SVETI SVEŠTENOMUČENIK JOANIKIJE CRNOGORSKI: „ZAVJET SVETOG VELIKOMUČENIKA KNEZA LAZARA“
Prekjuče je bio naš Vidovdan. Po propisu naše sv. Svetosavske Crkve mi smo u našim hramovima otslužili sv. liturgije i parastos za pokoj blaženih duša kosovskih mučenika.
Kao što je poznato, na Vidovdan 15. juna (st. kal.) 1389. godine na Kosovu kod Laba, nad ušćem u Sitnicu, blizu crkve Samodreže i Prištine bila je bitka između Srba i Turaka.
Poslije smrti cara Dušana i bitke na Marici, srpska država zbog nesloge velikaša i drugih uzroka počela je naglo da slabi. Tada su se Turci sve više približavali granicama srpske zemlje. Knez Lazar samodržavni gospodin Srbljem i Podunavlju, i po državničkoj sposobnosti, i po ugledu koji je uživao u svome narodu, bio je najpozvaniji da spasi i obnovi državu Nemanjića. On se u tom pravcu trudio svom dušom i svim srcem svojim, imao i lijepih uspjeha, ali na tome rodoljubivom radu sukobio se je s Turcima.
Iz svoje prestonice Kruševca knez Lazar je krenuo svoju vojsku kroz Jankovu Klisuru, preko Kuršumlije i na Kosovom Polju je čekao Turke. S čestitim knezom u sveti boj za vjeru i otadžbinu otišli su mnogi srpski velmože. S njim su bili Jug Bogdan sa svojih devet Jugovića, Miloš Obilić, Kosančić Ivan, Toplica Milan, Stevan i Lazar Musići, Oliverovići, Dimitrije Vojinović, Pavle Orlović, Vuk Branković, Vlatko Vuković i drugi.
Tursku vojsku predvodio je sultan Murat sin Orkanov, a s njim su bili sin mu Bajazit, veliki vezir Ali daša, beglerbeg Timurtaš i mnogi drugi turski velikaši. Po sudu stručnjaka, Srbi su imali oko 35.000 ljudi, a Turci oko 100.000.
Srbi su izgubili bitku, jer nijesu mogli odoljeti znatno jačoj sili. Što je velika rijetkost, u bitci su poginula oba vladara i knez Lazar i car Murat.
„Obadva su cara poginula:
Od Turaka nešto i ostalo,
A od Srba što je i ostalo;
Sve ranjeno i iskrvavljeno“.
Tako kaže narodna pjesma. Srpski narod je tačno vidio da je na Kosovu „Srpsko propanulo carstvo“.
Narod je ocijenio i to da su vlastela i široki slojevi narodni dali maksimum snage i otpora; da i ako je propanulo nije se propanulo sramno, već slavno, jer su Turci navalili snagom stihije, kao more, kao oganj, kako su nam to slikovito opisali pisci drevnih naših Ljetopisa srpski kaluđeri.
„Tu pogibe slavni knez Lazare
Tu pogibe stari Jug Bogdane,
Tu pogibe devet Jugovića,
Tu pogibe Banović Strahinja,
Tu pogibe Miloš vojevoda,
Svi ostaše, gospo, u Kosovu“.
Osim njih, na Kosovu je izginuo veliki dio srpske vojske, a narodna pjesma to je istakla ovim duboko bolnim i divnim stihovima:
„Sve je sveto i čestito bilo
I milome Bogu pristupačno“.
Srpska Crkva proglasila je kneza Lazara velikomučenikom i svetiteljem. Njegovo tijelo preneseno je s Kosova najprije u Prištinu, ali poslije tri godine njegove sv. mošti prenesene su u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu pod Kučaj planinom, gdje su počivale 298 godina. Za vrijeme seobe pod patrijarhom Arsenijem Trećim, Srbi su mošti Lazareve kao najveću svetinju prenijeli u Austriju, nosili ih čak do Sentandreje, i poslije izvjesnog vremena smjestili u manastiru Vrdniku u Fruškoj gori u Srijemu. Otada je Vrdnik prozvan novom Ravanicom.
