Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 30. avgusta, služio je Svetu službu Božiju u Manastiru Svetih arhangela Mihaila i Gavrila – Miholjskoj Prevlaci, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva Mitropolije, povodom vaspostavljanja novog bratstva manastira na čelu sa novim igumanom, jeromonahom Vasilijem, doskorašnjim sabratom manastira Podmaine, i vaspostavljanja nove monaške obitelji na Dragalju na čelu sa arhimandritom Benediktom.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala sabranima je besjedio jeromonah Rafailo (Boljević) – iguman manastira Podmaine.
„U tajni Crkve treba da prepoznamo tajnu našega spasenja, koja je u tajni viđenja Hrista kao našeg Spasitelja. Jako je važno da ne potcjenimo tu istinu, jer vrijebaju mnoge opasnosti, posebno je ovo naše vrijeme ugroženo njima, da ne razumijemo Crkvu i njenu misiju, i samim tim da uđemo u jedan ozbiljan nesporazum sa onim koji jeste naše spasenje – naš Spasitelj, naš život. Zato je od ogromnog značaja da na pravi predanski, apostolski, svetotački način uđemo u tajnu spasenja i da se spasavamo“, poučio je sabrane o. Rafailo.
Po njegovim riječima za takav pristup duhovnom životu unutar Crkve, potrebno je da se steknu određeni preduslovi – neophodno je da nam se otvore oči da bismo vidjeli.
„Jedno od prvih i osnovnih, temeljnih viđenja onoga koji kreće putem spasenja, krećući za Hristom kao Spasiteljem jedinim, jeste viđenje svojega grijeha. Samo onaj koji u svjetlosti božanske blagodati, koji u ogledalu lica Božijeg i svijetlog zračenja Svetog jevanđelja, vidi sebe oboljelog od grijeha, i to teško i neiscjeljivo, zadobija oštrinu vida, videći samo u Hristu spasenje i Spasitelja“, kazao je, između ostalog, iguman manastira Podmaine.
Na kraju Liturgije Visokopreosvećeni Mitropilit je blagoslovio vjerni narod i predstavio novog igumana manastira Prevlake, a ocu Benediktu dodijelio naprsni krst, kao simbol njegovog životnog puta.
Nakon što je svoje arhipastirsko slovo počeo podsjećanjem da je Gospod došao u ovaj svijet da izvrši djelo spasenja roda ljudskoga, a kada je propovjedao svoje Jevanđelje i činio čudesa i mnogi narod krenuo za Njime spreman da Mu služi, On rekao: Nisam došao da Mi služe, nego da služim i da život svoj polažem za bližnje svoje, Vladika je kazao da je povod današnjeg sabranja izuzetan, ali da nije jednostavan ni za njega, ni za bratstvo ove svete obitelji, ni za bratstvo koje dolazi, a ni za hrišćane.
„Ali potreba Crkve nalaže da se život njezin unapređuje stalno i svi smo mi dužni da se tome pokorimo, i da u tu svrhu uložimo sve svoje sile i napore. Naš otac Benedikt je veliki graditelj, veoma zaslužan arhimandrit u našoj Crkvi. Ne bih sad govorio mnogo pohvala za njega, jer to mu neće biti na spasenje, ali moram da kažem, on neka mi oprosti, da je pokazao velike darove. Prije svega, on je nastavio djelo svoga duhovnika oca Save shimonaha, koji je bio veliki graditelj, veliki ktitor i obnovitelj, veliki isposnik, molitvenik. Interesantna ličnost, bio je, reklo bi se, potpuno prost, ali bio je mudar i prosvećen od Boga. On je započeo i cijelog sebe uložio u obnovu manastira Podmaine“, besjedio je Mitropolit i podsjetio kako je tada izgledala ta svetinja, porušena, napuštena…
Obnovu manastira Podmaine nastavio je o. Benedikt sa velikim umijećem, ulažući veliki trud i energiju i nakon što je obnovio manastir i formirao bratstvo, stigla je nova dužnost da obnavlja manastir Prevlaku:
„Veliki zadatak, ogromni! Daj Bože, da taj zadatak ispuni ova generacija ili makar sledeća generacija, ali dolazi to vrijeme. Otac Benedikt je ovdje učinio što je mogao, dosta je uradio. Najvažnije što je i ovdje formirao bratstvo, što je okupio mnogo vjernih, ali vidio je da se ne može bez dozvola, odobrenja vlasti, ovdje raditi, ovo je stara svetinja, a moramo da vodimo računa da uradimo sve kako valja i u skladu sa zakonom. On nije mogao da se sa time pomiri, pa je nastavio da gradi i stvara. Koliki su njegovi trudovi na Paštrovskoj gori, manastiru Rustovu, posebno na Dragalju,?! Ali i na mnogim drugim mjestima je stigao da pomogne i obnovi, da formira ili bratstvo ili sestrinstvo. Veliki graditelj.“
Govoreći o velikim izazovima na Dragalju, sa kojima se o. Benedikt sreo, Mitropolit je kazao da je Bog dao da čim je krenuo da radi, našao vodu, što je veliki Božiji blagoslov za to mjesto koje je bilo jako siromašno i već napušteno:
„Sada se vratio život u to ranije napušteno mjesto i sada, hvala Bogu, tamo imamo porodice i djecu, školu i dvije crkve, sestrinstvo i monaštvo, veliki broj vjernika. Naravno, o. Benedikt ne može a da ne radi, pa je mnoge poslove pokrenuo, među njima i vinariju u Beri.“
Arhiepiskop cetinjski je naglasio da o. Benedikt sada ima otprilike godina koliko je imao otac Sava kad je došao u Crnu Goru i obnovio manastir Duljevo. Prisjetio se i razgovora o. Save sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem kada mu je on zablagodario na trudu, a otac kazao da je to malo i da bi želio još nešto da učini za slavu Božiji, da obnavlja razrušenu svetinju – manastir Podmaine. Sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija o. Sava je započeo obnovu manastira Podmaine uz Božiju pomoć, kao i pomoć bratije i ljudi, i otac Savo je okončao svoj život tako što se ugradio u tu svetinju. To je izuzetan primjer koji udivljuje sve jer, kako je istakao, čovjek nije ništa sticao sebi, nego slavi Božijoj, radeći na svome spasenju i na spasenju svojih bližnjih.
