„Ja sam prvi put čuo za oca Jovana kada mi je bilo dvanaest godina, za vrijeme svoga učenja u gimnaziji. Ja i svi moji drugovi zamišljali smo ga nekako nezemaljskim čovjekom, okruženim nekakvom tajanstvenošću, a u narodu i novinama govorilo se da u sjevernoj prestonici Rusije živi sveštenik – čudotvorac, oko koga se narod masovno sabira, dobijajući iscjeljenja od njegove molitve. Često smo u krugu svojih bliskih prijatelja, koji su kao i ja vjerski nastrojeni, govorili o ovom svetom čovjeku. Svaki od nas je na svoj način opisivao njegov izgled, pripisujući mu nadljudske sile i svojstva, maštajući kako bi otišli u Rusiju i ugledali ga makar izdaleka, ovog živog svetog čovjeka, koji živi među prostim ljudima, koji se nije gnušao njihovih poroka i grehovnosti; mi smo ga zamišljali kako sa beskrajnom ljubavlju u svoje očinsko naručje prihvata sve ljude, a naročito djecu.„
Besjeda na treću godišnjicu upokojenja oca Jovana Kronštatskog, proiznesena u crkvi Kišinjevske Duhovne Seminarije 20. decembra 1911. godine.
Svi narodi svih vremena, na stranicama svoje istorije, zlatnim slovima su zapisivali imena najgenijalnijih svojih sinova, i u dane njihove končine ustrojavali su toržestvena sabranja, posvećena spomenu na njih. I na stranicama istorije ruskog naroda, ruskog crkvenog i građanskog života zapisano je zlatnim slovima ne malo ruskih sinova –genija, čije blagodarno potomstvo je u dane njihove končine ustrojavalo toržestvene književne večeri, molitvena sabranja i sa osjećajem duboke zahvalnosti sjeća se njihove blagotvorne i besmrtne djelatnosti, koja je donijela Crkvi i narodu nesumnjivu, suštinsku korist. U novijoj istoriji ruskog naroda, ruskog crkvenog i građanskog života, takvih genijalnih sinova je sve manje i manje, i eto zbog čega se njihov nedostatak osjeća silnije od strane srca i uma naroda.
Na nebu ruskog crkvenog i građanskog života za minuli vijek silno je svijetlila zvijezda najmilijeg čovjeka, besmrtnog genija, idealnog, uzornog pastira i savršitelja Tajni Božijih, svenarodnog stradalnika i toplog molitvenika oca Jovana Kronštatskog. Ruskom narodu je bilo suđeno da prije tri godine ostane bez ovog velikog čovjeka, u čijem je postojanju on imao potrebu, posebno u poslednje vrijeme, u godine nevjerja, sumnje i odstupništva. I ovaj gubitak narod je duboko osjetio. U svim gradovima, selima i u svakom kutku neobuhvatne Rusije, ruski narod je zaplakao, jer je bio svjestan da je izgubio jednu od svijetlih, ličnosti čistih kao kristal, odanih pravoslavnoj vjeri, otadžbini i Ruskom Caru, kakav je bio blaženopočivši otac Jovan Kronštatski. Zaplakao je čitav mnogomilionski ruski narod, jer su ga svuda znali, cijenili i poštovali. Njegovo ime se svuda poštovalo, i u gradovima, selima, i najudaljenijim krajevima Rusije. I kako je onda moglo biti ruskom narodu da ne plače, izgubivši tako im dragog čovjeka. Milioni ljudi su osiromašili, ostao je sirot čitav Bogonosni ruski narod, osiromašili su stotine i hiljade duhovnih čada, ostali su siročad kao djeca koja su izgubila rođenu majku. Svijetla zvijezda sletjela je sa ruskog neba, i po čitavoj ruskoj zemlji raširila se tužna vijest o teškom udaru za ruski narod, o končini svenarodnog stradalnika i molitvenika. Blagodarna Rusija će blagosiljati njegovu blaženu uspomenu, i hiljade onih kojima je on učinio dobro nosiće u srcima svijetli lik krotkog baćuške Jovana, tokom cijelog svog života, sa žalošću i tugom što su ostali bez njega, s ljubavlju i blagodarnom uspomenom što su ga poznavali, što su ga vidjeli, i što su iz njegove ruke primili blagoslov, nazidanje i utjehu. Ko