Kako događaji u svijetu oko nas postaju napregnutiji, tako se pojavljuje sve više različitih pokušaja objašnjenja njihovog smisla i međusobne povezanosti. Bezbroj različitih informacija, vijesti i predviđanja kojima nas mediji svakodnevno obasipaju, rađaju kod ljudi određenu slutnju nadolazeće katastrofe, velikog potresa i neke vrste nepoželjnog ”kraja”. Međutim, dužnost hrišćana nije u tome da tragaju za uzrocima onoga što se dešava u svijetu znajući da sve to treba da se zbude (Mt. 24, 6-8), već da svoja očekivanja od budućnosti mjere kroz prizmu liturgijskog iščekivanja života budućeg vijeka.
Jasno je da se u planove onih koji kreiraju novu sliku svijeta i novi kriterijum vrijednosti ne uklapa pravoslavni pogled na svijet i život. Prema tome, potrebno je ili odbaciti pravoslavnu aksiologiju ili je na neki način izmijeniti i prilagoditi ideološkim ciljevima. Kao najvažniji korak u tom procesu jeste preoblikovanje pravoslavne teologije koja ima suštinski značaj za život Crkve budući da predstavlja kriterijum raspoznavanja onoga što je istinito i spasonosno i što treba da bude predmet svjedočenja Crkve u svijetu. Svijet kome svjedočimo pravoslavnu vjeru želi da čuje od Crkve nešto što ne može da čuje od bilo koje sekularističke ustanove. Geopolitički momenat i politički korektan narativ koji je dominantan u današnjem društvu reflektuje se i na teološki diskurs. Afirmacija ”teološke korektnosti” i ”osavremenjivanje” pravoslavne teologije stvara tragičan jaz između teologije i života. Tako se dešava da teologija, zbog ljudske slabosti onih koji bogoslovstvuju, umjesto da osmišljava vječne istine koje živimo u Crkvi, postaje sredstvo u službi određenih ovozemljskih ciljeva, često i političkih. A najtragičnije je kada se teologija stavi u službu razbijanja jedinstva Crkve i njene spasiteljne misije. Jedan od skorijih primjera kako jedan tendenciozni pristup u teologiji može dovesti do dramatičnih posljedica po cjelokupan život i ustrojstvo Crkve jeste ukrajinska crkvena drama (koja je prethodila sadašnjim tragičnim zbivanjima na tom području). Zloupotreba teoloških pojmova i kategorija vidljiva je u mnogim ravnima. Dešava se na primjer, da teologija bude sredstvo kojom se brani određeni vid političkog ili društvenog bunta, pa smo tako imali priliku da čitamo o ”teologiji bunta”, o ”feminističkoj teologiji”, ”teologiji ljudskih prava” (u koja spadaju i prava LGBT+) itd.
Opit teologije je dar koji se daje samo u Crkvi Hristovoj a istovremeno je i zadatak koji se ispunjava slobodnim podvigom. Jasno je da nije svakome dato da bogoslovstvuje već prevashodno onome koji je, kako kazuje sv. Grigorije Bogoslov, najprije sebe učinio mudrim (po Bogu) pa tek onda druge učio mudrosti. To znači da put bogoslovlja jeste krstovaskrsni put i neprestani podvig ka poznanju Istine. Temeljni preduslovi autentične pravoslavne teologije su vjera, ljubav, post, molitva kao i uopšte sve hrišćanske jevanđeljske vrline. Zato kod Otaca Crkve koji su prosijali kao autentični bogoslovi nije bilo nikakvih utilitarističkih ciljeva već na prvom mjestu odgovornost za čistotu vjere i dogmata.
