U okviru manifestacije “Dani Mitropolita Amfilohija”, koja se od 27. oktobra održava u Podgorici i na Cetinju, večeras, 1. novembra, održana je tribina na temu: “Uticaj Njegoševog djela na Mitropolita Amfilohija”, na kojoj su govorili Episkop pakrački i slavonski g. Jovan, dr Siniša Jelušić i mr Milorad Durutović.

Kao i prethodne tribine, i ova je održana u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, sa početkom u 19 časova, a moderator programa bio je protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski.

Otac Gojko je uveo sve prisutne u poslednje veče manifestacije, rečima da ova tema sublimira teme svih prethodnih večeri.

Preosvećeni Episkop Jovan je uvodno slovo počeo riječima: “Ne znam koliko će se ovaj pobožni i zvanični uvod složiti sa onim što ću ja imati da kažem na ovu temu, a tema je pjesništvo Mitropolita Amfilohija u kontekstu savremene svjetske umjetnosti.”

Vladika je podsjetio na film Vima Vendersa “Alisa u gradovima”, rekavši da je taj film je snimljen sedamdesetih godina, ako se ne varam, po scenariu Handkeovom i predočava onaj kontekst u kome je nastala ova zbirka koja, manje-više, sadrži u sebi sve ono što je Mitropolit Amfilohije napisao od poezije. On je takođe iznio da je osnovna teza njegovog predavanja ta da poezija Mitropolita Amfilohija potpuno spada u tokove savremene evropske umjetnosti 70-ih i 80-ih godina, više 80-ih godina, a da samo tematski i svojim subjektom, onim o čemu piše, djelimično spada u klasičan tok srpske poezije.

”Jedna od osobina te poezije i umetnosti toga vremena predstavlja određeni nomadizam ili u najmanju ruku putovanje. Mi nemamo mnogo zbirki poezije koje se bave putovanjem, koje opisuju putovanje i ovo je jedna od tih zbirki koja je sva o putovanju, počev od svojih tema, gradova i mesta u kojima je pisan, u onoj začuđenosti tog puta, jer ovaj ovdje pisac je prije svega putnik. On putuje od Džakarte, preko evropskih gradova, preko Crne Gore, od Šavnika do Cetinja, i ovo su zapisi nekoga ko gleda kroz avionski prozor, ko gleda kroz prozor železničke kompozicije, ko gleda kroz prozor automobila”, pojasnio je Vladika Jovan.

Vladika Jovan je rekao da su i djela Mitropolita Amfilohija, a i Njegoševa djela slična po tome što se ne oslanjaju na postojeće forme, ili bilo koji strogo omeđeni diskurs: ”Njegoš je, sa svim formama kojima se on bavio, eksplozija u srpskoj književnosti, ali pogotovo u delu jednog crkvenog čoveka. Isto tako i ona vendersovska putopisna poezija Mitropolita Amfilohija jeste suštinski jedna potpuno neočekivana, malo i nezvana forma, ali budimo iskreni, i kada se Dostojevski pojavio, nije njega baš crkvena javnost u Rusiji dočekala sa najvećih razumevanjem.”

”Ni Njegoša ni Amfilohija u kamen svoga vremena se saterati ne mogu. I moraju se razmatrati u mnogo širem kontekstu nego što je to kontekst takozvanog kanona, bilo nacionalnog, bilo crkvenog, bilo kakvog drugog, niti se u tom kanonu mogu razumeti”, naglasio je Vladika.

Episkop Jovan pakračko-svavonski se, na kraju večeri, osvrnuo na tzv ”partizansku književnost”, govoreći o molitvi kod Ćopića i drugih pisaca toga perioda. Takođe se osvrnuo na Mitropolitovo predavanje o Egziperijevom Malom princu, koje je ostalo sačuvano zahvaljujući ocu Grigoriju sa Starčeve Gorice sa Skadarskog jezera, a za sam kraj, govorio je stihove pjesnika Aleša Debeljaka:Umrećeš neiscrpivši sve oblike stvarnosti,

Nećeš zažaliti, ne pretvaraš se,

Umetnost lutanja nije ti strana.

Ustrajaćeš u raspuklinama vremena, osmatrajući površinu mora kojim si sto puta plovio.

Mr Milorad Durutović je na pitanje oca Gojka koliko su danas aktuelni Njegoš i Mitropolit Amfilohije, prvo naglasio da je ovo susretanje naša duhovna obaveza, kao i da dovršimo “krov naše duhovnosti”. ”Upamćeno je kako je godine 1925. Sveti Vladika Nikolaj na vrhu Lovćena rekao „Evo nas na krovu srpske države, na koljena Vaše Veličanstvo“. Kralj Aleksandar je kleknuo na koljena, a mi tek treba da to zaslužimo”, rekao je.

“Tema večerašnjeg razgovora na neki način djeluje očigledno i samorazumljivo”, rekao je i naglasio da zapravo dolazimo do potpuno suprotnog, da je pitanje može li se na ovu temu govoriti bez jednog multidisciplinarnog naučnog skupa. On je markirao nekoliko smjerova iz kojih možemo sa više pažnje da ispitamo prirodu ovog duhovnog i intelektualnog svojstva.