je još od vjerujućih ljudi koji je znao oca Jovana a da ga nije ljubio? Ko je ikada tražio od njega pomoći a da je bio odbijen? Ko je od onih koji su se nalazili u njegovoj blizini a da nijesu osjetili njegove duhovne darove, da nijesu osjetili rast duhovne bodrosti? Kad bi smo samo mogli da prizovemo sve te ljude koji su osjetili na sebi njegova dobročinstva, koliki red ljudi bi stajao pored njegovog groba! Koliko sirotana bi palo koljenopreklono pred njegovim svijetlim počivšim likom! Koliko nevjerujućih ljudi, koje je on obratio na put istine, bi blagoslovilo njegovo blaženo ime! Propovjedati blagu vijest Hristovu, činiti dobro, spasavati one koji duhovno ginu, pomagati siromašnima, utješavati one koji plaču u njihovim žalostima, moliti se o procvatu pravoslavlja i blagostanja Rusije, moliti se o zacarenju mira i ljubavi u čovječanstvu – sve je to predstavljalo postojanu potrebu i duhovnu nasladu njegove blagorodne duše, i samo Gospod zna koliko priznanja, koliko srdačnih suza i najdirljivijih osjećanja je on probudio u dušama i srcima svih onih koji su imali sreću da ga vide i da slušaju njegove besjede, da prisutstvuju njegovim bogosluženjima, da se ispovjedaju kod njega, i da se iz njegovih ruku priopšte Svetim Hristovim Tajnama.
O, kada bi sve te stotine i hiljade ljudi, koji su bili tajno ili javno usrećeni i oblagodaćeni njime, mogli sada da stanu pred njegov grob, kakva bi to bila umilna, dirljiva i prelijepa slika, i koliko brojnih molitava i blagodarnosti bi bilo uznešeno ka Prestolu Svevišnjega sa njegovog groba! Kronštat je postao središte duhovnog procvata ruskog društva, centar njegovog intelektualnog razvitka, tiho pristanište metežnih duša i razbijenih srca. Ruski narod je poražen strašnom viješću zato što ga je napuštio Kronštatski pastir, dugo prolivajući svoje suze i ne mogavši se utješiti. Duša mnogomilionskog ruskog naroda slila se sa njegovom dušom, toliko dragoj Rusiji. Ko hoće da se ubjedi u ljubav i duhovne veze naroda svih slojeva društva sa počivšim ocem Jovanom neka ode u Petrograd u Jovanovski manastir, i tamo pored njegovog groba, orošenog suzama blagočestivih ljudi, vidjeće kako svakodnevno hiljade ljudi okružuju njegob grob, i kako hiljade ljudi pristižu iz svih krajeva Rusije. Ovo je razumljivo i potpuno prirodno. Otac Jovan je zauzimao jedinstven položaj kada je u pitanju bliskost ka ruskom narodnom srcu.
Umirali su veliki filosofi, mislioci, geniji, pisci, poete, ali njihova smrt stvarala je utisak u nevelikoj kulturnoj sferi, apsolutno ne proničući u narodne dubine. Umirale su velike vojskovođe Suvorov i Skobeljev – ti uistinu nosioci narodnog herojstva, ali njihova smrt i imena ostali su nepoznati cijeloj polovini ruskog naroda –ženskom polu. Jedan takav otac Jovan Kronštatski poznat je svima i svakome, čak i očajnim zatvorenicima dalekog Sibira. Otac Jovan je zauzimao duhovni centar ruskog života, što se ne može reći za velike genije. Eto zbog čega se cijela Rusija, od sjevera i juga, istoka i zapada, obukla u žalost. I naše mnogobrojno sabranje u ovom svetom hramu, među zidovima naše almae matris, danas u obični nepraznični dan služi dobrim svjedočanstvom o velikoj privezanosti naših srca ka počivšem svetilniku Crkve Hristove.
Proniknimo ljubljena braćo i djeco u život ovoga neobičnog, posebnog, nesvakidašnjeg čovjeka, i makar u blijedim slikama i riječima recimo u čemu je to on bio poseban u našoj Pravoslavnoj Crkvi, i poučimo se od ovog pravednog i svetog čovjeka najtežoj i najmudrijoj nauci, nauci nad naukama, nauci – živjeti po Bogu i učiti druge tom svetom životu.
