Novinar Vesna Dević govorila o utiscima koje nosi sa pokloničkog putovanja svetinjama Egine
U organizaciji crkve Svetih novomučenika momišićkih, na višednevno pokloničko putovanje svetinjama Egine grupa od pedesetak poklonika iz parohije momišićke predvođena protojerejem Nikolom Pejovićem krenula je u četvrtak 12. septembra iz Podgorice.
Među poklonicima bila je i naša koleginica novinar Vesna Dević, koja je sa slušaocima našeg Radija podijelila utiske koje nosi sa ovog pokloničkog putovanja.
Trka, obaveze, pozivi sa svih strana.. treba ovo, vidi ono …. Šta je ovo, kao da je sve čekalo ovaj dan! Glava me boli… Pa ja imam temperaturu! Samo mi je još ona falila.
Sa takvim osjećajem tereta i pritiska, sa velikim rancem na leđima, torbom u ruci i preteškom glavom, skoro da trčim prema zbornom mjestu – Hramu Hristovog Vaskrsenja (Podgorica).
Ulazimo u autobus, moja prijateljica Saška i ja, tražeći slobodno mjesto pošto su svi već na svojim mjestima. Samo da sjednemo, poslije će sve ići mirnijim tokom, iskustvo je kojem smo se naučile sa poslednjeg putovanja, takođe, u organizaciji Momišićke crkve.
Zapažamo da ima novih, pa i nepoznatih lica, ali i onih koja su nam dobro poznata. Smještamo se i sam polazak dočekujemo sa vidnim olakšanjem. Odjednom, sve se briše, umor, nervoza. Hvala Bogu, u 18:15 časova (četvrtak, 12. septembar) krećemo za Eginu.
Put nam je manje više poznat, ali ne i sve grčke svetinje koje su obuhvaćene programom putovanja.
Poslije višečasovnog putovanja i kraćih zadržavanja, u jutaranjim časovima stižemo u Patru. Prvo odredište našeg hodočašća je Crkva Svetog Andreja Prvozvanog, gdje se čuvaju mošti ovog ugodnika Božijeg, kao i krst na kome je razapet.
Kakva radost i lepota! Slikanje, razmjenjivanje informacija, podsjećanje na Svetog Andreja Prvozvanog, koji je prije svih apostola pošao za Hristom, sina Joninog, brata Svetog Petra.
Prvo ulazimo u centralni hram, koji je jedan od najvećih evropskih pravoslavnih hramova, cjelivamo mošti Sv. Andreja i krst u obliku slova „X“ na kome je bio razapet naglavačke. Poslije idemo u staru crkvu gdje nam crkvenjak na grčkom, uz pomoć gesitikulacije, pojašnjava u kakvoj svetinji se nalazimo, poučavajući nas da se zakrstimo uljem iz kandila Svetog Andreja…
Radosni izlazimo iz crkve, razmišljajući gdje dalje. Ostalo je još malo vremena da se prije nastavka puta, osvježimo. Ulica pored crkve vodi pravo u centar grada.
Šetnja Patrom je poseban doživljaj. Uske ulice, lijepe kafiterije, veseo i ljubazan narod. Gdje god sjednete hladna voda za putnika namjernika, širok osmjeh…lijep osjećaj zajedničkoj pripadnosti.
Okrijepljeni, nastavaljamo put ka sledećem odredištu – Crkvi Sv. Varvare, gdje nas je raširenih ruku sa puno ljubavi dočekao naš o. Nikola Garčević sa svojom porodicom.
Ova crkva se nalazi nedaleko od manastira Dafni koji je osnovan početkom 6. vijeka. Poznata je i po tome što su u njoj 2017. godine na poklonjenje vjernima bile mošti Sv. carice Jelene, majke Konstantina Velikog, koje su po prvi put donesene u Grčku iz Venecije.
Otac Nikola nas je upoznao sa istorijatom crkve, podsjećajući da ona pripada organizaciji Αποστολική Διακονία koja se bavi velikom misionarskom i humanitarnom djelatnošću, tako da je i sav njen prihod usmjeren ka tome.
Saznavši koje ćemo bisere pravoslavlja da posjetimo, o. Nikola, koji već 10 godina živi tu, ukazao nam je na šta treba posebno da obratimo pažnju, kao i ugledu koji naš Visokopresovećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije ima u Grčkoj. Posebnu pažnju privukao nam je dio u kojem nas je upoznao sa praksom da u Grčkoj crkvi ne može da besjedi svaki sveštenik, niti da ispovjeda. A naš Mitropolit je u vrijeme svog služenja ovdje, iako mlad, već prepoznat kao veliki i daroviti besjednik i propovjednik.