Durutović je naglasio da nema sumnje da današnja i ne samo današnja, već i neka buduća Crna Gora, bez Njegoša ne bi bila moguća, osim kao nakazna tvorevina što u našem vijeku niko nije jasnije uvidio od Mitropolita Amfilohija, stoga je svaki svoj molitveni dah, svako svoje slovo izgovoreno, ili napisano, smisilio kao invokaciju, kao zazivanje, i dozivanje Vladike Njegoša.

“Vladika Amfilohije i Njegoš jesu noseći stubovi našeg pravoslavnog i nacionalnog integralizma”, naglasio je Milorad Durutović.

”Mitropolit Amfilohije, ne samo da je uživio strast za istinom, čežnju za pravdom, već je pošao i korak dalje, znajući da onaj što je vođen iskrom božanstvenom bolje od nas samih zna, ko smo i kakvi smo bili kao što je mogao predvidjeti, budući da je savremeniji od nas samih, u šta se možemo premetnuti, kako naizad možemo i nestati”, takođe je ukazao.

Mr Milorad Durutović je rekao da, kada se najzad život iz crkvenih hramova počeo izlivati po ulicama i trgovima, kao sama realizacija epifanije, kada su srpski sveštenici počeli da besjede, učeno i bogougodno kao da slušamo starozavjetne proroke, počeli smo da razumijevamo smisao graditeljstva kao što ga je prije nekoliko decenija poduzeo Mitropolit Amfilohije. ”Znao je dobro ovaj graditelj duha, da zidanje, da obnova hramova, počinje iznutra, iz same suštine graditeljstva”, dodao je.

Dr Siniša Jelušić je podsjetio da ove godine obilježavamo dva vijeka Dostojevskog, te da nije zgorega pomenuti i ovo ime, čijim djelima je Mitropolit Amfilohije bio duboko potresen tokom studentskih dana, ali večerašnje usmjerenje je svakako na Njegoša, kojim je Mitropolit bio potpuno ispunjen do poslednjeg dana.

On je naglasio da ne može da se govori o uticaju Njegoša, da to nije dovoljno precizan termin, jer se ovdje radi o jednoj egzistencijalnoj identifikaciji. “U mnogim slučajevima, Mitropolit postaje sam Njegoš”, rekao je i dodao da se i u samom jeziku mou pronaći dubinske analogije među njima dvojcom.

Dr Jelušić je podsjetio i na Mitropolitove riječi da je nama danas Njegoš bitan ništa manje, ako ne i više nego u prošlosti. “To su riječi koje treba prihvatiti sa najvećom ozbiljnošću i pokušati ih promisliti. Zbog toga ima smisla pitati što je to ono odlučujuće u Njegošu za danas čime se sa Njegoševim podstrekom imao suočiti Mitropolit”, rekao je i dodao da je poznato da Njegoš ima proročko osjećanje Kosova prije svega, kao i sveukupnog zbivanja svoga vremena.

”Najdublja analiza pjesničke apofatike data je u kratkoj pjesmi Njegoševoj ”Crnogorac Svemogućem Bogu”, a takođe vrlo originalno, novo i izuzetno dubinsko tumačenje pjesme koja je posvećena Ljubi Šturu, u kojoj je Mitropolit Amfilohije pokazao najveće domete u tumačenju metafizičkih dimenzija (riječ je o hrišćanskoj metafizici), jedne književne tvorevine”, zapazio je profesor Jelušić.

Profesor je ukazao na vezu Mitropolita i Njegoša koja je u smislu prakse otjelovila i vrhuni u samom činu litija: ”U litijama je ova luča koja je zatamnjena zasijala svojim punim sjajem i to se dogodilo u Crnoj Gori i ima planetarni značaj, jer se to nigdje drugo nije dogodilo.”

”Znam koliko su Rusi zavidjeli narodu koji je u tolikom broju izlazio u Crnoj Gori, da se može reći da je to onaj momenat kad se luča oslobađa svoje obuzetosti tamom i da je ona u tom momentu, rukovođena upravo Mitropolitom, u ovom Njegoševom smislu zasijala punim sjajem. To je dio koji mi je nedostajao i koji mi je bilo stalo da kažem”, dodao je.

Za kraj svog izlaganja, profesor Jelušić je ukazao na stav Pavla Florenskog, koji se poklapa sa riječju Mitropolita Amfilohija, a to je da od svih filosofskih dokaza postojanja Boga, najubjedljivije zvuči onaj koji se i ne spominje u udžbenicima, a približno se može formulisati ovim zaključkom: ”Postoji Trojica Andreja Rubljova, prema tome postoji Bog.“

”Sada napravite vezu i možete odmah reći: „Postoji Luča mikrokozma, postoji Njegoš, dakle postoji Bog“ i tu je poptuno poklapanje sa stanovištem Mitropolitovim, stanovišta grčke patristike i ove potonje velike ruske religiozne misli”, zaključio je profesor.

Tijana Lekić

foto: Lazar Šćekić