Ja sam prvi put čuo za oca Jovana kada mi je bilo dvanaest godina, za vrijeme svoga učenja u gimnaziji. Ja i svi moji drugovi zamišljali smo ga nekako nezemaljskim čovjekom, okruženim nekakvom tajanstvenošću, a u narodu i novinama govorilo se da u sjevernoj prestonici Rusije živi sveštenik –čudotvorac, oko koga se narod masovno sabira, dobijajući iscjeljenja od njegove molitve. Često smo u krugu svojih bliskih prijatelja, koji su kao i ja vjerski nastrojeni, govorili o ovom svetom čovjeku. Svaki od nas je na svoj način opisivao njegov izgled, pripisujući mu nadljudske sile i svojstva, maštajući kako bi otišli u Rusiju i ugledali ga makar izdaleka, ovog živog svetog čovjeka, koji živi među prostim ljudima, koji se nije gnušao njihovih poroka i grehovnosti; mi smo ga zamišljali kako sa beskrajnom ljubavlju u svoje očinsko naručje prihvata sve ljude, a naročito djecu. U narodu se govorilo kako on i po noći ide i uči ljude, hrani stotine siromašnih, otpušta grjehove hiljadama ljudi, jednom svojom riječju izaziva suze i zaustavlja ih, tješi one stradajuće i unesrećene, svojom riječju obraća nevjerujuće, prepoznavajući svojom prozorljivošću one koji se nijesu iskreno pokajali i na određeno vrijeme odlučuje ih od svetog pričešća. U Njegovoj blizini mogli su se sresti ljudi svih zvanja i staleža, kod njegovog doma sabirale su se mase i bijednih i bogatih i prostih i učenih, koji su pristizali iz raznih krajeva Rusije, kako bi od njega dobili blagoslov. Čak se i veliki ruski car duboko klanjao pri susretu sa njim.
Eto kakva je bila slava kronštatskog pastira oca Jovana van granica, u dalekoj mojoj otadžbini, u srpskom narodu u Crnoj Gori, na obalama Sredozemnog – Jadranskog mora.
Pogledajmo pak sada, ljubljeni, kakvu slavu je stekao otac Jovan u svojoj otadžbini, u rodnoj Rusiji. Vaistinu i sada se ispunjuju riječi Božanstvenog Pisma, da nijedan prorok nema časti u svojoj postojbini, među svojim najrođenijim.
Veliki pravednik i plameni revnitelj rodnog Pravoslavlja otac Jovan u toku svoje poluvjekovne apostolsko-pastirske životne borbe i postojanog truda stalno je bio podvrgnut gonjenjima i to sa strane koga? O, strašno je čak i reći da je to bilo od strane njegovih najbližih, koji su sa svom adskom silom ustajali na krotkog pastira stada Hristovog, imajući za cilj da unište i ugase ovaj svetionik, koji tako jarko svijetli na svetilniku pravoslavnog ruskog naroda. Od svih tih godina najsurovija su bila dva: jedno gonjenje je bilo na početku njegove djelatnosti, na početku narastajuće slave u narodu, od strane zlobom na njega dišućih ljudi, a drugo gonjenje u njegovim poslednjim godinama života, podignuto neprijateljima pravoslavlja, koji su htjeli pod bilo koju cijenu da zamrače taj oreol njegove slave i veličine, kojim je bila okružena svijetla, voljena ruskim narodom, ličnost dragog baćuške oca Jovana.
Od svega je najgore bilo, a dostojno svakog prezrenja i poricanja, neprijateljski odnos dijela sveštenstva prema ocu Jovanu.
Ovdje se u svoj svojoj punoći projavila najmračnija, najnedostojnija crta sveštenstva – zavist. Sveštenici nisu mogli, ili bolje reći nijesu htjeli da razumiju kako je ljubav naroda tako uzveličala baćušku Jovana.Oni su se sa nedoumicom pitali, zbog čega oca Jovana tako proslavljaju, i on nosi svečane mantije, vozi se u kočijama, kreće se u visokim krugovima Petrogradskog društva, dok su mu tuđe muke naroda, on uopšte nije asketa, pravednik, podvižnik i molitvenik, već nama sličan smrtan čovjek. I dio sveštenstva se stavio na stranu neprijateljski nastrojenih prema ocu Jovanu.