Uljuljkani pričom i gostoprimstvom, vjerovatno bismo se još malo zadržali, da nas otac Nikola G. šaljivim tonom nije opomenuo: Nije da vas tjeram, ali ako mislite da stignete na vrijeme, treba da krenete!
Njegovom ljubaznošću, tako što nas je „provukao“ kroz uličice, stižemo na vrijeme u atinsku luku Pirej, gdje se užurbano ukrcavamo na trajekt. Poslije skoro dvočasovne vožnje, preko uzburkanog mora, stižemo u Eginu, malo lijepo mjesto čuveno po uzgajanju pistaća, ali prije svega i iznad svega po Svetom Nektariju Čudotvorcu.
Put do čuvenog svetilišta dalje nastavljamo asfaltiranim, ali uskim putem. Prolaz nam pravi ljubazni policajac koji zaustavlja saobraćaj i pomaže da se, uprkos velikoj gužvi, brže krećemo, jer su u toku pripreme za sjutrašnji festival pistaća u Egini.
Usput naš pogled ispunjavaju brojne crkve, koje su Grci moreplovci pravili poslije svake plovidbe iz blagodarnosti Bogu što su se svojim domovima vratili živi i zdravi.
Poslije 10-ak minuta na samom vrhu, sa lijeve strane otkriva nam se nova Crkva Svetog Nektarija, a za koji minut dolazimo ispred kapije porte stare crkve i konaka gdje je Sveti Nektarije živio.
Zahvaljujući tome što je sestra Natalija, koja živi u Grčkoj, a pridružila nam se u Pireji, najavila naš dolazak, bivamo odmah smješteni u svojoj jednostavnosti lijepim sobama konaka. Ostavljamo stvari i ubrzanim koracima u miru, kojim vas ovaj manastir ispunjava i koji dugo po odlasku iz njega nosite u sebi, idemo na večernju.
Svi smo uzbuđeni, sa ljubavlju i strahopoštovanjem prilazimo, poklanjamo se i cjelivamo mošti Svetoga Nektarija u prvoj crkvici Svete Trojice. Kažu da u ovaj manastir ne dolazi niko koga Sv. Nektarija ne pozove. Mi smo, dakle, pozvani da učestvujemo u radosti Gospoda svoga i Njegovog ugodnika!
Prinosimo svijeće i molitve za srodnike svoje, ali i za one kojima je pomoć Svetog Nektarija preko potrebna: bezdetnim porodicama, oboljelima od teških i medicinom neizliječivih bolesti.
Nekako po inerciji u koloni ulazimo i u kapelu gdje se nalazi grob Svetog Nektarija. Prislanjamo glavu na mermerni grob, ni sama ne znam zbog čega. Od uzbuđenja, pola stvari koje nam je sestra Natalija rekla, nisam čula.
Umivamo se vodom sa česme Svetog Nektarija koja se nalazi ispred kapele i vraćamo u crkvu da osjetimo još malo ovog parčeta neba na zemlji. Dišemo punim plućima.
Lica svih su ozarena, puna zadovoljstva. Umor se ne osjeća, iako je već prošao jedan dan.
Monahinje pripremaju crkvu za sjutrašnje bogosluženje, pravi je blagoslov za sve nas da baš ovdje proslavimo Krstovdan (14 /27).
Sabiramo se u manastirskoj trpezariji, skupa jedemo i uz dobro raspoloženje jedni drugima prenosimo utiske.
Više nismo stranci, odnos je prisniji i spontaniji nego sa mnogima koje godinama znamo. To je iznenađujuće samo za one koji prvi put kreću na hodočašće, za sve ostale, to je potpuno prirodan redosled stvari.
Još neko vrijeme sjedimo u porti i tihujemo, svako u svojim mislima i molitvama, a onda odlazimo u sobe, na počinak. Treba se odmoriti i pripremiti za Sveto pričešće.
U 4 časova ujutro, po našem vremenu, a u 5 po grčkom, ustajemo i polako se, bez žurbe, pripremamo za jutrenje i Liturgiju.
