Sveta liturgija služena je na Veliki četvrtak u podgoričkom Hramu velikomučenika Đorđa.

Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Mirčeta Šljivančanin – starješina hrama uz sasluženje protojereja-stavrofora Gojka Perovića arhijerejskog namjesnika podgoričko-kolašinskog, protojereja-stavrofora Milete Kljajević, protojereja-stavrofora Dragana Stanišića, protojereja Jovana Radovića, jereja: Leke Vujisića, Blaža Božovića, Ivana Crnogorčevića i đakona Luke Pavićevića.

Za pjevnicom odgovarali su pojci Crkve Sv. Đorđa.

Tokom Liturgije slovom pouke sabranima u hramu Gospodnjem, obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Šljivančanin:

,, Dođosmo do Velikoga dana u kome vršimo spomen Hristove Tajne večere; sjećamo se onoga što je Gospod uradio, sabravši svoje učenike i predavši im Tijelo i Krv svoju da bi mogli biti jedno sa Njim za život vječni;

Čuli smo danas ovu pjesmu, – Primi me danas Sine Božiji za pričasnika Tajne večere Tvoje, jer neću kazati tajnu neprijateljima Tvojim, niti ću Ti dati cjeliv kao Juda – već kao razbojnik ispovedam Te: pomeni me Gospode, kada dođeš u Carstvo Tvoje.

Svaki put kada služimo Svetu liturgiju mi se sjećamo te Večere, sjedinjujući se sa Njim, bivamo pričasnici Njegovoga carstva.

To je ono za čim svaki čovjek čezne, Carstvo Božije; a to znači da život nikad ne prestaje, da se naslađujemo životom, da imamo puni život – to je ono zbog čega smo stvoreni.

Čovek je stvoren kao liturgijsko biće; u raju ga je stvorio tako da komunicira s Bogom i naslađuje se Njegovom riječju, da jede od plodova drveta života – da bi tako potvrđivao svoj život; da bi imao život.

Čovjeka je Bog stvorio tako da kroz zajedničarenje s Bogom ispunjava život, ima život; sve mimo toga nije život; jer je Bog Život i Životodavac.

Iako su se naši praroditelji okrenuli svojoj volji, samoživosti, koja vodi u smrt, Bog nas nije ostavio. Kako smo čuli, posjećivao nas je na razne načine, slao proroke, činio čudesa, preko svetih koji su Mu u svakom pokoljenju ugodili; a kada je došla punoća vremena, poslao nam je Sina Svoga, koji nam je dao Sebe. Koji nam je kroz ovu Tajnu večeru dao mogućnost da budemo Njegovi i to je ono što su hrišćani svih vremena činili.

Gospod nam je dao da u Tajnoj večeri okušamo od Carstva Božijega, dokle ne dođe u svoj punoći.

Sjećamo se da je nemoguće Bogu pristupiti bez smirenja. Hristos je svojim učenicima oprao noge, pokazao nam je kako to biti prvi; On nam je primjer – da samo služeći drugima, živeći u ovome svijetu pokazujemo smirenje, da sebe ne ističemo, ne stavljamo na prvo mjesto, misleći samo o sebi.

Danas pominjemo i izdajstvo Judino. Što znači da imamo dva puta: put Hristov i put Judin – od kada je stvoren, čovek bira između ta dva puta; ako izabere put Božiji, dospjeće u slavu vaskrsenja u Slavu Božiju; ako izabere put Judin, propašće.

Sav ovaj post i službe koje smo služili nas ustvari pomažu, daju snagu i blagodat da idemo tim Božijim putem.

Raspeće Hristovo nije kraj već vaskrsenje, neka nas Bog udostoji da budemo Hristovi, Božiji, da nikad ne budemo Judini, a to postižimo učešćem u Hristovoj Tajnoj večeri.

Završavajući svoje obraćanje, otac Mirčeta je podsjetio da ćemo večeras u 18 sati čitati 12 odeljaka Jevanđeljskih o Njegovom stradanju; dok će na Veliki petak u 8 sati biti Carski časovi a u 16 sati Večernja služba sa iznošenjem Plaštanice, dok je u 19 sati Statija sa Opijelom i ophodom oko crkve sa Plaštanicom.

Potom su svi oni koji su se pripremali za primanje Svete Tajne pričešća, pristupili Svetoj čaši.