Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svetog proroka Ilije, u subotu 2. avgusra 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju, u hramu posvećenom Svetom Iliji na planini Bjelasici.
U liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao vjerni narod.
Po odsluženoj Liturgiji, praznična litija ophodila je hram, a potom je osveštan i prelomljen slavski kolač i blagosiljano žito.
Vladika je sa sveštenstvom, osveštao krstove za crkvu i zvonik.
Praznik Svetog proroka Ilije – Ilindan i hramovnu slavu, hrama na samom vrhu divne planine Bjelasice, koji je metoh manastira Majstorovina, arhipastirskom besjedom čestitao je Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije.
„Ovdje su se odvajakada naši stari okupljali, izdizali ljeti to mala što su imali, bogatstva ovdje dogonili i po pola godine ili malo manje ovdje provodili, bivajući bliže Bogu. Sav taj uspon koji smo, evo, i mi danas prešli dolje od podnožja, od Bistrice rijeke i Lima, pa do vrha ove planine, koji su i oni, svake godine, prolazili, izdižući sa svojom stokom i čeljadima na ovu planinu, to je jedna slika hoda i uspinjanja duhovnog od kad se rodimo, pa do groba dok nas ne primi, idenju onim putem koji su isti ti naši preci utabali, sa istim onim sistemom vrijednosti i načinom života, a ponajprije duha koji su oni nosili, a koji su nam prenijeli, sa istim takvim mi treba danas da idemo i da hodimo, praveći svaki korak ovdje dok smo živi u ovom privremenom, ovozemaljskom životu.
Bog koji je sve ovo ovako divno stvorio, a ovu ljepotu, više i bolje se vidi kad se popnemo na ovu planinu, ovaj zemaljski šar, dalje nam doseže pogled, otvara nam se bolje duša, postajemo pred ovim veličanstvom ove planine nekako krotkiji, smireniji, gledajući ovo prostranstvo, ovdje je nebo veće, nema ništa da nam ga zakloni. Sve je nebo, samo ovo malo zemlje ovdje na ovom vrhu što je pod našim nogama i onda se i um uspinje ka Bogu. A kad vidimo ovakvu ljepotu, koju je Bog stvorio, onda znamo i sjetimo se ono što smo učili i čuli i čitajući u Svetom pismu da je On ovo stvorio sve iz ljubavi svoje prema tvorevini svojoj. I sve je stvarao ne da bi to imalo neki svoj zaseban život, odvojen od Njega nego da bi to sve s Njim u zajednici, u ljubavi bilo sa Svetom Trojicom Bogom ljubavi“, kazao je Vladika.
Dodao je da je kao krunu svog stvaranja na kraju stvorio ono najljepše što je zamislio u predvječnom planu svome, a to je čovjeka po liku svome s kojim može da sabesjedi, da govori, koji ima um, i razum, i srce.
„Može beskonačno da uzrasta i usavršava na duhovnom planu, jer je po liku Njegovom sazdan, davši mu sve ovo da mu bude na usluzi, pod njegovim nogama i na njegovu upotrebu i da sve služi njemu. A onda, kao što čusmo u svetim molitvama, dok smo krst osveštavali, tada, prestupivši zapovijest u raju Adam i ubravši ono, znači ne uzdržavajući se, htio je da postane nešto bez Boga na nagovor demonski zmije, da napravi neki korak bez Božjeg blagoslova na onome i u onome i on koji je i sve stvoreno ljubavlju Božjom. I onda se desila tragedija koju žive sve generacije ljudske do kraja svijeta i vijeka, a to je da smo otpali od raja i da ovdje sa tim palim stanjem, u ovoj tvorevini živeći, sve je od nas na kraju ovdje od palog čovjeka se zarazilo i palo, u ovoj dolini plača. Cio svijet u zlu leži ne zato što je tako stvoren, ne daj Bože, sve je stvoreno dobro, ali naše palo stanje je sve kontaminiralo oko nas i cijela atmosfera oko nas je pala. Svi koji ovdje živimo znamo da se najviše borimo sa samim sobom i svojim slabostima, sa svojom palom prirodom.