Iako je rano jutro, potpuno smo budni, umora nema. Jutro počinjemo molitvom, poklonjenjem moštima Svetog Nektarija i blagodarenju Gospodu što nas je udostojio ovakovog dana.
Naš otac Nikola (Pejović) sa ocima služi na grčkom. Nakon iznošenja i cjelivanja krsta i dobijanja grančice bosiljka, negdje oko 7 časova (po našem vremenu), počinje Liturgija. Žene su u drugoj crkvi, fizički odvojene od muškaraca, koji su prvoj crkvici, gdje su svetiteljeve mošti. Iako na grčkom, sa lakoćom pratimo i učestvujemo u bogosluženju. Pričešćujemo se Hljebom života, postajemo jedno sa Gospodom i jedno – jedni sa drugima, u Ocu i Sinu i Duhu Svetom.
Poslije Liturgije sabiramo se na posluženje u gostoprimnici, a potom se pakujemo. U prodavnicima (dvije su) uzimamo ulje, ikonice, brojanice, sipamo vodu i opet se vraćamo molitvi. Upijamo svaki trenutak kako bi sa sobom ponijeli što više vazduha udahnutog na mjestu gdje smo najbiliži Sv. Nektariju.
Predvođeni ocem Nikolom i Natalijom, polukružnim stepeništem se spuštamo iz porte stare u novu crkvu gdje se nalazi sarkofag sa mošitima Svetog Nektarija.
Kakav pogled! Vrt rajski. Pomiješani mirisi raznovrsnog cvjeća nas opijaju. Bože dragi, sve si premudrošću stvorio! Teško da možete odoljeti, a da se ovdje ne uslikate i sa sobom ne ponesete ovaj nestvarni prizor i mir koji svuda osjećate.
Ulazimo u veliku i prelijepu crkvu. Pored moštiju Sv. Nektarija, otac čita akatist. Molimo se skoro pa klečeći. Cijela grupa diše jednim srcem i odgovara jednim ustima….U tišini svako za sebe prinosi molitvu, blago, na rastanku, dodirujući sarkofag sa moštima.
Napuštamo manastir Sv. Nektarija noseći njegove blagoslove sa nadom da ćemo se vratiti.
Sledeće odredište je na par kilometara – Manastir Sv. Ekatarine, gdje se nalazi čudotvorna ikona Sv. Spiridona sa Krita koja otvara oči i blago vas pogleduje i miluje.
Sestra Natalija nas je upoznala sa žitijem Sv. Ekatarine ranohrišćanske mučenice iz 3. vijeka, koja je ikonopisana sa prstenom na ruci, zbog čega joj se mole svi oni koji žele da stupe u Tajnu braku.
Topao doček i posluženje ni ovdje nisu izostali. Put nastavljamo prema luci Pirej, gdje sat vremena pauze koristimo da prošetamo, ali i ponešto kupimo.
Ukrcavamo se na trajekt i poslije vožnje nešto mirnijim morem, stižemo u Atinu. Smještamo se u hotel „Aneta“ i poslije dva sata krećemo na Areopag – brdo gdje je propovjedao apostol Pavle.
Penjemo se na brdo. Otac Nikola objašnjava da je sa tog mjesta, gdje su postojali oltari posvećeni različitim bogovima, apostol Pavle počeo propovjed Atinjanima sa oltara koji je bio posvećen tada „nepoznatom“ Bogu.
Pravimo fotografije sa tog brda, na koje se nije lako bilo popeti, što zbog uspona, što zbog izlizanosti kamena. U pozadini slika se vidi Atina, ali i čuveni Akropolj – njen simbol.
Nakon toga prošetali smo čuvenim kvartom Plaka i Sintagma trgom, malo „prezalogajili“, a ko je stigao i „šopingovao“. Prilično izmoreni vrevom i živošću ove metropole, gdje se ljudi oko vas menjaju brzinom ringišpila, polazimo na zasluženi počinak. Valja ujutro ustati.
U nedelju ujutro, 15. septembra, napuštamo hotel i krećemo ka manastiru Pantokrator koji se ranije zvao i „Nespavajući“, zato što se u njemu nekada, na 8 različitih oltara, služila Liturgija svih 24 sata.
