Treća u nizu dijaloških tribina koje organizuje podgorička Crkvena opština održana je večeras, 29. novembra, u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Moderator ovih tribina je protojerej-stavrofor Gojko Perović, a ovoga puta učesnici su bili dr Siniša Jelušić, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i član CANU, i Pavle Ilić, glumac podgoričkog Gradskog pozorišta, koji su govorili na temu“Religija i umjetnost”.
Profesor Jelušić je u uvodnom dijelu svog izlaganja konstatovao «da sva velika djela u sebi sadrže religiološko, transcendentno, logosni princip». Podsjetio je na to da umjetnička tradicija proishodi iz rituala, a ritual je način slavljenja Boga. Antičke tragedije nastale su iz himni Dionisu.
Zatim se osvrnuo na dva tipa sakralnosti, prvi koji predstavlja crkvena, molitvena umjetnost, i drugi koji se pojavljuje u umjetničkim djelima koja problematizuju pitanje postojanja Boga, smisla egzistencije i ostala srodna pitanja. Kao primjer toga naveo je filmsko stvaralaštvo Andreja Tarkovskog.
Otac Gojko je govorio o razlikovanju kanonskog i prikrivenog sakralnog, uz podsjećanje da je i sam apostol Pavle, obraćajući se Atinjanima, našao to prikriveno sakralno u stihu jednog mnogobožačkog pjesnika, koji govori da smo svi mi ljudi rod Božiji.
Profesor Jelušić je prisutne podsjetio na važnu epizodu iz ranog perioda ruske istorije, u kojoj se govori o ushićenju ljepotom bogosluženja koju su doživjeli izaslanici Svetog kneza Vladimira u crkvi Svete Sofije u Carigradu. Oni su doživjeli energiju koja se povezuje sa transcendencijom, i kako su kazali, nisu znali da li se nalaze na zemlji ili na nebu. Upravo to je pravi i apsolutni kriterijum vrednovanja umjetničkog djela.
Pavle Ilić podijelio je svoja iskustva igranja uloge Svetog Petra Cetinjskog, gdje je sarađivao sa velikim i iskusnim glumcima, ali i uloge Svetog Jovana Vladimira, povodom osvećenja Sabornog hrama u Baru. Objasnio je da je zadatak glumca da određenu ideju «prebaci» gledaocima i da oni, i kada publika ništa ne govori, osjećaju koliko je dobro to što radi na sceni. Iznio je i svoje viđenje određene analogije koja postoji između crkvene službe i pozorišne predstave. Govorio je o razlici filma i pozorišta, naglašavajući da u pozorištu postoji veći stepen bliskosti, jer nema ekrana koji dijeli glumce i gledaoce. Kao glumac koji igra i dječije predstave, naglasio je da je djecu u pozorištu nemoguće prevariti i da oni vrlo jasno glumcu šalju povratnu informaciju o kvalitetu njegovog igranja. Naglasio je da je osim dobrog reditelja, glumaca, scenografije, kostimografije i svega ostalog, uvijek potrebno da se dogodi neko malo «čudo» ili neki Božiji promisao da bi film ili predstava bili dobri.
Na kraju tribine protojerej-stavrofor Gojko Perović je zahvalio učesnicima i prisutnima i najavio sledeću tribinu koja će se održati za dvije sedmice. Tačno vrijeme i mjesto održavanja biće objavljeno putem crkvenih medija.
Lazar Šćekić
Foto: Lazar Šćekić