Bura, koja od prvih dana služenja oca Jovananije jenjavala, prijetila je da se raširi nad njegovom glavom. No Gospod je zavolio svog vjernog služitelja, i zaštitio ga je do kraja. Ja kao pastir Crkve, razumijem u potpunosti položaj i duševno stanje oca Jovana. Sva gonjenja od strane svijeta nijesu tako gorka i bolna kao nezadovoljstva, intrige, zavisti od strane sveštenstva, od strane istih onih pastira Crkve! I nije samo otac Jovan hodio po takvom trnovitom putu, za njim su išli, i sada idu, i ići će mnogi pastiri, svi oni kojima je Bog darovao prirodne darove, koji su od utrobe matere svoje prizvani na visoko služenje oltaru Hristovom. Meni je to dobro poznato. Idealni pastir na svim jerarhijskim stepenima, čim stremi da projavi svoje stvaralačke sile, svoje duhovne darove i talante, koji su mu dati od Gospoda Boga, čim on stremi da dostigne svoju visoku ideju, neizostavno biva podvrgnut od strane svoje bratije – služitelja oltara Hristovog, ako ne gonjenjima, to onda nezadovoljstvu i zavisti. Ponavljam, meni je to poznato, ja govorim iz vlastitog iskustva iz svoga života. Raskošne odežde oca Jovana mnogima se nijesu svidjele, mnogi nijesu mogli da zamisle da može biti svetac a da nije u dronjcima. Ali u tim raskošnim odeždama skrivalo se veliko smirenje. Sjetimo se riječi Sokrata, koje je izrekao ciniku Antisfenu: „Tvoja gordost gleda iz rupa odrtih haljina“.
Narod je produžio da se sabira na obalama Kronštata, da bi vidio i primio blagoslov od divnog služitelja oltara Hristovog. Svetost riječi ovog posebnog jereja, postojanost njegovog karaktera, način njegovog svetog života, ispunjen neprestanim trudovima, bdenjima, postom i molitvama, njegova privezanost ka Crkvi i svome narodu, učinili su da njegovo ime zauvijek postano sveto, pravedno i drago u očima pravoslavnog ruskog naroda.
Za ruski narod nije mogao da ostane nepoznat čovjek, čiji je život bio ništa drugo nego potpuno oličenje pravde, ljubavi, svetosti i milosrđa. Otac Jovan je mogao slobodno da kaže neprijateljima koji su ga okruživali: „Ko od vas me razobličava u grijehu“? On se cijelom svojom dušom predao stradanjima za bližnje. On je svojom dušom predano zavolio čitav ruski narod, svu Svetu Rusiju, za koju je dao čitav svoj život. On je iskreno i vatreno zavolio i one zabludjele ljude, koji su hodili po svijetu kao stado bez pastira, i njima je htio da priđe sa Jevanđelskom riječju, ali ga oni nijesu primili. Nijesu bili u pravu oni koji su tvrdili da je otac Jovan živio isključivo za bogate i poznate. On se prevashodno obraćao ka siromašnima, bijednima, stradajućima, i onima koji su imali potrebu za riječju utjehe, ukratko rečeno ka svima onima koji su bili poslednji, žalosni i nesrećni ljudi.On nije živio za sebe samoga, već je čitav svoj život posvetio drugima. Protivnici oca Jovana su dobro znali za njegova dobra djela, i o njegovom svetom i dobrom životnom nastrojenju, ali bez obzira na sve to bili su spremni da stanu pred krotkom pojavom oca Jovana, i slično književnicima, farisejima i prvosveštenicima judejskim, koji su iskušavali Hrista, i oni su pitali oca Jovana: „Kakvom vlasti to činiš, ili ko ti dade vlast da ovo činiš!