Kroz vjekove srpski narod pobožno je pristupao sv. moštima Lazarevim, pred njima se molio Gospodu Bogu, i nalazio utjeke i mira duhovnog u najtežim vremenima svoje istorije. Spomenućemo samo jednu ličnost, Jefimiju monahinju iz druge polovine četrnaestog i početka petnaestog vijeka, ćerku ćesara Vojihne, ženu despota Uglješe, brata kralja Vukašina. Ona je godine 1402. na kadifi od koje je načinila pokrov za ćivot svetiteljev, zlatom izvezla svoju čuvenu pohvalu knezu Lazaru, u kojoj je izlila sav bol svoje otmene duše. Godine 1941. da bi se spasila ova velika svetinja, mošti sv. velikomučenika Lazare prenesene su u Beograd.
Kosovskoj tragediji, koja je tako duboko potresla život našega naroda, narodna je pjesma dala visoki moralni smisao, religioznu osnovu, čak i karakter žrtvenog prinosa. Stoga je Kosovo naš veliki bol i naš veliki ponos.
U svijetu su od iskoni postojali dva pogleda na život: IDEALISTIČKI i MATERIJALISTIČKI. Od uvijek su postojali ljudi koji su se više brinuli za DUŠU i ljudi koji su se više brinuli za TIJELO.
Gospod Isus Hristos lijepo je opisao ta dva tipa ljudi u licima dvije rođene sestre Marije i Marte. Kao što je poznato, one bjehu sestre prijatelja blagog Učitelja Lazara, a živjele su u svome rodnom selu Vitaniji na podnožju Maslinske Gore. Kada ih je Gospod jednom prilikom posjetio u njihovoj kući, Marta kao svaka dobra domaćica brinula se da što bolje ugosti svoga gosta, a Marija je samo slušala riječi Učiteljeve. Spasitelj je dao Mariji za pravo. „A Isus odgovarajući reče joj: Marto, Marto, brineš se i trudiš za mnogo. A samo je jedno potrebno. Ali je Marija bolji dio izabrala, koji se neće od nje uzeti“(Lk. 10, 41-42).
Knez Lazar, kao i njegov narod, bio je veoma pobožan i odan svojoj Crkvi. To je on dokazao svojim životom i radom. U svojoj prestonici Kruševcu sazidao je crkvu Lazaricu. Već smo pomenuli njegovu zadužbinu Ravanicu, a pomogao je zidanje manastira Gornjaka i drugih hramova Božjih, revnosno vršio djela milosti duševne i tjelesne. Njegova vjera bješe čvrsta kao stijena, nada u Boga velika, a ljubav prema Gospodu Bogu i bližnjemu svome neizmjerna. I pošto je takav bio u životu svome, narodna pjesma o boju na Kosovu na slijedeći način opisuje dijalog između Presvete Bogorodice i kneza Lazara. Sama knjiga Sv. Bogorodice knezu besjedila:
„Care Lazo, čestito koljeno,
Kome ćeš se privoljeti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome,
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
Sedlaj konje, priteži kolane,
Vitezovi sablje pripasujte,
Pa u Turke juriš učinite,
Sva će turska izginuti vojska.
Ako l voliš carstvu nebeskome,
A ti sakroj na Kosovu crkvu,
Pa pričesti i naredi vojsku,
Sva će tvoja izginuti vojska,
Ti ćeš, kneže, šnjome poginuti.
Misli care misli svakojake:
Ako ću se privoljeti carstvu,
Privoljeti carstvu zemaljskome,
Zemaljsko je za maleno carstvo,
A nebesko uvjek i do vjeka.
Car voljede carstvu nebeskome:
Pa sakroji na Kosovu crkvu
Pa doziva srpskog patrijarha
I dvanaest velikih vladika
Te pričesti i naredi vojsku. „
Knez Lazar je, dakle, za IDEALIZAM, a ne za materijalizam, on je više polagao na DUŠU, nego na tijelo, on je bio za CARSTVO NEBESKO, a ne za CARSTVO ZEMALJSKO. Mnogi ljudi ne pripadaju isključivo jednom ili drugom pogledu na svijet i život, već i jednom i drugom, sa prevagom jednome ili drugome. U takve je spadala i Marta.
Neki ljudi njih je vrlo malo u ovome svijetu, to su svetitelji pripadaju isključivo CARSTVU NEBESKOME, a mnogi ljudi u današnje doba, na žalost, suviše mnogi, isključivo su za CARSTVO ZEMALJSKO. Jevrejin Karl Marks do maksimuma je razvio kult materijalizma. Njegovi poštovaoci komunisti iz svoga programa izbrisali su tri čovječanstvu najmilije riječi: BOG, NARODNOST, PORODICA. Oni su protiv IDEALIZMA i propagiraju najgrublji MATERIJALIZAM. Za njih ne postoji duša i carstvo nebesko.