Ljubav Božja, koja nije mogla više da gleda kako propada svijet i rod ljudski, onda je Bog Otac koji je načelo i uzrok Sina koji se od Njega rodio i Duha Svetog koji od Njega proishodi, koji su Njemu ravnonačalni, jednosuštni, jednaki po suštini, po prirodi, Bogovi, lice Sina i lice Duha Svetog kao i lice Oca. Svi su jednaki po svojoj božanskoj prirodi. On šalje svog Sina jednorodnoga da se ovaploti, da postane jedan od nas, da uzme sve te slabosti, prirodu palu ljudsku na sebe i u svojoj ličnosti je sjedini sa božanskom prirodom. U tom spoju božanske i čovječanske se sva tvar kroz ljudsku prirodu spašava. To je suština naše hrišćanske vjere. A oni apostoli, koji su bili ribari, koji nisu bili filosofi, niti teolozi, niti obrazovani ljudi imali su samo jedan zadatak da svjedoče ono što su svojim očima vidjeli, a to je da je Isus Hristos Sin Božji i Spasitelj“, besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo.
Kad je On došao u ovaj svijet, po riječima Vladike Metodija, nije došao kao veliki sin Božji, carski sin da Mu se svi klanjaju i padaju pre noge Njegove.
„Rodio se u pećini, čak, nije ni u kući, ni u domu. Za Njega mjesta nije bilo. U smirenju i krotosti, nenametljivosti išao je tiho 30 godina do svog punoljetstva i onda počeo da propovjeda. Gdje god su počinjali da Ga slave i da Ga proslavljaju On je bježao od te zemaljske slave i popularnosti. Kad je liječio i iscjeljivao, govorio je: Nemojte to nikome reći, idite, pokažite se tamo, ali ne govorite o meni. Nemojte o meni govoriti, da mene ljudi zbog tih spoljašnjih djela koja činim ne proslavljaju na površan način. Njemu je stalo, ne da oni idu masovno za Njim nego da razumiju ono zbog čega je On došao u ovaj svijet, a to je da povjerujemo da je Sin Božji i da ono što govori je jedino spasiteljno za nas. Onda, na Gori preobraženja, kad se javio i preobrazio, opet, ne pred velikom masom ljudi i svijeta koji su Ga pratili, nego je poveo samo ljubljene učenike Jovana, Jakova i Petra na Goru Tavorsku i pred njima se preobrazio da oni vide božansku prirodu Njegovu u svjetlosti božanskoj“.
„Oni, padnuvši dolje od tolike blagodati Božje, ne mogući više da gledaju u Njega, jer je svjetliji bio od sunca i bjelji nego što bjeljila može haljine da ubijeli, a onda su vidjeli proroka Iliju i proroka Mojsija koji stoje pored Njega, a to znači razgovaraju s Njim, a to znači da cjelokupni Stari zavjet i knjige zakona i proroka, najavljujući i predskazujući, nagovještavajući Njega potvrđuju Isusa kao Sina Božjeg. To je onaj upokojeni svijet, Mojsije koji se upokojio predstavlja taj svijet koji umro, taj dio čovječanstva, a Ilija predstavlja živi svijet, jer on nije smrti okusio, kao što znate iz njegovog žitija. On se, prije nego što je okusio smrt, uznio na nebesa na ognjenim kolima i po predanju će da dođe kad bude drugi dolazak Hristov ovdje pred Strašni sud, da još jednom propovjeda nego se to desi čovječanstvu pokajanje. Onda će ga ubiti na ulicama velikog grada. Dakle, Ilija predstavlja žive koji nisu okusili smrti i u tom preobraženju ispovjedaju ga i umrli i živi, i nebo i zemlja“, poučavao je Mitropolit Metodije.
Naveo je da je glas Očev svjedočio Sinu svom na Jordanu, na krštenju: Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji, Njega slušajte, a Duh Sveti u vidu goluba sišao mu na glavu, gdje su svjedočili o Njegovom božanskom porijeklu.