Manastir datira iz jedanaestog vijeka. Prije stradanja brojao je 400 monaha. Naime, u 17. vijeku Turci su posjekli više od stotinu monaha za vrijeme Liturgije i poslednjeg igumana, Prepodobnomučenika Nila, u oltaru nakon što se pričestio. Njegove svete mošti danas se nalaze odmah na ulazu u staru crkvu i kako nas je poučila sestra Natalija, ko god mu klečeći zavapi za pomoć, sa vjerom i srcem čistim, ne odlazi „praznih ruku“.
Ovaj manastir i sestrinstvo na sve je ostavio najaveći utisak, iako nam se činilo da poslije Egine, ništa ne može da nam oduzme dah i da nas tako iz dubine „protrese“.
Liturgija je služena u novoj crkvi prepunoj naroda. Svi, od najmlađih do najstarijih Grka, su tiho, molitveno učestvovali u radosti sabranja a nakon toga i u hrišćanskoj trpezi ljubavi koju je sestrinstvo pripremilo i poslužilo ispred manastirskog konaka. Da li je sve bilo toliko ukusno, ili se nama, koji smo bili opijeni tom ljubaznošću i ljubavlju, učinilo, ne znam, ali uživali smo u svemu.
Nakon što smo se upoznali sa istorijatom manastira, obišli katakombe, poklonili se moštima onih koji su Hrista posvjedočili životom i smrću, pomolili i zapalili sveće, primila nas je mati Stilijani, duhovno čedo Sv. Porfirija.
Divna vesela starica čije lice zrači radošću i ljubavlju, kojom nas je sve zakrilila. Kakva snaga – blagodatna sila izlazi iz tog krhkog tijela, čije vas oči živo gledaju i svjedoče radost života:
„Ovdje je dolazio i vaš Mitropolit, kod starca Porfirija, koji mu se radovao i volio ga. Kakav blagoslov za vas i radost za nas. Moramo da se držimo zajedno, jer nas je tako malo.“
Starac Porfirije je boravio u Pantokratoru i prvi posvjedočio o kakvoj svetinji se radi, tvrdeći da je ovaj manastir najveća svetinja u Grčkoj. Koračajući po ovom mjestu velikog ispovjedničkog stradanja, plakao je govoreći da nema nijedan pedalj zemlje u njemu koji ne zrači svetošću.
Mati nam je govorila o ljubavi starca i brizi koju je imao za ovu svetinju, kao i njegovoj želji da brine o manastiru i raznim dogodovštinama iz tog perioda:
„Stalno je govorio (starac Porfirije), zašto ja nisam dobio ovaj manastir, nego vi“, pričala nam je sva nasmijana mati.
Nakon ove kratke, ali nadahnute besjede, u malom kovčegu su iznijete mošti na poklonjenje. U miru smo prilazili i cjelivali ih, a mati nas je njima zakrštavala.
Osjetili smo takvu blagodatnu silu, sve zemaljsko je stalo. Nema više briga, bolesti…Samo prisustvo Božije u nas i oko nas. Puni vjere molimo se Gospodi pomiluj. Gotovo je nemoguće opisati te emocije, suze, jecaj: Gospode Isuse Hriste, Sine Božije, pomiluj nas grešne!
Oko naše grupe okupio se i jedan broj Grka, pitaju odakle su ovi vjerujući. Pogledom nas grle i šalju svu ljubav ovog divnog pravoslavnog naroda.
Vrijeme predviđeno za obilazak Pantokratora odavno je prošlo, ali niko na to i ne pomišlja.
Mati i njeno sestrinstvo žele da nam poklone pjesmu na dar. Pjevaju dvije, koje je sama igumanija napisala, takvim glasovima, da jedan iz grupe moli vodiča Nataliju da ne prevodi. Ne treba prevod, sve osjećamo i razumjemo, želimo da uživamo u hvali koju sestrinstvo uznosi Gospodu.
Puni utisaka, emocija, priči o raznim iscjeljenjima koja su se događala u ove naše dane i u grupi naše sestre Natalije, uzimamo još jednom, blagoslov igumanije i ove svetinje i nastavljamo put ka Manastiru Svetog Jefrema Neamakrijskog.
Ovaj mučenik koji je postradao za Hrista u 15. vijeku na gori Amomon, pored Nea Makrija, po svjedočenjima mnogih, javlja se i pomaže svima, a naročito mladima. To je vjerovatno i razlog da smo u ovom manastiru vidjeli mnogo mladih ljudi, porodica.
