Manstir Pecka Patrijarsija

Vaistinu zvoni!

Ako te ljudi u Crnoj Gori pitaju zvoni li zvono u Patrijaršiji, ti ih obraduj, i kaži da zvoni

 

Danas smo u Fejsbuk-grupi “Ne damo svetinje” ostali nijemi prateći dešavanja na Kosovu i Metohiji, koja su nam na pragu od kuće, kao prvo, a o emotivnim odnosima da ne govorimo. Slušali smo bespomoćne ljude u Raški kako se obraćaju predsjedniku Srbije, osjećali se isto tako nemoćno, sa jedne i iziritirano sa druge strane, huškanjem i psovkama na grupi.

Ne sumnjamo da su Srbi na Kosovu na strani istine i pravde, i da ih Bog neće ostaviti. Ondašnja policija je suzavcima i šok-bombama, a zatim i mecima otimala koka-kolu, fantu i lijekove. Jasno nam je kakve su namjere. Ono što jedino možemo da tražimo u ovom trenu, kao prvi korak, jeste – da se crnogorske vlasti sa zvaničnih pozicija oglase povodom vanrednog stanja na Kosovu i Metohiji! Cijeli dan se niko nije oglasio, kao da su dešavanja negdje na Novom Zelandu, miljama daleko, a ne uz naše granice, ali i uz naše svetinje i našu braću i sestre.

Odbijamo stanje nemoći, makar se “naša moć” sastojala samo do tih riječi. Jer te riječi koje nosimo o Kosmetu – divotne su, kao ove koje je zapisao pok. Garo Jovanović u knjizi “Zvona Pećaršije” (2009), a koje dijelimo u nastavku s čitaocima. Jer “U početku bijaše Riječ”.

(Administratori Fejsbuk-grupe “Ne damo svetinje”)

Vaistinu zvone!

I ovdje, u Pećkoj Patrijaršiji, kako je to Pjesnik jedan uredio, slavuji pjevaju pred zoru. A možda i nije crni pjesnik toliko kriv. Od njegovih stihova, poslije osam pranja, stiglo se do onog što se u tem Somboru naziva starom gradskom pjesmom, a sve to budibogsnama…

Nešto drugačije zvuči pjesma o bulbulu, a to je još jedno slavujevo ime, onomatopejsko, valjda arapsko, koju sam slušao od Staropodgoričana. Nikad nijesam vjerovao mnogo pjevačima, ni njihovom takozvanom karasevdahu, ali ni jado-lirici vina i gitara, i slično, slično i, ali me čistota ove pjesme ticala uvijek, i znao sam kakvo je srce koje pjeva, i da liči na makedonske, i starokosovske. A najbolje sam znao, za sebe sam znao, da je moja pjesma ona kojoj ne treba kafana i pijanstvo, pa da me probudi.

Ječam žnjela, Kosovka Djevojka

ječam žnjela, ječmu govorila…

Nijesam želio da baš ovako nešto napišem, i ne znam što mi bi. Ali, neka. Za pismo je najvažnije da je spontano, neka olovka klizi, a ovo je moje pismo, malo pismo, nekome ko bude htio da čita. Eto, zamrsio sam se, olovka uvijek mislila umjesto mene, i moj duh je pratio njen trag kasneći uvijek za koju riječ. Htio sam da kažem, nespretno pominjući slavuje, kako je Patrijaršija mir koji je teško poremetiti. Duboka je to voda za ovozemaljske vjetrove.

Istina, iako pred zoru pjevaju slavuji, Patrijaršiju opkoljava zlo, samo je visoki manastirski zid dijeli od mnogo, mnogo mržnje. I one prave, zaoštrenog noža, i one estradne. Jer na Kosovu i Metohiji postoji, vjerovali ili ne, i neki oblik nadmetanja u pokazivanju ko žešće mrzi Srbe. Onaj od Šiptara koji žešće škripi zubima pominjući ih, je pravovjerniji i bolji rodoljub od drugih.