“ (Mk. 11, 28). Njegove neprijatelje nije moglo ništa zaustaviti, često su ga klevetali Svetom Sinodu i Petrogradskom mitropolitu, smišljeno izvrćući činjenice sa ciljem da omrače slavu narodnog ljubimca.Nažalost, često se dešavalo da su predstavnici crkvene vlasti vjerovali tim intrigama i klevetama, što je uznemiravalo duševni mir oca Jovana. Često bi ga pozivali u Petrograd na ispitivanje. Sveštenici su lovili svaku novosmišljenu intrigu, i radovali se njenom uspješnom rasprostranjivanju među prostim petrograđanima. U ovu kategoriju ne treba naravno stavljati onaj dio sveštenstva koji je išao zajedno sa narodom ruku pod ruku, koji je hodio duhom i životom po stopama oca Jovana, i vidjela u njegovom licu znamenje vremena, i sijajuću blagodat sveštenstva, koja se projavljivala u njegovim divnim djelima. Njima je bilo jasno, da sveštenik koji je izolovan od društva i svoje pastve ne može da utiče na religiozno-moralno stanje naroda. Osim toga, takav pastir koga se ne dotiču potrebe naroda, koji se udaljava od opštenja sa ljudima, takav sveštenoslužitelj u očima naroda postaje ništa drugo nego obični činovnik –izvršitelj treba. Taj dio istinskih pastira dostojno je razumio svoje visoko prizvanje. Eto zbog čega je za takve pastire djelatnost oca Jovana postala pokretačka sila u njihovom životu, dajući im volju, energiju i snagu da idu po stopama Kronštatskog pastira. Oni su u njemu vidjeli idealnog sveštenika. Otac Jovan nije čekao na poziv da izvrši svešteničku trebu. On je i danju i noću kucao i ljudi su mu otvarali, on je ulazio u domove i njega su sa radošću primali, on je propovjedao i razobličavao i svi su ga sa pažnjom slušali. Željno su ga iščekivali, da ga vide i čuju, svi i svuda, od ubogih i starih kuća do raskošnih carskih palata. Njegova ličnost i pojava donosila je neiscrpnu riznicu otačkih pouka, milosrđa i utjehe, koje su pomagale moralnom procvatu palih ljudi, zagrijavale i umekšavale hladna i zakržljala srca surovih bludnih sinova.
Tako je počela, produžavala se, i završila se obilna ljubavlju, bezrezervna djelatnost vlasnika srdaca mnogih miliona blagočestivih i duhovnog obnovljenja žednih ljudi.
Kako sam već rekao, ne malo iskušenja morao je da pretrpi smireni i samopožrtvovani služitelj oltara Hristovog. Mnogi ljudi nijesu priznavali iskrenost njegovog pastirskog nastrojenja, već su ga dugo ismijavali, klevetali su ga i usmeno i preko novina. Međutim, ta ismijavanja koja su dolazila do baćuške nijesu unosila nikakvo smućenje u njegovu svijetlu, i kao kristal čistu dušu. Evo šta je jedanput on rekao, kada su do njega došle te intrige i klevete: „Jurodivi Hrista radi svojim čudnim ponašanjem i odnosom prema ljudima bili su smetlište cijelom svijetu, no njihova djela su bila takva da ih je bio nedostojan čitav svijet“.
Bez preuveličavanja mogu reći, i ja govorim po svom krajnjem i dubokom uvjerenju, Kronštatski pastir otac Jovan služi najboljim primjerom pastirima Hristove Crkve i najboljim kompasom za njihovu pastirsku djelatnost. Treba samo pogledati na njegova velika dobročinstva i ljubav prema bijednima i stradajućima, da bi se u čovjeku razgorjela takva ljubav i odlučnost da i on pođe tim samopožrtvovanim putem milosrđa.
A kakva je samo bila njegova požrtvovanost u djelu spasavanja bližnjih, najbolje govori događaj ustanka i bunta kronštatskih mornara i običnih ljudi, koji je bio čini mi se 1905. godine.
Ruskoj floti prijetila je opasnost, do oca Jovana dolazili su ridanje i plač, i topli materinski uzdasi, pucnji iz oružja, po ulicama Kronštata prolivala se nevina krv, razjarena i ozlobljena, zvjerska masa u porivu strasti bacila se na sve sveto i neprikosnoveno, na živote mirnih građana, na živote svojih bližnjih. Otac Jovan je istog časa sazvao sveštenstvo i narod, predloživši im da pođu da se sretnu sa revolucionarima kako bi spasao bezumne.