U manastiru je i mjesto, mada staklenim vratima zatvoreno, gdje je stradao Sveti Jefrem tako što je od Turaka bio naglavačke vezan za drvo i rasporen, jer nije htio da se odrekne Gospoda. Postradao u velikim mukama, primljen je u naručje Gospoda svoga kome se molio i služio.
Gotovo 500 godina, stradanje Sv. Jefrema je bilo sakriveno, sve do 3. januara 1950. godine.
Na mjestu starog manastira podignut je ženski manastir. Tada je igumanija Makarija (upokojena 1999. godine) lutala ruševinama manastira, razmišljajući čije mučeničke kosti su bile rasute po zemlji, i čija krv je zalila drvo Pravoslavlja. Shvatila je da je to bilo sveto mjesto, i molila je Boga da joj dozvoli da otkrije jednog od otaca koji su tu živjeli. Slijedeći unutrašnji glas, iskopala je svetiteljeve mošti i od njega je saznala kako njegovo ime, tako i stradanje.
Gospod je Svetom Jefremu dao milost činjenja čuda i veoma brzo odgovara na molitve onima koji ga prizivaju. Posebnu ljubav ima za omladinu, te je u Grčkoj izuzetno poštovan kod mladih i njihovih roditelja.
Molitvama Svetoga Jefrema da nas Gospod pomiluje!
Obilaskom Manastira Svetog Jefrema, završavamo naše hodočašće svetinjama Grčke i puni blagodati, u dobrom raspoloženju, raspjevani nastvaljamo put ka Podgorici, gdje ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja stižemo u ponedeljak, 16. septembra oko 10 časova ujutro.
Puni smo utisaka, međusobno se pozdravljamo, onako kako to činite sa najbližima. Sva iskušenja, i ono što bi se nekom sa strane činilo da nije bilo dobro, nema značaja, izbljedelo je, nije ni postojalo.
Postoji samo mir i radost koju smo ponijeli iz Grčke i donijeli u svoje domove, jer kako nam na kraju puta reče naš otac Nikola Pejović ništa ne biva a da nije po Božijoj volji i dopuštenju, pa tako ni ovo što smo doživjeli za svega nekoliko dana u Grčkoj:
„Zato Njemu – Gospodu našem, darodavcu života, HVALA!
Ako bi u jednoj riječi trebali da opišemo život čovjekov na zemlji, onda je to – putovanje.
Putovanja su uvijek izlazak i odlazak u nepoznato. Zato je potrebna vjera.
Na putu, kao i u životu, mi znamo samo uopštene detalje, ali ne i šta nas na tom putu očekuje. Zato ni jedan put ne treba započinjati bez molitve i priziva blagoslova Božijeg. Onda se trudite da na tom putu uradite ono što je do vas i da se prepustite onome koji je Put, Istina i Život. Kada se susretnu čovjekov trud i vjera sa Božijom ljubavlju dešava se čudo. Blagodareći ovom hodočašću mi smo postali svjedoci jednog istinskog čuda! Mi smo svjedoci da se u nemoći našoj projavljuje Sila i Blagodat Božija. Gospod nam je darovao najveće čudo – a to je da mi grešni, smrtni, malovjerni, opterećeni svijetom i onim što je u svijetu, osjetimo mir i radost Carstva nebeskoga – a to je osjećaj ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjima. Od sada mi jasnije vidimo zašto je čovjek stvoren, koji je cilj i smisao našeg života, zbog čega je Bog došao među nas i koji je smisao njegovog stradanja, muka i patnji.
Osjetili smo na trenutak i silu Vaskrsenja Hristovog kao i poruku Njegovu: Evo, ovo sam pripremio za one koji su vjerna braća moja. Veliki i neizrecivi dar Božiji, ali veliki zalog i obaveza.
Kada bi htjeli da izrazimo naša osjećanja i da ih napišemo, ne bi stala ni u sve knjige ovoga svijeta, jer stalno se rađa nešto novo. Zato, neka bi nam Bog dao da u sve dane našeg života pjevamo zajedno sa našom mati Stilijani:
Δεν έχω λόγια να σας πω, δεν έχω λόγια να σας πω ο Κύριός μου, μόνο ένα μεγάλο, σ ‘αγαπώ! (Nemam riječi da ti kažem, nemam riječi da ti kažem Gospode moj, samo jedno veliko, VOLIM TE!).
Radujmo se! Hristos između nas!“
„Jest i biće oče“, odgovaramo u jednom dahu!
Vesna Dević
