„Onaj ko preživi, dobija blagoslov da pomaže drugima.“ Ova misao, koju je Sandra Drinčić podijelila u razgovoru za radio ,,Svetigora“, možda najbolje oslikava temu jutarnjeg programa – Biti čovjek.
U vremenu u kojem često tražimo velike odgovore, a zaboravljamo vrijednost malih stvari, razgovor sa Sandrom Drinčić otvorio je pitanja vjere, zahvalnosti, straha, nade, odnosa prema drugima i odgovornosti koju čovjek ima prema sopstvenom životu. Govorila je o tome kako se čovjek, tek kada zastane, može zapitati koliko je onoga što svakodnevno smatra problemom zapravo manje važno od onoga što već ima.
Sandra Drinčić je, govoreći o svom životnom putu, od sporta i zdravstvenog sistema do rada u oblasti preventivne medicine i holističkog pristupa, posebno istakla vezu između čovjekovog unutrašnjeg stanja i načina na koji gradi svoj život. Govorila je o mislima koje oblikuju naše postupke, o potrebi da preuzmemo odgovornost za ono što možemo da promijenimo, ali i o tome da se prema životnim okolnostima ne odnosimo sa pasivnom nadom. „Sreća se priziva“, kazala je, objašnjavajući da nada nije čekanje da se život promijeni sam od sebe, već unutrašnji stav iz kojeg čovjek ustaje, djeluje i ide naprijed. Posebno mjesto u razgovoru zauzela je vjera. Za Sandru, ona je iskustvo koje se potvrđuje kroz život. Prisjećajući se djetinjstva i svoje bake, govorila je o vjeri koja se prenosila tiho, gotovo šapatom, u vremenu kada javno ispoljavanje pobožnosti nije uvijek bilo jednostavno. „Nikada nemoj da ideš u san da se nisi Bogu pomolila“, govorila joj je baka. Ta rečenica, kako je svjedočila, ostala je duboko utkana u njen život.
Najpotresniji dio razgovora bila je priča o njenom bratu Siniši, koji je nakon teških problema sa vidom godinu dana bio potpuno slijep. Govoreći o periodu u kojem je tražila način da mu se pomogne, Sandra je opisala svoju borbu, vjeru i molitvu, kao i trenutak kada joj je saopšteno da će operacija biti obavljena upravo na praznik Svetih Kozme i Damjana, nebeskih ljekara. Nekoliko dana nakon operacije uslijedio je poziv koji je, kako kaže, promijenio sve. Sa druge strane telefona čula je bratov glas: „Seko, ja vidim.“
Za Sandru, to iskustvo je potvrda odgovornosti koju čovjek ima kada primi blagoslov. Upravo zato je govorila i o pomaganju drugima, obnovi crkava i manastira, donacijama i svom odnosu prema davanju. „Čovjek, kada daje iz srca i iz čiste vjere, ne daje da bi se hvalio, nego da bi ostavio trag i izrazio zahvalnost“, poručila je. Govoreći o svakodnevici, podsjetila je da se smisao često nalazi upravo u onome što prestanemo da primjećujemo: u pripremanju hrane, uređenju doma, radu rukama, razgovoru, prirodi i vremenu provedenom sa porodicom. Posebno je govorila o iskustvu čišćenja crkve, koje je za nju predstavljalo više od običnog fizičkog rada. „Ruka mora da utka svoju energiju u prostor“, kazala je, govoreći o odnosu prema domu, crkvi i prostoru u kojem čovjek živi.
Ipak, središnja poruka razgovora nije bila u tome kako izbjeći teškoće, već kako kroz njih ne izgubiti ono najvažnije – vjeru, zahvalnost i čovječnost. „Nemojte čekati da vas snađe muka ili teška bolest da biste se sjetili Boga, prirode i svojih bližnjih. Počnite od malih stvari.“ Upravo se tu susreću vjera i život: u spremnosti da čovjek vidi ono što mu je dato, da pomogne kada može, da oprosti, da zahvaljuje, da radi na sebi i da dobro koje je primio ne zadrži samo za sebe.
Biti čovjek, kako je pokazao ovaj razgovor, nije pitanje velikih riječi. To je svakodnevni izbor – kako ćemo misliti, kako ćemo govoriti, kome ćemo pomoći, šta ćemo oprostiti i za šta ćemo zahvaliti Bogu. Blagoslov nije samo ono što primimo. Blagoslov je i ono što smo sami spremni da damo.
Nevena Marić