U nastavku Visokopreosvećeni Mitropilit je istakao da će od sada o. Benedikt nastaviti svoju službu u novom manastiru, koji je do sada bio skit, ali je stekao uslove da bude manastir upravo blagodareći pokretačkom duhu o. Benedikta, koji je radio na njemu zajedno sa narodom, sa dobrotvorima:
„Otac Benedkt je ktitor toga novog manastira, od početka, od temelja. Međutim, vidimo koliko je posla bilo na njemu, i Dragalj i Beri i Paštrovska gora i Dupilo u Crmnici i Ulcinj, a posebno manastir Prevlaka koji zahtjeva da se čovjek dužnostima preda potpuno, do kraja. Preopteretio se malo otac Benedikt, pa smo razgovarali bratski i ozbiljno dva puta gdje želi – na Prevlaku ili na Dragalj. On je kazao da bi najradije na Jovične vode, a Jovičine vode su u sklopu Dragalja, samo što su malo posebno. I dogovorili smo se, i rekli smo da sve ono što budemo mogli, a možemo hvala Bogu, a može i o. Benedikt, a mogu i dobri ljudi, da ćemo pomoći tu novu svetinju, taj novi manastir koji od danas proglašavamo za samostalni manastir.“
Pojasnio je Vladika da Dragalj ima, kao i drugi manastiri u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, taj status jer ima dvije crkve, ima konake, gostoprimnicu, ima vjerni narod koji je tu došao, kome se treba posvetiti. Podijelio je sa prisutnima Mitropolit i svoja razmišljanja, brigu – „hoćemo li moći da odgovorimo potrebama tih ljudi koji su napuštili gradove i došli tu? Mora se o njima voditi računa“.
„I otac Benedikt, očigledno idućim stopama svoga duhovnika oca Save, ide na još jedan veliki podvig. Mi blagodarimo njemu na dosadašnjem trudu, koji je zaista veliki, nećemo da govorimo o tome, Bog vidi, Bog zna, narod zna, ljudi znaju. Neka ga Bog nagradi za svaki njegov trud i za sve ono što je dobro učinio za Crkvu. Moram da kažem još jednu veoma važnu stvar. Doveli smo učenika oca Benedikta, oca Vasilija iz manastira Podmaine, koji je došao kod oca Benedikta i bio u tome bratstvu. Pokazao se kao izvrstan sveštenoslužitelj i duhovnik, organizator sa divnim sposobnostima, potpuno nenametljiv“, kazao je Mitropolit.
Govoreći o ocu Vasiliju i njegovoj službi u manastiru Podmaine, o čemu, kako je istakao, najbolje može da govori otac Rafailo, sadašnji iguman i duhovnik manastira Podmaine, Vladika je naglasio da otac Vasilije ne dolazi sam nego sa bratstvom, zbog čega je izrazio zahvalnost o. Rafailu i bratstvu te svete obitelji, jer to nije lako.
„Hvala ocu Rafailu koji je blagoslovio i bratstvu koje je prihvatilo, i s jedne i s druge strane, da dođu ovdje da nastave obnovu ove svetinje. Mi kada govorimo o obnovi, prije svega mislimo na duhovnu obnovu, a ona je ovdje već poodmakla. Ovdje se svakodnevno vrši bogosluženje, ovdje dosta naroda dolazi, ovdje su protočile mošti Svetih novomučenika prevlačkih i daće Bog, kada se neka svetinja duhovno obnavlja, da se ona počne i u ovoma vidljivom smislu obnavljati. Potpuno vjerujem u to da će ova svetinja iznići iz dubina zemlje, ali trebaće mnogo žrtve i nove energije da se uloži“, poručio je Mitropolit.
Na kraju Mitropolit crnogorsko-primorski je poželio o. Benediktu, koji je krenuo u jedan veliki podvig, da Gospod da snage da do kraja svoga života služi slavi Božijoj i u znak blagodarnosti ga odlikovao najvažnijim znakom naše svete vjere – Krstom Hristovim, da mu on daruje silu.
„On je već arhimandrit, ali čime bi ga drugo ja nagradio osim krstom, moleći se Bogu da ga sila Časnoga krsta i Vaskrsenja Hristovoga obnavlja i ukrepljuje u sve dane života njegovoga. Aksios!“
Potom je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je poželio i novom igumanu o. Vasiliju da sa uspjehom nastavi obnovu manastira Prevlake:
„Daj Bože, da on to uspije! Ali neka ništa ne sumnja, i ako ne uspije, samo ako makar jedan korak naprijed krene, dosta je učinio, a daće Bog kad mi krenemo malo i Bog će učiniti mnogo. Dakle, velika Božja milost je na ovoj svetinji. O. Vasilije nije tražio ali dobio je tu čast, i dobio mnogo veću dužnost nego što je čast, i trebaće mu mnogo milosti i blagodati Božije, mnogo pomoći Božije, a i mi svi da mu se nađemo na pomoći i njemu i njegovome bratstvu i ovoj svetinji. Amin, Bože daj. Aksios!“
Vesna Dević
