Na gradskom groblju u Nikoljcu – Bijelom Polju, danas 1. decembra 2025. godine, sahranjen je Hadži Ranko Damjanović (1957-2025), dugogodišnji predsjednik Crkvene opštine Bijelo Polje, koji je juče usnuo u Gospodu.
Opijelo novopredstavljenom slugi Božijem Hadži Ranku Damjanoviću, u Hramu Svetog Nikole u Nikoljcu, služili su Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva iz više eparhija Srpske pravoslavne crkve.
Mitropolit Joanikije: Disao je ljubavlju prema Crkvi i bližnjima
Sabranima i ožalošćenoj porodici Damjanović riječi utjehe uputio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije:
„Sabrasmo se danas ovdje da se oprostimo sa našim Rankom. Sabrasmo se da svi zajednički podijelimo bol sa njegovom porodicom i da se pomolimo Bogu za pokoj njegove blažene duše. Blažen je put kojim danas ideš dušo, jer ti je pripremljeno mjesto pokoja. Sa ovim duhovnim pjesmama i molitvama, mi ispraćamo jednoga dobroga hrišćanina koji je ostavio duboki trag među nama, u životu svoje Crkve i svoga naroda. Čovjek rijedak, kakav se samo poželjeti može da ga upoznate, da ga imate za prijatelja u svakom trenutku i u dobru i u zlu. Veliki domaćin, sjajan otac koji se brinuo lijepo o svojoj porodici, da svoju djecu izvede na pravi put i Bog mu je u tome pomogao, njemu i njegovoj čestitoj supruzi Smilji. Uvijek je bio na pomoći i svojoj braći – sjajan primjer jedne čestite porodice i složne braće.“
Ali Ranko, kako je naglasio Mitropolit, nije živio samo za sebe, za svoj dom i svoju porodicu, već je živio za nebo, živio za Boga, za Hrista Gospoda:
„On je živio za svoju Crkvu. Disao je ljubavlju prema Crkvi, prema bližnjima, prema narodu svome, prema svetinjama, prema tradiciji, prema sadašnjosti i budućnosti svoga roda.“
Ističući da je teško nabrojati sve njegove zasluge za Crkvu, Arhiepiskop cetinjski je podsjetio na neke od njih: obnovu manastira Kumanice i drevnih svetinja u Bijelom Polju – Petrove crkve i Nikoljca, gradnju novih crkava u okolini Bijeloga Polja…
„Nije to sve sam radio Ranko, niti vladika, niti bilo ko od sveštenika, ali Rankova uloga u svemu tome, možemo slobodno reći, bila je ključna jer je on prosto nosio taj duh obnove. Kao što je njegovo lice, njegova pojava odisala vedrinom i dobrotom, tako se ta vedrina i dobrota širila u Bijelom Polju zahvaljujući Božijoj milosti, ali i zahvaljujući tome što nam je Bog poslao Ranka“, besjedio je Vladika, posebno naglasivši da iako nije on sve sam uradio, bez njega jednostavno to sve ne bi moglo. Naime kad god bi se on prihvatio da nešto radi u ime Crkve, ljudi bi se prosto sabirali, objedinjavali na djelu Božijem – imao je taj rijetki dar od Boga.
Podsjetivši koliki je naš brat Ranko učinio na duhovnoj i kulturnoj obnovi ovoga kraja, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je istakao da su se dugo godina baš u Bijelom Polju, održavale najljepše svetosavske akademije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Takođe je podijelio svoje sjećanje i na prvu litiju od Petrove crkve do Nikoljca za Petrovdan, kada je počeo da se otapa led komunizma kod nas, koja je okupila oko 5.000 ljudi, kao i na druge litije:
„Uvijek smo se prosto radovali i gdje god je bio prisutan Ranko, znali smo da ćemo uspjeti i nijesmo imali nikakve sumnje. Bojim se i da smo se u mnogim momentima i suviše oslanjali na Ranka i da smo ga preopteretili. Ali sam siguran da je on to sve radio sa ljubavlju i sa voljom. Radio je ne samo za ovaj život i za ovaj vijek, nego je sve činio u slavu Božiju i za vječnost, za vječno spasenje.“
Po Mitropolitovim riječima iako je dva puta bio na granici života i smrti, Ranko nije mnogo mario za ovaj život, koliko će on potrajati, već je mario da što više dobra učini, da se što više žrtvuje za svoju vjeru i Crkvu. Kada su došla vremena najvećih iskušenja, kada se Bijelo Polje borilo za očuvanje svojih svetinja, za očuvanje naše vjere i Crkve, našega narodnoga imena i tradicije, Ranko je u tome imao ogromnu ulogu zato što je bio čovjek pun vjere, milosrđa, pun dobrote, ali i veoma hrabar i svima je davao snagu da se bore.