Najbogatija riznica pravoslavne teologije jeste bogoslužbeno naslijeđe. Posmatrajući istorijski hod Pravoslavne Crkve jasno uočavamo da je bogosluženje bilo i ostalo prevashodni izraz njene vjere, njenog bića i etosa. Duhovna strujanja, kolebanja i nemiri svake epohe odražavali su se i na karakter bogoslužbenog ustrojstva. Više puta se tokom istorije potvrdilo da je nepravilno shvatanje bogosluženja i zanemerivanje njegovog značaja dovodilo do udaljavanja i otpadanja od Crkve. Zato je neophodno u svakom periodu, naročito danas, raditi na obnovi svijesti o suštinskoj važnosti bogosluženja za život vjernika i jedne parohije, a sljedstveno tome i graditi potreban nivo bogoslovskog obrazovanja za razumijevanje njegovog smisla i duha. Učestvovanje u liturgijskom služenju ne treba da postane navika i ”religiozna potreba” već ispovijedanje vjere Crkve. Prema tome, bogosluženje jeste izvor bogoslovlja i zato odsustvo želje da se shvati njegov smisao dovodi do ravnodušnosti i prema bogoslovlju Crkve, koje usljed toga postaje predmet uskog kruga ”naučnika.” Kad god je Liturgija prestajala da bude središnji događaj crkvenog života i kad su vjernici prestajali da budu carsko sveštenstvo i postajali nijemi posmatrači obreda koji im je nerazumljiv i prilično stran, pojavljiavala se potreba da se liturgijska, bogoslužbena praksa oslobodi nepotrebnih nanosa kroz povratak izvoru radi svjesnog učešća u liturgijskoj tajni Hristovoj.
Neprekinuti liturgijski i duhovni život Pravoslavlja sve ljudske težnje i sudbinu svijeta objašnjava u svjetlosti Jevanđelja, dajući ljudskim aktivnostima duhovni i teološki smisao. Kategoričnost Jevanđelja je u poruci da ljudsko postojanje ima jedan cilj – Carstvo Božije. Međutim, današnje hrišćanstvo je prestalo da bude aktivan činilac istorije, hrišćani su pasivni posmatrači procesa koji prijeti da Crkvu i njenu misiju redukuje i stavi na margine svih zbivanja. Ljudi su ohladnjeli za ljubav i hrišćanske vrline u svijetu koji više nema osjećaj i potrebu za Tajnom. Veliki narativi koji su do prije deceniju-dvije bili kriterijum vrjednovanja pojava, sve više se realitivizuju i gube svoj značaj. Odsustvo razlikovanja između dobra i zla, istine i laži, biće možda suštinska odlika vremena apostasije, tj. onog vremena koje ne treba nazivati ”poslednje” u nekom hronološkom smislu, ali zasigurno vremena u kojem će se pokazati krajnja neophodnost razrješenja istorijske drame nekim velikim ”potresom”.
I sami hrišćani sve više gube pojam o sotiriološkoj neophodnosti njihovog učešća u tajni Crkve. Crkva se doživljava kao jedan fenomen u svijetu, sa kojim se živi, koji može da bude od koristi ali koji ne osmišljava cjelokupan naš život i postojanje. Jevanđelje danas nailazi na veliku neravnodušnost, u životu Crkve se često učestvuje pasivno, kao da je ono što Crkva daje jedan ”dodatak” našem životu koji protiče po obrascima ”ovog svijeta” i duha vremena. Hrišćanska vjera je svedena isključivo na ljudsku ravan, zaboravlja se njen bogočovječanski karakter i otkrivenjski izvor. Otuda i tendencija da se sva ona jevanđelska ili sveotoačka mjesta koja se ne uklapaju u neki ideološki konstrukt, relativizuju na taj način što se problematizuje njihov kontekst. Stoga je dužnost pravoslavnih teologa da se bore protiv takvog mehaničkog i ne-crkvenog pristupa teologiji, da čuvaju njenu autentičnost i predanjski karakter ne dozvoljavajući da se ono što je božansko mjeri ljudskim razumom. Jedino tako će teologija ostvarivati svoj suštinski zadatak, a to je da bude izraz svjedočenja Crkve u ovom svijetu i vremenu.
