Piše: đakon Pavle Lješković
Sjećam se da je to bio neobično hladan,oktobarski dan na Cetinju,u kojem se zubato sunce jedva probijalo kroz oblake. Nakon nedjeljne liturgije i ručka u bogosloviji,odlučio sam da prošetam do bogoslovskog internata.Prolazeći kroz park, primijetio sam neobičnog čovjeka u četrdesetim godinama srednjeg rasta, guste, raščupane kose i duge, crne brade, koja je rasla na licu nenaviknutom na nju. Na sebi je nosio jaknu vijetnamku, sive pantalone i martinke, dok mu je vrat bio zavijen plavo bijelim šalom. Nakon što me je ugledao, ustao je sa vlažne klupe na kojoj je sjedio i pozdravio me sa “Bog pomaže”.
Iako je redosled riječi u pozdravu bio drugačiji od onog kojim se ljudi u Crkvi obično pozdravljaju, bilo je u tome nečeg iskrenog i toplog. Rekao mi je da se jutros rano iz Podgorice zaputio na liturgiju u Cetinjski manastir. Međutim, Cetinje dobro ne poznaje.To je grad pored kojeg je mnogo puta u životu prolazio, ali je iz nekih razloga u njega rijetko kad svraćao.
Toga jutra je stigao na autobusku stanicu, lutao praznim ulicama dok nije došao do parka iz kojeg se jasno vidi manastir. Ubrzo je začuo zvona koja su objavila početak liturgije i odlučio da krene prema crkvi. Međutim, tuga, sa kojom se bori poslednjih deset mjeseci, ga je jednostavno okovala i spriječila da krene. Satima je zamišljen sjedio na klupi, sve do momenta u kojem je ugledao mene. Nije mi se ni predstavio, a već je počeo da mi priča o svojoj supruzi, sa kojom je u vezi još od osnovne škole. Bili su u gimnaziji u istom razredu, u istom gradu završili fakultete. Kada su se zaposlili, najprije su počeli da žive zajedno, da bi se potom i vjenčali. Ubrzo su dobili prvo dijete, a nakon par godina i drugo. Sve je upućivalo na to da će to biti miran i skladan porodični život.
Međutim, u nekom trenutku su počeli da se žestoko svađaju. Za te rasprave i žučne diskusije, kojima su često i djeca prisustvovala, povod su bile sitnice i stvari na koje nekada nisu ni obraćali pažnju. Nakon nekog vremena, svađe je zamijenilo međusobno ignorisanje, sve do trenutka u kojem su potpuno zaćutali. Spavali su u odvojenim sobama, odvojeno spremali sebi hranu i prali odjeću. Komunicirali su preko djece, koja su sada već bila dovoljno odrasla da prenose poruke koje su njihovi mama i tata jedno drugom slali. Često se tih dana sjećao pjesme beogradske grupe Blok aut,koju je slušao kao srednjoškolac, čiji je refren glasio : ”Trenje, trenje – to je sve što nam je ostalo od ljubavi”. To nepodnošljivo stanje je trajalo sve do jednog subotnjeg jutra, u kojem je njegova žena predložila razvod. Predlog je prihvatio mirno i sa odobravanjem.
Sama brakorazvodna parnica je tekla brzo i bez tenzija. Međutim, od onog jutra prije deset mjeseci, u kojem je dobio papir na kojem je pisalo da je razveden, pritiska ga kao zemlja teška tuga. Ona mu ne dozvoljava da u životu funkcioniše kako treba, pa ni svoj posao da radi kako se to od njega očekuje. Pokušavao je da je ublaži alkoholom i ljekovima za
smirenje. Međutim, u jutrima nakon omamljenih noći, tuga bi se vratila još snažnija i nepodnošljivija. Odlazio je kod psihologa, ali ga oni nisu razumjeli, pa mu nisu mogli ni pomoći.
U zadnjih par mjeseci tuga je počela da izaziva i neku čudnu vrstu zamišljenosti u njemu. Ta zamišljenost bi ga zadesila u kafiću, dok sjedi sa društvom. Tek nakon nekoliko sati bi se probudio iz tog čudnovatog stanja i shvatio da je za stolom sasvim sam i da su mu drugovi davno otišli. Hvatala ga je i u gradskom prevozu. Tek nakon nekoliko stanica bi shvatio da je trebalo znatno prije da izađe iz autobusa. Na stadionu bi ga redari ljubazno zamolili da izađe, budući da je utakmica odavno završena, a svi gledaoci pošli svojim kućama. Sa stadiona bi odlazio, a da nije znao ni koji je bio rezultat, ni s kim je Budućnost uopšte igrala. Mnogi poznanici su njegovu zamišljenost primijećivali, pa su ga počeli izbjegavati. I, eto, baš juče je dobio ideju da pođe kod sv. Petra Cetinjskog, u nadi da će ga on obodriti i izliječiti od tuge i zamišljenosti.
Nije mi trebalo puno vremena da ga ubijedim da pođe sa mnom u manastir. Kada smo došli do kivota sa moštima, najprije je na njega spustio glavu, a onda ga zagrlio rukama. Za njegove uzdahe i jecaje mi se učinilo kao da traju cijelu vječnost.
Na putu između manastira i bogoslovije mi je egzaltiran pričao kako se sada neuporedivo bolje osjeća, te da će od sada biti sve drugačije jer će promijeniti svoj život. Koliko danas će se obrijati, skratiti kosu, opeglati odijelo za posao. Sjutra će poći kod žene i reći joj šta osjeća, pa šta bude. Nastaviće da živi za svoju djecu, često ih posjećivati i brinuti se za njih.
Kako sam imao obaveze u bogosloviji, poslao sam đaka koji je dežuran u portirnici, da ga isprati do stanice. Pri rastanku mi je rekao da će od sada svake nedjelje dolaziti kod sv. Petra na liturgiju.
Od tog obećanja su prošle četiri godine, a ja ga više nikada nisam vidio, pa samim tim nisam ni saznao da li je razgovarao sa suprugom i promijenio svoj život. Ono čega se još jasno sjećam iz tog hladnog, oktobarskog dana 2017. godine jeste da mi je onaj đak koji ga je pratio do autobuske stanice, uveče prišao i pitao me da li je sa onim čovjekom sve u redu. Dok su išli do stanice, bio je euforičan i srećan i pričao mu o tome kako je upravo pronašao smisao života. Međutim, kada je đak mahinalno pogledao u pravcu autobusa, jasno ga je vidio kako sjedi pored prozora i gorko plače.
Đaku na to pitanje nisam dao konkretan odgovor. Za njegov mladalački um prejaka je hrana priča i čovjeku koji nije znao da to što je osjećao u svom srcu nije nikakvo trenje, već još uvijek tinjajuća ljubav prema svojoj ženi. Koji nije znao da u čovjekovom srcu ne postoje trenja. Već postoji samo ljubav ili, pak, odsustvo ljubavi…
(Autor je profesor Cetinjske bogoslovije o đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