„Nijesam sreo u svom životu takvog hrišćanina koji je, iako se nije školovao na bogoslovskom fakultetu, tako lijepo razumijevao Sveto pismo i sa velikom pažnjom i razumijevanjem ga čitao. I opet nijesam sreo hrišćanina među nama koji je imao toliku ljubav prema sveštenicima i prema Svetoj službi i koji se tako radovao svakom susretu sa sveštenikom, naročito kad mu dolaze u njegov dom“, kazao je Mitropolit Joanikije, prisjetivši se radosnih susreta sa Rankom za njegovu krsnu slavu – Svetog Nikolu.
Na kraju, opraštajući se od u Gospodu usnulog Ranka, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je naglasio:
„Evo ga ispraćamo iz ove svetinje koju je mnogo volio, u kojoj je redovno dolazio na svete službe, u kojoj se iskreno i sa toplinom srca molio, koju je stalno pomagao, stalno se o njoj brinuo. I nadamo se, ožalošćena porodico, draga braćo i sestre, iako je Ranko, možemo reći po našim ljudskim mjerilima, prerano otišao iz ovoga života, da je njemu već ispleten vijenac vječne pravde i života vječnoga na nebesima. I on ima sa čim izaći pred lice Božje, u to smo potpuno uvjereni i kada se molimo Bogu za pokoj njegove duše, mi istovremeno izražavamo i svoju nadu da će se nebo obradovati njegovome dolasku isto onoliko koliko mi, svi zajedno, plačemo ovdje na zemlji za Rankom. Ali se radujemo i ponosni smo što smo imali takvoga čovjeka među nama. On odlazi između nas na nebo u naručje Božije, ali ostaje sa nama svojom ljubavlju, svojim svijetlim likom i svojom bezgraničnom dobrotom.
Neka ga Bog nagradi za njegovu ljubav i žrtvu, za njegovo trpljenje, za njegovu dobrotu, a porodici neka pošalje utjehu da imaju snage i kreposti da podnesu dostojanstveno, hrišćanski ovaj veliki gubitak, ne samo za porodicu nego i za sve nas. Vječan ti pokoj vjerni i istiniti slugo Božiji i brate naš Hadži Ranko!“
Mitropolit Metodije: Ostavio nam primjer kako treba kroz ovaj život da koračamo
Nakon sahrane zemnih ostataka Hadži Ranka Damjanovića besjedio je Mitropolit Metodije, koji je podsjetio na njegov životni put od Šljemena do Bosne i nazad u Bijelo Polje, gdje se uključio u podizanju života na jedan viši nivo u svim poljima svoga bivstvovanja, pa i u crkvi.
„Jer je Ranko jedan od onih koji je Hrista volio, u crkvu išao, crkve obnavljao, ljude volio, braću sabirao, a onda osjetivši tu radost i utjehu Božiju u svome srcu želio je da i ovaj njegov kraj osjeti taj preporod duhovni. I nije se štedio, kao što je rekao Mitropolit, ni u čemu – uvijek se do kraja, bez ostatka, davao.“
Podsjetivši na Rankovo pregalaštvo prilikom obnove duhovnog života ovoga kraja, Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije je istakao da je on na čelu Crkvene opštine Bijelo Polje bio skoro dvadeset godina, kada se povukao da bi mjesto ustupio nekom mlađem, ali da je i nakon toga nastavio da nesebično pomaže u svim crkvenim aktivnostima.
„Nikad nas ostavljao nije, uvijek je pomagao. Znamo, i sigurni smo, da nas ni sada ostaviti neće, biće duhom svojim ovdje prisutan kroz svoju porodicu, kroz veliki, široki trag u ovome gradu koji je iza sebe ostavio i sva ona divna djela koja je uradio i ostavio nam kao primjer kojim putem treba da idemo i kako treba kroz ovaj život da koračamo i živimo. Neka Gospod njegovu dušu primi u Carstvo nebesko, da ga nastani u naručje Avramovo, a njegovoj porodici neka bude na ponos, a i svima nama koji smo ga znali, koji smo se samo malo dotakli njegove ličnosti, što smo ga imali i evo danas ponovo u vječnost dali i vratili. Pokoj mu duši“, kazao je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije.
Slovo prof. Veska Draškovića o Hadži Ranku Damjanoviću
Patrijarh Pavle: Kad si se rodio ti si plakao, svi su se smejali. Potrudi se kad se upokojiš, da se ti smeješ, a da svi plaču. Evo današnjeg dana da svedoči o našim vrednostima.