Na veliku žalost naše zajedničke majke Sv. Svetosavske Crkve i na strahovitu štetu našega naroda, potonjih godina lažni učitelji uspjeli su zavesti i za svoju nauku pridobiti veliki dio našega naroda, naročito omladine. Oni otidoše za Karlom Marksom, otidoše u komuniste, narod odvedoše u provaliju i propast. Naš je ideal Hristos. Sv. velikomučenik knez Lazar u životu svom bio je vjerni sljedbenik Spasitelja svoga i znameniti sin srpskoga naroda. Stoga svakome ko želi da bude dobar hrišćanin i dobar Srbin, treba u životu da bude ideal CARSTVO NEBESKO, treba da ispuni ZAVJET SV. VELIKOMUČENKIKA KOSOVSKOG KNEZA LAZARA.
MITROPOLIT
CRNOGORSKO-PRIMORSKI
Joanikije
(Tekst Mitropolita Joanikija objavljen u „Glasu Crnogorca“ br. 130, str. 2 od 30. 06. 1942. godine)
Vidovdan je duša Srbinova!
PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
CRNOGORSKO-PRIMORSKI
NJEGOVOJ EKSCELENCIJI
ARMIJSKOM ĐENERALU
ALEKSANDRU PIRCIO BIROLI,
GUVERNERU CRNE GORE
Cetinje
Na nekoliko dana pred Vidovdan (28. juna) prošle godine sa iznenađenjem i žalošću sam pročitao u „Glasu Crnogoraca“ da je Visoki Komesarijat za Crnu Goru zabranio služenje parastosa na Vidovdan poginulim Srbima na Kosovu godine 1389. na čelu sa njihovim vladaocem i mučenikom knezom Lazarom, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svojim svetiteljem. To me utoliko više iznenadilo što Vidovdan nije bio državni praznik već crkveni i ne samo što se toga dana uvijek vršio parastos u slobodnoj Crnoj Gori i Jugoslaviji, već ni Srbima u Austro-Ugarskoj ni austrijska ni ugarska vlada nijesu zabranjivale tu utjehu.
Poznato mi je da je visoki predstavnik Italijanske civilne Vlasti u Crnoj Gori donio takvu odluku, na žalost, na predlog jednoga Crnogorca. Kao stranac, ne poznavajući našu istoriju i našu književnost, on nije znao da će takva njegova odluka biti uvreda i bol za naš narod. On je bio čovjek plemenitog srca i visoke kulture, ali u ovom slučaju nije postupo mudro. „Quandoque bonus dornitat Homerius“ (Horatius, „De arte poetica“).
Za Srbina je Kosovo veliko i sveto ime. Kosovo je tragična Žrtva za naš narod. Ono je naš veliki bol i naš veliki ponos. Za sve koji u tom boju pogiboše, naša narodna pjesma je rekla: „Sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno“.
Mitropolit Petar Drugi Petrović Njegoš u „Gorskom vijencu“ pjeva o Kosovu u stihovima 198 do 278, i Kralj Nikola Prvi Petrović Njegoš u svome djelu: „Pjesnik i vila“ o Kosovu pjeva od str. 371 do 385.
Kao što je poznato, komunisti u svojoj agitaciji za pobunu pred 13. juli prošle godine, iako za njih ne znači ništa sve što je srpsko i pravoslavno i što je sveto našemu narodu, oštro su pred narodom napadali onu odluku Visokog Komesarijata i dokazivali narodu da nam Italijani zabranjuju što nam je najmilije i najsvetije.
Iz do sada navedenog, uvjeren sam da će Vaša Ekscelencija uvidjeti neopravdanost pomenute odluke visokog Komesarijata i odmah dozvoliti dozvolu služenja parastosa Kosovskim Mučenicima na Vidovdan 28. juna u svima parohijskim i manastirskim crkvama u Crnoj Gori sa prigodnom propovijedi sveštenika što će biti na veliku radost nacionalista, i na čemu će Vašoj Ekscelenciji narod Crne Gore biti vječno zahvalan.
Izvolite, Vaša Ekscelencijo, i ovom prilikom primiti izraz moga dubokoga poštovanja.
PRAVOSLAVNI MITROPOLIT
CRNOGORSKO-PRIMORSKI
Joanikije
(Dopis Mitropolita Guverneru Crne Gore armijskom đeneralu A. P. Biroli M. br. 957/12. 06. 1942. g.)