Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je u navečerje Savindana, prazničnu večernju službu sa petohljebnicom, uz sasluženje sa sveštenstvom i u molitvenom prisustvu vjernog naroda u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Nakon Bogosluženja u Sabornom hramu održana je Svetosavska akademija koju je blagoslovio pozdravnim slovom Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Mitropolit Joanikije je, između ostalog, kazao da je Sveti Sava objedinio svoj narod i priveo ga Hristu Gospodu, obukavši ga u silu Duha Svetoga i Bižije blagodati, utemeljivši duhovno i kulturno svoj rod srpski. Sjedinivši se sa svojim narodom, ušavši u njegovu dušu, Sveti Sava rod svoj privodi Hristu
Svetosavsku besjedu proiznio je akademik Miro Vuksanović čiju besjedu prenosimo integralno:
Primjer Svetog Save
Čast mi je što imam priliku, ovdje, na ukrašenom i molitvenom mjestu, da uputim riječi zahvalnosti visokopreosvećenom mitropolitu crnogorsko-primorskom Joanikiju, Mićoviću, čiji sam poziv sa zadovoljstvom primio, da pošaljem najljepše želje prisutnim zvaničnicima Crne Gore i Podgorice, sveštenicima i vjernicima, svima na svetosavskom saboru u Hramu koji je podignut kao kruna sa zlatnim krstovima u središtu podviga ktitora počivšeg mitropolita Amfilohija, koji je u srcu Hrama siguran da ga više niko neće progoniti. Po Božijoj volji njega je naslijedio Vladika koji je obnovio i dvadeset godina vodio Budimljansko-nikšićku eparhiju na kojoj je zasijalo na desetine svetih mjesta i na stotine krstova u slavu vjere pravoslavne i zakletve svetosavske.
Prva pomisao kada kažemo Sveti Sava, u svakoj prilici, pobožni i okrenuti svojoj vjeri, jeste: kako su se u proteklih osam vjekova, u osam stotina godina, na probranim mjestima otvarale molitve, dizale Bogom date riječi, rimovali stihovi, odmotavale priče, bajke, legende, i kako možemo, ovako, nespremni, poslije toliko skupljene mudrosti i književnosti, govoriti ono što je odveć poznato. Zar nije bolje, i prirodnije, da biramo i birano ponavljamo, da iz moćne rijeke koja uporno ide svetosavskim slivom uzimamo poneku punu čašu – da je popijemo u slast, da se rijeci ništa ne poznaje? Svako pitanje, ovako sročeno, biva logično, ali vrijedi ono što znamo opet kazivati ako to činimo na barem malo drugačiji način. To i jeste smisao svakog kazivanja koje ima namjeru da bude pamćeno, kao bliska riječ, kao ime.
Na početku, na rođenju, Ana i Stefan, njegovi roditelji, dali su mu ime Rastko. Poslušali su onoga koji ga je u mali krst uveo. To ime valja često i lagano izgovarati. Valja ga, dakle, razvučeno, razloženo i razložno oglašavati da se vidi koji nam je prvi znak Božijom voljom određen. Da se zna da nijesmo ono što nam neuki i odrođeni zbore, da nećemo u tuđe, jer ništa nije studenije od tuđine. Da opomenemo svakoga ko nagovara odvojenike u Crnoj Gori, u Srbiji i gdje su god Srbi da idu kako niko njihov nije, da umjesto u svjetlost zalaze u tmušu i zavađu. Ko ne umije svoje ime nositi i braniti nije dostojan da se pominje u svečanim prilikama kao što je ova. Ko svoje sveto ime počne mijenjati, dovijek će ostati željan i nesamiran. Ko odlazi ispod imena Rastka Nemanjića nema su čim ni na ovaj ni na onaj svijet. Najteže je biti bezimen.
U imenu Rastko prva tri slova kažu Ras. To je ime prestonog grada u kojem su oglašeni prvi Rastkov smijeh i prvi njegov plač, gdje je obilježio prvi stopnik. Grad su našli arheolozi, na stijeni, u gustoj šumi, nad rijekom Raškom. U posljednjim godinama ima učenih koji kažu da je Ras bio malo niže, kraj svoltane Petrove crkve, sačuvane među velikim kamenim krstovima, među krupnim ćiriličnim imenima, odakle se gleda gore, na Đurđeve stupove.
U imenu Rastko prva četiri slova kažu rast. Opominju nas da češće govorimo kako smo rasli od dvanaestog vijeka, od Rastkovog odlaska na Svetu goru, u Kareju, u ruski Pantelejmon, kako smo rasli od onih godina kada je Rastko sa svojim ocem Stefanom Nemanjom od cara koji se prezivao Anđel dobio odobrenje da podigne Hilandar, otkako anđeli do danas čuvaju Hilandar.