Visokoprosvećeni vladiko Joanikije,
Visokoprosvećeni vladiko Metodije,
Dragi narode, braćo i sestre,
Moje veliko saučešće za današnjim gubitkom – to je onaj ugaoni kamen koji nam je bio neophodan da bi crkva iz muzeja došla u svoj narod. Taj ugaoni kamen je bio Ranko i ja verujem da će negde na nebu dobiti to ime – Petar. Zaslužuje ga, jer kad je god trebalo, Ranko je rekao: može. Kad smo sumnjali, Ranko nije. Kad smo pali, Ranko nije. Desio se naš Ranko u vreme kad nam je trebala živa Crkva i kad je trebao neko, kao svi vi danas, da svedoči.
A današnjem danu fali on, jer smo mi slabi. Danas je umrla smrt, a preminuo čovek, danas je on na nebu i veseli se tamo gde mu je mesto. Mi tugujemo jer se plašimo kakvi smo, kakvi smo ostali. Svi smo u istoj šansi pred Gospodom i svi imamo isti taj ugaoni kamen negde da stavimo. Primer je Ranko. Nema koraka obnove crkve, da Ranko nije bio prisutan i da njegova riječ često nije bila presudna, da se može, da se hoće i da smo jedna crkvena zajednica.
Neverovatno skroman čovek, nije volio niko da ga hvali. Danas imam pravo da ga hvalim. Zašto? Jer nije prisutan, pa mi neće zameriti za ono što govorim o njemu. Fali komad, fali parče, fali nešto. Svi smo osetili duboku tugu što takav čovek mora da ode. Mora – došlo njegovo vreme i došao Bog za njega, baš kad treba Bogu i da se nebo obraduje. Mi nismo imali ljepši poklon Bogu da damo no što ode Ranko. Bog je birao a mi smo dali i mi smo ponosni na njega i na naš dar Bogu, da ima neko i da progovori o nama gore. Ostalo je dosta da se radi, ostalo je dosta da se trpi, ostalo je dosta da se mučimo, neprijatelj nije odustao od naše sahrane.
Ali mi imamo pravo da dobijemo neko parče neba koje nam pripada i da primerom našeg Ranka budemo pomalo i podosta Petar. Crkva se oslanja na ljude, a ljudi na Boga. Danas smo pjevali Hristos Vaskrse, radost je bila u duši i tuga u čoveku. Čovek izgleda da je tužan čitav život jer ne zna da se obraduje. Danas sam imao pomiješana i pobrkana osećanja: radovao sam se što ga znam, radovao sam se što je moj, tužan sam što ode, a ništa bolje nisu mogli da pošalju.
Vremena koja dolaze biće teška, još teža. Crkva je bila zatvorena, zaključana, proglašena viškom. Mi smo sahranjivali Boga, ubijali smo Boga, streljali smo ga, govorili smo da ga nema – to smo mi. Bog nam je dao šansu, i to smo mi. Sa nadom u Boga, kroz Crkvu zaslužujemo i mi, ne da umremo, nego da vaskrsnemo.
Smrt je trenutna i ona ne može da premine. Kad je umro čovek, umrla je smrt, premine duša i mi verujemo u večnost. Gotovo da nema čoveka da ne veruje u večnost, samo ne zna kakva je – to je jedino neznanje koje je dobro. Znanje o identitetu je nešto što nas obavezuje. Crkva, pismo, jezik, ko je to odbacio?Mi. Kako vraćamo svoje identitet? Darovima kroz ljude i danas sa puno ponosa i zadovoljstva i nekakve tužne radoste, govorimo o primeru čoveka koji je literatura.
+++
Hadži Ranko Damjanović (1957-2025) rođen je kao peto dijete u porodici Milorada Damjanovića, u mjestu Šljemena, kod Bijelog Polja. Osnovno, kao i srednje školovanje – Gimnaziju Miloje Dobrašinović, završio je u Bijelom Polju, nakon čega je diplomirao na Pravnom fakultetu u Podgorici. Za svog života ostvario se kao suprug, otac dvoje djece i deda četvoro unučadi. Pronalazeći uslove za bolji život, put ga je 1979. godine odveo u Bosnu, a zatim 1992. godine rat ga je vratio u rodno Bijelo Polje.
Na čelu Crkvene opštine Bijelo Polje, obavljajući funkciju predsjednika, nalazio se skoro punih dvadeset godina. Funkciju predsjednika je obavljao čestito i dostojno. Tokom, a i nakon isteka svog mandata, velikodušno se odnosio prema svim zahtjevima upućenim od strane crkava, manastira, crkvenih uprava kao i svakog pojedinca.
Nosilac je najvećeg crkvenog priznanja – ordena Svetog Save.
Vesna Dević
