Sveti Grigorije I Vasilije Pecki

Vjencenosci Hristovi – Grigorije i Vasilije Pećki

Ime: 15.01.2018 ZITIJE GRIGORIJA I VASILIJA PECKIH; Opis: Vjencenosci Hristovi – Grigorije i Vasilije Pećki Tip: audio/mpeg

Novi srpski mučenikoslov

Vjencenosci Hristovi – Grigorije i Vasilije Pećki

 

Sveti Prepodobnomučenik Grigorije Pećki

 Sveti Grigorije Pećki (u narodnom izgovoru Gligorije) živio je u vrijeme srpskog ropstva pod Turcima kao sabrat sveštene velike lavre svete Pećke patrijaršije. Nije znano da li se u ovoj svetoj obitelji podvizavao kao prost monah ili je bio sveštenoslužitelj, kao što nisu poznati ni tačno mjesto niti godina njegovog rođenja. Ali njegova miomirna žrtva, kojom je samog sebe prinio Gospodu na dar, nije zaboravljena; njegovo odlučno i bez dvoumljenja stradanje za Hrista ostalo je dobro zapamćeno i sačuvalo se kroz vjekove do naših dana. Gospod ga je ubrzo nakon njegove mučeničke končine uzveličao darom čudotvorstva.

Pretpostavlja se da je Sveti Grigorije rodom bio iz Peći ili njene okoline a da se podvizavao i mučenički postradao u XVII ili XVIII vijeku. Bilo je to vrijeme, kako reče ljetopisac, kada „jauk i vapaj iznemogle [srpske] duše, što stenjaše pod rukom zulumćarskom, prodiraše nebo… Sve je bilo ućutalo i stenjalo pod nogama tiranskim“. U tim teškim vremenima, srpsko duhovenstvo (duhovništvo) imalo je sveti zadatak da narodu bude učitelj i rukovođa i svagdašnji zaklon i utjeha; da ga hrabri u vjeri i trpljenju i bodri u nadi na slobodu.

A ovog Svetog Grigorija Gospod je, kaže predanje, obdario neobičnom ljepotom – ne samo ljepotom tjelesnom već prije svega ljepotom duše kojom sav bješe okrenut ka Gospodu vrlinom pobožnosti i vjere u vaskrsloga Gospoda. Znali su Turci dobro da su takvi „so zemlji“ i „vidjelo svijetu“ i rado su se trudili da ih pridobiju (milom ili silom) za svoju vjeru nadajući se da bi primjer ovakvih vrlinskih ljudi slijedili mnogi. Znao je i Grigorije za takav njihov običaj, pa se trudio da ne bude suviše upadljiv – kroz Peć se, kažu, kad god mu je to bilo moguće kretao sporednim ulicama i u vrijeme kad nisu velike gužve. Ali kako se, po riječi Gospodnjoj, „ne može sakriti grad kad na gori stoji“, tako ni Sveti Grigorije ne mogaše ostati neprimjećen od pećkih Turaka. Zagledala se bila u njega i ćerka jednog uglednog turskog dostojanstvenika – neki kažu samog pećkog paše. Djevojka je silno patila od žudnje za njim, te njen otac sa još nekim Turcima skova plan da inoka Grigorija na svaki način poturče. Za ostvarenje ove njihove zle namjere ukaza se povoljna prilika kada je jednom Sveti Grigorije po pitanju manastirskih poslova sišao do pećke čaršije. Turci tada izazvaše manji metež u sveopštoj vrevi i uhvatiše mladog monaha, a potom ga privedoše pred kadiju.

U početku pokušavahu Turci da ga prelaste nudeći mu visoki položaj u turskoj upravi ako pređe u muhamedanstvo i oženi se pašinom ćerkom, a kada vidješe da on neće ni da čuje za njihove ponude i objećanja, počeše da mu prijete mukama. No mladi Hristov vojnik osta nepokolebiv. Turci onda, vidjevši čvrstinu njegove vjere i da ga ničim ne mogu pridobiti, izvršiše nasilje nad Svetim Grigorijem – na silu ga obrezaše i poturčiše. Koliko su vremena ovi događaji trajali i koje je sve muke tada Grigorije podnio, samo je dragome Gospodu znano. Međutim, ni ovo ne obeshrabri Svetog Grigorija. Razumjevši dobro da je „došao njegov čas“, Sveti ispovjednik Hristov, čim ga otpustiše slobodna, skide sa sebe turske haljine i obukavši monašku poderanu rasu poče javno i na sav glas da izobličava lažnu vjeru Muhamedovu i tursko bezakonje. To strašno ozlobi i razjari bezbožnu rulju, te ga stadoše tući i zadavati mu rane po tijelu. Na kraju priđe jedan bezbožni Agarjanin i oštrim nožem raspori mu utrobu. Takvog – na smrt ranjenog, ostaviše ga da izdahne na ulici. Prikupivši posljednje svoje snage, Sveti Grigorije dotetura do jedne srpske kuće u blizini „Dugačkog groblja“ na kome su se Turci sahranjivali i tu, naslonivši se leđima na kapiju, predade duh svoj Gospodu koga je tako žarko ljubio. Turci narede da se njegovo tijelo baci daleko od grada, ali Srbi ga tajno sahraniše u blizini grada (danas je to dio šireg centra Peći), a mjesto obilježiše povećom kamenom pločom bez natpisa. Vremenom počeše se dešavati čuda na grobu Svetoga, te narod koji se neprestano sticaše ka ovoj svetinji podiže malu crkvicu – paraklis od ćerpića i kamena. Praznovanje Svetog prepodobnomučenika Grigorija vršeno je na dan kada se slavi njegov nebeski zaštitnik – Sveti Grigorije Bogoslov (7. februar/25. januar). Bio je to zapovjedni praznik u Peći, tako da se niko nije usuđivao da toga dana radi. O tome su od svojih starijih slušale Pećanke Viktorija Stanjević i Blaženka Čukić, a Milunka Lazović se sjeća mjesta na kome je bila crkvica.