„Dakle, ništa drugo nosu imali u zadatak Sveti apostoli, ne puno da mudruju i razglabaju i da pričaju o Njegovoj pojavi ko je On, osim o tome da svjedoče, da žive ono što im je On rekao i da to svijetu svjedoče. Mi kao hrišćani ni na šta drugo nismo prizvani, kao što nisu bili ni naši preci, osim da idemo tim putem i da drugima svjedočimo taj put, put proroka Mojsija i slavnog Ilije, put Svetih apostola, svetitelja Božjih, propovjednika velikih, učitelja Crkve, Svetog Save, Simeona, Svetih Nemanjića, Svetog Vasilija i Petra Cetinjskog sve do današnjeg dana.
Neka bi molitve Svetog Ilije, koga je u kolijevci dok je ležao njegov otac, gledajući kako ga anđeli u oganj povijaju, a plamenom ga hrane, nagovještavajući njegovu plamenu vjeru, molitvu i karakter i nagovještavajući šta će on da bude; neka molitve tog velikog proroka gdje nijedne planine u našoj zemlji, među našem narodu, ni glavice, ni brda nema a da nije hram tu postrojen, njemu posvećen, da nas utvrdi na ovom putu da i mi budemo plamene vjere kao što su preci naši bili vitezovi duha i da opstanemo i održimo se u ovom smutnom vremenu i svijetu koji se malo bolje sa ove visine, kad pogledamo u tu dolinu dolje, vidi“, rekao je Mitropolit.
Podsjetio je da ima jedan kosmonaut novijeg datuma, koji provode u vasioni, u nekim kapsulama po pola godine, gledajući na zemlju, i dao je, kad se vratio i stao opet na zemlju svoje razmišljanje i sagledavanje svega u tom vremenu dok je bio van, posmatrajući zemlju iz jedne druge perspektive.
„Kaže: Pomislio sam i shvatio da je dolje sve što se na zemlji dešava jedna velika laž. Laž su i berze, i ekonomije, laž su i diplomatije, ratovi, međusobni sukobi. Ta zemlja koja je toliko prelijepa i koja se u tom beskonačnom prostranstvu nalazi vidimo da je to jedna naša kuća i da svi u jednoj kući živimo. Kad bi svi imali tu perspektivu, a vjera daje tu perspektivu, ništa duh od zemlje odlijepiti ne može osim vjere tvrde i plamene molitve. Tek tada nam se svijest širi, sagledavamo i gledamo, ne samo iz te vasionske perspektive tog kosmonauta, nego se stavljamo, dobijamo Hristove oči i gledamo iz božanske perspektive i posmatramo i sebe i ovaj svijet. A onda je potpuno druga stvar. Nikad više nećemo uraditi ono što čovjek uradi u stanju sužene svijesti, pomračenja dok je duhom, dušom i tijelom priljubljen za ovu zemlju, za svoje probleme, grabeći ono oko sebe da što više stekne.
Čim se malo odlijepimo, shvatimo jednu dublju istinu, da svi živimo na jednom parčetu u vasioni, koje je naš dom i da smo prizvani na ono, tim prije, da nam budu svi ljudi braća, a kamoli mi koji smo i po duši i po tijelu, i po duhu i po krvi, i po vjeri, i po jeziku i po svemu i nasleđu, i mentalitetu, i tradiciji jedno. Nikad više neće biti, takvi ako budemo, mjesta raspravama, razdorima, svađama, splektama i prepirkama, bićemo kao jedna braća da proživimo ovo malo što je ostalo da bismo mogli svijetlog obraza posle otići pred naše pretke, pred Svetog Iliju i pred lice Hrista Spasitelja našeg.
Meni je prvi put ovdje, na ovoj blagoslovenoj planini, hvala igumanu što je insistirao toliko i zvao me da dođem i drago mi je što sam došao, iako tako nisam mislio dok sam se peo ovim putem, uz ovu stranu, ne znajući kuda me ovaj put vodi. Ali, sve je vrijedjelo i sve vrijedi, uvijek će vrijedjeti kakav god da je put, koliko god da se promučimo i podnesemo i pređemo uvijek vrijedi kad se dođe u ovu ljepotu da se ovdje, najbliži Bogu pomolimo na ovom svetom oltaru, posvećenom Svetom Iliji, a u slavu Spasitelja našeg Hristosa, kome neka je slava sa Ocem Njegovim i Duhom Svetim u vjekove vjekova. Amin“, zaključio je Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
