Na praznik Svetog Simeona Mirotočivog, u srijedu 26. februara 2020. u Centru za kulturu u Beranama, održana je svečana akademija u slavu Svetog Simeona Mirotočivog, kome je posvećen veleljepni Hram u izgradnji, u Beranama.
Svetosimeonovskom sabranju prisustvovalo je brojno sveštenstvo i monaštvo Eparhije budimljansko-nikšićke, kao i veliki broj građana Berana sa kojima i predsjednik Opštine g.-din Dragoslav Šćekić.
Tradicionalnu svečanost blagoslovio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Joanikije, čestitajući veliki praznik naše svete Crkve.
Ukazao je na ličnost Svetog Stefana Nemanje Simeona Mirotočivog, koji je, po Vladikinim riječima, kao državnik, vojskovođa, ktitor, kao studenički i svetogorski podvižnik, kao Božji čovjek i Svetitelj bio vođ i objedinitelj svog naroda, objedinitelj srpskih zemalja.
„Bio je takav Božji ugodnik, koji je stvorio državu i svoj narod priveo Hristu. Posle upokojenja, ostao je prisutan u svom narodu, a vođ svog naroda nije bio samo za života, nego i posle upokojenja, kada se objavio kao svetitelj, ubrzo posle njegove blažene končine. Izmiritelj svojih sinova, nad njegovim moštima je Sveti Sava izmirio braću Stefana i Vukana. To izmirenje je značilo mnogo za napredak našeg naroda. Uvijek nam je potrebno izmirenje i danas nam je potrebno“, rekao je Preosvećeni Episkop Joanikije.
Konstatovao je da je Simeonovo opredjeljenje za pravoslavlje, iako je u djetinjstvu bio kršten u latinskoj vjeri, mnogo doprinjelo da se srpski narod okrene ka istoku, ka Carigradu i Jerusalimu, da se nasloni na to veliko judeohrišćansko jelinsko nasleđe.
To je, ustvrdio je Vladika, rezultiralo stvaranjem jedne blistave kulture u okviru šire kulture pravoslavnih slovenskih i grčkih naroda.
„Mi, ovdje, imamo poseban razlog da proslavljamo ovaj praznik. Cio srpski narod ga slavi, u svakom kraju ima nešto posebno, a mi ovdje, u postojbini Nemanjića, podižemo hram Svetom Simeonu Mirotočivom, prvi hram njemu posvećen u Limskoj dolini i, možda, do sada, najveći hram posvećen ovom Božjem ugodniku. Na takav način slijedimo Svetog Simeona kao ktitora, a da bismo ga slijedili kao ktitora moramo da se ugledamo na njega, na njegovu vjeru, njegovu revnost, njegovu odanost, njegovu bogočežnjivost i, posebno, na njegovu istrajnost u vjeri, u dobrim djelima“.
„On je uzrastao u svim vrlinama, oslanjajući se uvijek na Hrista i dao nama primjer da se na njega ugledamo. Kao što je bio vođ za vrijeme svog zemaljskog života srpskom narodu, tako je on, ako to možemo svojim očima da vidimo, nama koji u Hrista vjerujemo i koji se držimo svete vjere pravoslavne, vođ i danas. Naročito, kada pogledamo na ova narodna događanja, na ove svete litije koje su preduzete da bismo se oduprli jednoj velikoj nepravdi, a pretvorile su se u prave svečanosti. Koliko je radosti u tim litijama, to tumačimo na taj način što vjerujemo i osjećamo, da su i anđeli Božji sa svojim narodom, koji se bori za svoju vjeru i da ga predvode svetitelji Božji, a među njima Sveti Simeon, koji je prisutan u našem rodu do danas i biće prisutan kao vožd i učitelj srpskog roda i u buduće vjekove, kao što je bio i do sada i još više, ako Bog da“, poručio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop Joanikije.
Svečanu besjedu proiznio je arhimandrit Ilarion (Lupulović), iguman manastira Draganac u Eparhiji raško-prizrenskoj i kosovsko-metohijskoj.
O. Ilarion je, najprije, zahvalio na podršci, koju, kako je kazao, godinama narod iz ovog kraja molitveno i na druge načine pruža Eparhiji raško-prizrenskoj, koja prolazi kroz teške godine iskušenja, neizvjesnosti.
„U ove dane, posebno, najviše nas nadahnjuje i veliku nam utehu pruža ono što vidimo da se dešava u Crnoj Gori, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Vidimo da nastupa neko novo vreme, kao da vreme i prostor kakav poznajemo prestaje da postoji, i kao da se, za sve one koji razumeju jezik kojim govori Njegoš, otvara jedno novo istorijsko poglavlje. Da zablagodarimo Bogu što možemo, makar, malo da učestvujemo u toj nebeskoj radosti, kojom je Bog blagoslovio Crnu Goru u ove dane“, rekao je arhimandrit Ilarion.
Besjedio je, potom, o našem Ocu, praocu, „o onome koji nas je poveo davno u litiju koja traje sve do današnjeg dana“, Svetom Simeonu Mirotočivom koga naša sveta Crkva molitveno proslavlja na ovaj sveti dan.
„Mnogo puta smo izgovorili njegovo ime, mnogo toga je napisano, mnogo toga se zna, pa, ipak, Sveti Simeon kao jedna nebozemna ličnost, čudesna, je neuhvatljiva za ljudski razum. Toliko nespojivih stvari on objedinjuje u sebi, a to govore njegovi životopisci kako je on u mnogo čemu bio dvostruk. Primio prvo latinsko krštenje, a kasnije i pravoslavno. Bio je državnik i vojskovođa, pa je onda bio vojnik Hristov. Bio je sav u poslovima carstva, da bi se tog carstva odrekao. Bio je otac, jeste otac svima nama, ali, zanimljivo, da je postao otac baš zbog toga što je bio spreman da bude duhovni sin svom telesnom sinu, Svetom Ocu Savi, svetogorskom monahu“.
„Sveti Simeon i Sveti Sava proširuju granice našeg naroda. Gde god su se pojavljivali vrata su im bila otvorena. Gde god da su dolazili ostavljali su blagoslov i zato do dana današnjeg Sveta Gora Atonska slavi Svetog Savu i Svetog Simeona. U manastiru Vatoped, gde su se njih dvojica sreli kao monasi, kada je Sveti Simeon rešio da se pridruži svom sinu na Svetoj Gori, taj susret Save i Simeona, oca i sina ili sina i oca, se proslavlja kao praznik u manastiru Vatoped. Narod koji drugim jezikom govori proslavlja Svetog Savu i Svetog Simeona. I kada mi kažemo Sveti Simeon i Sveti Sava oni su Srbi, monasi na Svetoj Gori i drugim jezikom koji govore kažu oni su Svetogorci. Oni su oci, oni su tvorci“, besjedio je iguman manastira Draganac, o. Ilarion.
Povodom divnog i velikog praznika, upriličen je bogat kulturno-umjetnički program u kojem su učestvovali: Dragana Popović na violini uz klavirsku pratnju Natalije Djačenko, dječji hor „Mladenci“, vokalne solistkinje Jelena Ristić i Anja Boričić, hor „Svete mati Anastasije“, Anđela Brajović, solo pjevač, Mileta Pantović, narodni guslar i pjevački sastav „Car Dušan Silni“.