U imenu Rastko posljednja dva slova su ko. Pomažu nam, prije svih nabrajanja, da kažemo ko je na monašenju, po svetom žitiju Save Osvećenog, namjeran da sav služi svom rodu, da sav ostane uvijek srpski, da uzme ime Sava, da bude sav naš, da sav svoj osvojeni svijet daruje nama, da sav postane mi, da sve njegovo bude naše, da nikad ne možemo reći sve što nam je dao i učinio Sveti Sava. Pomažu posljednja dva slova u imenu Rastko da Srbin kaže ko mu je prvi arhiepiskop, ko je osamostalio Srpsku pravoslavnu crkvu 1219. godine, ko je srpski prvi prosvjetitelj, začetnik duhovnosti, prvi pisac tipika i crkvenih kanona koji se poštuju i danas, prvi prevodilac i rukotvorac temeljnog Zakonopravila, ko je prvi srpski književnik koji je sastavio žitije, stihove i pisma, ko je donio prve svetinje sa Hristovog groba, ko je prvu bolnicu osnovao, bio prvi diplomata – u onom susretu njegovog oca sa Barbarosom. Pomažu nam da kažemo ko je zaslužio, kome se više od sto godina zidao najveći pravoslavni hram, onaj na Vračaru, gdje se u plamenu, u svom pepelu, poslije pašinog nasilničkog prenosa iz Mileševe, ispod Belog anđela, u inat, još jednom posvetio. I pomažu da kažemo ko je štapom po kamenu prekrstio, rekao da potekne voda i voda je potekla, ko je Srbina naučio da obuče košulju, da pretače vino, ko je nadmudrio đavola, predvodio vukove, smislio čeketalo u vodenici, umirio modri vir u rijeci Tari, pokazao Srpkinji kako će praviti mrs i kada će postiti, da kažemo po kome su dobili imena Savina voda na Durmitoru i na Sinjavini, na Jablanovom vrhu, Savin kuk na Durmitoru, Savin lakat između Pljevalja i Prijepolja, Savina trpeza, Savina stopa kod Nikšića, Savina strana i Savino počivalo u Morači, Savovo, Savina kod Herceg Novog, Savošnica, Savinac i tako redom, u srpskom jeziku, u nedogled.
Ako se vratimo, ako dođemo na početak nemanjićkog rodoslova, dinastičkog, čitaćemo, na prvom mjestu, u zaglavlju, ime Zavida. Možda je Zavida, ovdje, kraj Ribnice, gdje je sada Podgorica, nasamo sa sobom pomislio da je možda urokljiv, da od njegovog imena ostaju zavidljivost i razlazi, malo i veće zlo, pa je svoje sinove imenovao: Stracimir, Tihomir, Miroslav (koji nam je ostavio Jevanđelje, svetim slovima i inicijalima prije osam vjekova ukrašavano, majstorskom rukom, bjelopoljsko a nedavno upisano u Pamćenje svijeta, kao spomenik koji moraju da poštuju i čuvaju svi, ma gdje da su, ma kako da se mole) i Stefan, četvrti Zavidin sin sa pobjedničkim vijencem Stefan Nemanja. On je otišao kod Rastka, zamonašen u svojoj zadužbini Studenici, na Svetu goru. Tamo je pokriven rasom počinuo, tamo se posvetio i do danas je s nama kao Simeon Mirotočivi. Svaki Zavidin sin, Stracimir, Tihomir, Miroslav i Simeon Mirotočivi imaju riječ mir u svojim imenima, imaju ime najljepše srpske želje zato što je rijetko ostvarivana. S njihovim imenima, s očevim moštima, došao je sa Svete gore Rastko Nemanjić među svoje, među nas, jer smo u slozi i neslozi uvijek bili isti, i odmah, kletvama i molitvom za umir, nad imenom i licem oca, pomirio svoju braću, Vukana i Stefana, krunisao prvog srpskog kralja, blagoslovio slogu i napredak.
Znao je Rastko Nemanjić da se niko kao najbliži, niko kao najrođeniji, ne može zakrviti. Požurio je da nesreću zaustavi. Svoju braću je pomirio. I zato se posvetio.
I sada je Sveti Sava s nama. On će nas pomiriti i sjediniti. Svuda, pa i u Crnoj Gori ako budemo slijedili primjer Svetog Save. Ako budemo išli putem sloge i napretka. Ako iz Crne Gore ne budu glavne vijesti iz tužilaštva i suda. Ako glavne crnogorske vijesti budu o radu, ljepoti i uspjesima. Ako i mi što dolazimo u zavičajnu Crnu Goru ne prisipamo pizmu u čašu koja već prelijeva, ako donosimo poruke blagotvorne. Ako ostavimo običaj da se po broju smanjujemo a po strankama i podjelama povećavamo. I ako znamo, uvijek, da je Crna Gora zemlja Njegoševa!
(Svetosavska besjeda, Hram u Podgorici, 26. januar 2024)
Foto: Željko Drašković