Baćuška, baćuška, dragi naš baćuška, čuo se glas sa svih strana, kuda ti ideš, razjarena masa će te ubiti, ne idi već spasi svoj život, koji je tako potreban Rusiji i Crkvi. Bez obzira na sve nagovore, molbe i ridanja naroda, nije bilo te sile koja bi mogla zadržati revnitelja i pastira stada Hristovog, dok nije bio protiv svoje volje stavljen u kočije i odvezen na drugu obalu.
Vaistinu, on se javio u smutnim i teškim godinama za Rusiju kao istinski apostol. U dane sumnje, laži, nepravde i bogohulstva, kada se bezumni i ozverenjeni svijet kupao u krvi on je propovjedao ljubav, mir i bratstvo. I samo njegova silna, ubjedljiva riječ, ispunjena Jevanđelskom ljubavlju i sastradavanjem mogla je da unese mir i spokojstvo među zaraćene strane. U naš surovi vijek, kada je toliko raznih vjetrova i učenja, kada je svuda zaboravljen zavjet Hristov, postojanje takvog čovjeka, tako svijetle ličnosti, zaista je vrijedno za Crkvu i Otadžbinu. Gubitak koji je podnio ruski narod, u licu oca Jovana, a zajedno sa njim i čitav pravoslavni svijet, sva Vaseljenska Hristova Crkva, suviše je osjetljiva i nenadoknadiva.
Ali mi vjerujemo, ljubljena braćo i djeco, da Kronštatski pastir i posle svoje smrti neće zaboraviti nas, i čitav ruski narod, kao i cijeli pravoslavni svijet pred prestolom Gospodnjim. A da sjećanje na ovog pravednika nikada ne bi izblijeđelo iz naših srca naša dužnost je da što češće čitamo njegovo zavještanje-knjigu „Moj život u Hristu“, gdje ćemo uvijek za sebe naći utjehu u dane tuge i žalosti.
Uči se, pravoslavni ruski rode, uči se iz ove knjige kako se ispunjava zakon Hristov i kako treba živjeti po Bogu. U ovoj knjizi on je izložio čitav svoj poluvjekovni pastirski život, sve što je doživio, sve životne radosti i tuge.
Učite i vi, blagočestiva djeco, iz ovog zavještanja, crpite za sebe potrebna svjedočenja, koja su vam potrebna na vašem budućem pastirskom poprištu.
Draga djeco! Otac Jovan nam je ostavio obrazac i najbolji primjer dobrog pastira, ovaplotivši u sebi ideal služitelja Hristovog i savršitelja Svetih Tajni Njegovih. Ako vi želite da budete so zemlji, svjetlost svijetu, ako želite da vodite ruski narod ka savršenstvu i velikoj misiji njegove svijetle budućnosti, i ako želite da budete dostojne vođe naroda, idite pravo po stopama oca Jovana.
Braćo! Vjerujmo da naš dragi baćuška, otac Jovan, sa prestankom svog zemnog života neće prestati s nama duhovno opštenje i vezu, i da će oprostiti čak i onim sinovima Rusije koji su ga teško uvrijedili, i da će sa nebeske visine poslati svima svoj blagoslov, urazumljenje i obraćenje, a Gospod će uslišiti molitve i molbe miliona pravoslavnih hrišćana ruskog naroda da prisajedini k liku Svetih Svojih, da će ga pribrojati ka stradalnicima i molitvenicima zemlje Ruske, i da će ga pokazati zastupnikom za Rusiju, za našega Cara, za cijeli pravoslavni svijet i za nas grešne.
Pokloni se, pravoslavni ruski rode, prikloni svoju glavu i koljena pred svijetlim likom i velikom ličnošću Kronštatskog pastira, i pobožno u strahu Božijem odaj mu svoj dug i priznanje svoga srca.
Molitvama Tvojim, molitveniče naš i pravedniče Božiji, da prebrodimo ovu buru žitejskog mora i da srećno i uspješno dostignemo u vječnosti, tiho pristanište Hristovo. Amin!
Jeromonah Mardarije Uskoković
Iz knjige „Zavjet ruskom narodu“, izdatoj u Odesi 1912. godine, sa ruskog jezika preveli:
Sabrat manastira Ostrog jeromonah Vladimir Palibrk, kandidat bogoslovlja Petrogradske duhovne akademije i Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
Besjeda je u prevodu na srpski jezik prvobitno objavljena u časopisu Vidoslov, br. 79. Božić 2020. g.
