nad čovjekom, čemu se protivi ljudsko sjećanje koje čuva lik umrlog. Fajumski portret je uvijek tragičan. I tu vidimo razliku između fajumskih portreta i ikone koju Svetlana slika. Njena ikona je, naprotiv, svjedočanstvo o životu, o njegovoj pobjedi nad smrću. Ona ikonu slika s tačke gledista vječnosti. Iako ikona može da sačuva neke portretne karakterisike onoga ko je na njoj prikazan (kao i tehniku slikanja i svedena paleta boja i jednostavnost), ali je lice na ikoni lik okrenut ka Bogu, ličnost preobražena u svjetlost vječnosti. Suština ikone koju Svetlana slika je vaskršnja radost, ne rastanak, već susret.
Draga braćo i sestre, ove ikone, ovi „obrazi“, služe da nas podsjete, koliko čovjek, budući da je biće od duha, može materiju do te mjere oplemeniti, da gledajući ova izobraženja mi, preko njih, preko ikone, pravimo prodor u vječnost, kroz vrijeme… ikona čovjeka uvodi u svijet vječnosti.
Stil kojim Svetlana izobražava likove svetih, blizak kopstkim majstorima hrišćanske sakralne umjetnosti, prikazuje suštinu, oslobodivši se svih suvišaka, svih nepotrebnih dekoracija i ukrasa, ustremljujući se na bit koju brusi poput bisera, sa lakoćom, ali oprezno i tiho. Ta tišina njene ikone je dinamična tišina, tišina vječnosti. To nije odsustvo zvukova, to nije vakuum života, to nije tišina groba, već tišina kao savršenstvo harmonije, slično kao što bijela boja nije odsustvo boja, već sinteza i punoća svih duginih boja. Boje i nijanse na Ikonama koje Svetlana slika nisu prosto boje, već ritmovi himne koju duša poje Bogu.
I zato nismo u zabludi ako čujemo zvuk, poput onog iz školjke, zvuk koji strpljivo čeka vjekovima da zajedničkim djelanjem, Svetlane kao stvaraoca i nas kao uživalaca njene umjetnosti, prilazimo Gospodu u ljubavi i vjeri sa nadom u vječni život, silnog Budućeg vijeka.
Neka bi Gospod snadbjeo snagom talanta, dragu Svetlanu na mnogaja ljeta!