A sve to, naravno, na život, na slobode patrijaršijskog sestrinstva, utiče mnogo i strašno, ali ne i na njihovu dušu, jedva malo, da ne kažem baš ni malo.

Da ponovim: govorim o duši, o unutrašnjem životu. Velika je sila u molitvi. Druga je stvar onemogućenost kretanja ili rada na imanju. Htio sam reći da se i okupacija, i šiptarska pošast, uzima kao elementarna nepogoda, kao zemljotres, ili poplava, recimo… a ja bih je radije nazvao kugom.

– A hoće li proći ovo zlo, često sam pitao.

– Hoće li? A hoće, kako neće, sve se to mijenja. Što reče jedan starohrišćanski mudrac, kad su ga na zaprežnim kolima tjerali na gubilište: jedan točak u blato, drugi iz blata. Tako je on tada rekao, da ne zna noć što nosi dan, da su muke današnje, nagrada sjutrašnja, i da nikome nije do zore gorjela – jedan točak u blato, a drugi iz blata.. velika je bila njegova vjera, i brzo se vidjelo koliko je bio u pravu. Pa će i ovdje tako… I Šiptare će prosvijetlit Bog.

– Teško je čekati.

– Nije, ako si hrišćanin.

– Kako to?

– Kao dijete majci, tako se prepusti Bogu. Majka može i da pokara, može i prut da uzme, a nina te na grudima ako si dobar. Pusti neka On misli, neka On brine, i sve će biti kako treba. a ako nešto ne razumijemo, to je tako, ni nerazumna djeca ne shvataju uvijek odrasle…

Najviše me zanimalo, i najčešće sam pitao, kako su se ocjećale na početku kosovskometohijskog bezakonja, kada su bile potpuno bez zaštite. (A sada ih štite oni koji su ih bombardovali!) Kada se svakog trenutka moglo očekivati da na kapiju, i preko kapije, hrupe horde sa pjenom na ustima, oni isti ljudi koji su u svom pohodu ne samo klali i mučili, nego i srušili stotinu i više crkava i manastira srpskih.

– A kako se nismo plašile, brate moj, mnogo smo se bojale. A bilo je kod nas i mnogo djece, nemoćnih je bilo, bio je zbjeg u Patrijaršiji. Ali, od svega nam je bilo teže – pričala mi je sestra monahinja, odgovarajući na moja pitanja – kad bi stigle vijesti, obično preko radija, iz Crne Gore. Uvijek je neko imao tranzistor, pa kaže, ostavila nas je Crna Gora.

Ovdje je mnogo Crnogoraca, skoro cijela Metohija je u drugom ili trećem koljenu iz Crne Gore. Kako smo se strašno stidjeli kada čujemo što govore ministri podgorički, kad je vlast za Šiptare navijala, i za bombardere… možda nije bilo baš tako, ali tako je tada izgledalo… pa se crni ljudi zatvore negdje, skriju negdje, i plaču. Koliko sam ih puta vidjela, iza Crkve, sa čelom na zidu, odrasli čovjek, a rida, sram ga je, kaže, ovakvih Crnogoraca. Bombe padaju, bombe oru umjesto plugova, djeca nam umiru, bolnice se ruše, manastiri gore, pa bar da požale, da kažu da im je teško… Sad je malo drugačije, je l tako? Sve smo čekale, raspitivale se, i, evo, čujemo lijepih riječi…neće se obrukati Crnogorci, braća moja, rod moj, i nijesu nikad. A biće i bolje, daće Bog! A i ovdje će biti bolje. Pa kad se vratiš u lijepu Crnu Goru, ako te dobri ljudi pitaju, zvoni li zvono u Patrijaršiji, ti ih obraduj, i kaži da zvoni.

– I hoću – rekao sam sestri monahinji čistoj, pa se obradovali, ili ne obradovali. A zvoni li – vaistinu zvoni!

Izvor: Etos