U razgovoru sa čtecom i službenikom Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici Borisom Musićem, detaljno smo ispitali značaj i položaj čina čteca u bogosluženju, kao i sve prakse i običaje koji ga prate. Boris je za slušaoce radija ,,Svetigora“ pružio detaljne informacije o istorijskim i liturgijskim aspektima, uz poseban osvrt na ponašanje, oblačenje i jezik koji čtec koristi tokom Liturgije.
Čin čteca i njegovo značenje
Boris počinje sa objašnjenjem da je čin čteca prvi, najniži čin u redu crkvenih služitelja, ali sa velikim značajem u bogosluženju. Čtec prima knjigu Apostola, iz koje čita u crkvi tokom Liturgije. Za razliku od pojca koji dobija Psaltir i pjeva, čtec čita, i za njega je predviđeno postriženje vlasi prilikom postavljenja, što je znak početka duhovnog posvećenja. On naglašava da je postriženje vlasi, koje se vrši pri postavljenju za čteca, simboličan čin „pružanja prvih plodova Bogu“ i ima duboku duhovnu poruku. Prema riječima Svetog Simeona Solunskog, to je početak posvećenja i žrtve Bogu, jer „vlasi su kao cvijet tijela“.
Za razliku od čteca, pojac ne prolazi kroz postriženje vlasi, iako je čin pojaca sličan po molitvenom činu, s tom razlikom što pojac dobija Psaltir i pjeva prokimen, objašnjava Boris.
Ponašanje i jezik čteca
Jedan od važnih aspekata koji Boris izdvaja jeste pravilno ponašanje čteca u toku Liturgije. On navodi da čtec mora biti uzdržan, dostojanstven i uvijek svjestan svoje uloge. Uzdržanost u pokretima, mir i dostojanstvo su neophodni, jer čtec je medijum kroz koji se svete knjige prenose narodu. Boris je naglasio i važnost korišćenja pravilnog crkvenog jezika i riječnika, koji treba biti uvijek sa strahom Božjim i poštovanjem prema Svetim Darovima.
Oblačenje i duhovno dostojanstvo
O oblačenju, Boris govori da je stihar obavezni dio odežde čteca, a dodaci poput orara predstavljaju dostojanstvo koje se nosi ukršteno preko ramena kao simbol anđeoskih krila. On je objasnio da je oblačenje vrlo bitno i da mora biti u skladu sa kanonima, jer odjeća prikazuje položaj služenja i duhovno dostojanstvo. Pored toga, on je istakao da čtec mora voditi računa o svom ponašanju i izgledu van oltara, jer je primjer drugima u crkvenoj zajednici. Oblačenje u stihar i poštovanje svih pravila nadahnjuje i druge da poštuju red u crkvi.
Razlika između ipođakona i čteca
U razgovoru je bilo riječi i o razlici između ipođakona i čteca. Boris je rekao da je ipođakon posebno vezan za pomoć episkopu u toku svetih službi. On obavlja mnoge službe kao što su držanje dikirija i trikirija, oblačenje i skidanje odeždi episkopa, dopunjavanje kadionice i druge poslove. „Ipođakon je kao ađutant episkopa, bez obzira što je u savremenoj crkvi pozicioniran niže od đakona, što je rezultat reformi iz 13. vijeka,“ objasnio je on. Takođe, Musić je naglasio da ipođakon nakon hirotesije ne može stupiti u brak, niti imati bračnu komunikaciju, zbog odgovornosti koju preuzima u radu sa Svetim Darovima.
Lični pečat i značaj bontona u crkvi
Na kraju razgovora, Boris Musić je podijelio i svoj lični osvrt koji daje poseban pečat čitavoj temi. On je istakao značaj blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji mu je kao duhovni učitelj i uzor pružio veliku podršku na putu ka služenju u činu čteca. „Njegova mudrost i ljubav prema crkvi inspirisale su me da se još više posvetim svojoj službi i radu u oltaru,“ rekao je Boris.
Takođe, on je detaljno govorio o bontonu i ponašanju unutar crkve, naglašavajući da pravoslavni narod treba da čuva red i poštovanje prema hramu kao domu Božjem. „Mi smo duboko privrženi našoj crkvi i to nam je zavjet i čast. Poštovanje reda, tišine i molitvenog duha u hramu odraz je naše ljubavi prema Bogu i zajednici,“ rekao je on.
On je apelovao da svako ko dolazi u crkvu ima obavezu da poštuje pravila ponašanja, da izbegava razgovore i nepotrebne pokrete, kao i da se odjevno pridržava tradicionalnih normi, jer sve to utiče na kvalitet i ljepotu bogosluženja.
Crkva nije mjesto za priče i svađe, već za molitvu i duhovni rast.