Uspomena na Svetog Grigorija je nastavila da živi u narodu i u sledećim stoljećima, iako društvene prilike nisu uvijek bile jednako naklonjene ispoljavanju narodne pobožnosti i blagočešća. Međutim, u Kraljevini Jugoslaviji odnarođena i pagubnim zloduhom evropejstva zadojena državna uprava donijela je odluku da na polju gdje se nalazila crkvica Svetog Grigorija Pećkog sagradi Poljoprivredni institut! Namjera je sprovedena u djelo, te se trošna crkvica sa grobom Svetog Grigorija obrela u neposrednoj blizini zgrade Instituta – neprimjereno stiješnjena. No, bezbožna birokratija nije se na ovome zaustavila već je bila namjerila da crkvicu sasvim ukloni sa lica zemlje. Određeni su bili i radnici koji krenuše da obave naloženi im zadatak. Međutim, po kazivanju starih Pećanaca, većina njih skrenula je pameću, tako da su radovi morali biti obustavljeni. Nakon toga, ne mogavši unajmiti nikoga da dovrši započeto, ponudiše „posao“ grupi Cigana, ali i oni, vidjevši o kakvom je „poslu“ riječ i znajući šta se dogodilo prethodnim radnicima, odbiše da to urade objašnjavajući da „ni oni nisu blesavi“. Na kraju – dovedoše odnekud sa strane četu robijaša koji nisu znali šta treba da rade. Oni su vrlo brzo razidali staru, trošnu građevinu a onda su otvorili grob Svetog mučenika. Na dubini od tri metra našli su njegove mošti (kosti) i usirenu krv, koja je izgledala kao da je juče prolivena. Po kazivanju starijih Srba Pećanaca mošti su najvjerovatnije odnijete u Pećku patrijaršiju da se čuvaju sa još mnogo drugih svetih moštiju neznanih podvižnika blagočešća čija su imena samo Gospodu poznata. Rušenje crkve i raskopavanje groba Svetog Grigorija bilo je 1929. godine. Ipak, sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka vjernici su odlazili na ovo mjesto, naročito petkom, i molili se Svetome. Tako Pećanka Mitra Mijatović (rođena 1934. godine – živi u Pećkoj patrijaršiji), koju je majka kao djevojčicu često vodila na to mjesto, i danas pamti opojni miris jorgovana koji su tu iznikli. Vremenom i usljed političkih (ne)prilika ovaj običaj je iščeznuo, ali je među pećkim Srbima ostalo snažno sjećanje na Svetog mučenika Hristovog Grigorija.

Čuda su se veoma često događala na grobu ovog Svetog novomučenika, a i kasnije kada je njegovo poštovanje prestalo da se vezuje samo za mjesto gdje se nalazio njegov grob. Tako po pričanju Pećanke Drage Radoičić (rođena 1928, upokojila se 2016. godine) Svetom Grigoriju se treba moliti za sve, a naročito kod djece koja imaju problema sa govorom i koja ne mogu da hodaju. Ovu njenu tvrdnju potvrđuje čudesno iscijeljenje jedne djevojčice (sredinom prošlog vijeka) koja je do svoje šeste godine bila nijema i oduzetih nogu, a koja je posle molitve Svetom Grigoriju prohodala i progovorila. Običaj je bio da se sa bolesnikom (ili bolesnik sam) trikratno, u ime Presvete Trojice, obiđe svetiteljev grob, da se grob okadi i upale svijeće na njemu.

Prvi je na kult Svetog Grigorija ukazao srpski istoričar i akademik Đorđe Sp. Radojčić, a posle njega kratke zapise nalazimo kod bogoslova i istoričara dr Leontija Pavlovića („Kultovi lica kod Srba i Makedonaca“) i jrm Dimitrija Plećevića („Srpski svetačnik“), kod kojih prije svega nalazimo svjedočanstvo o postojanju crkve i groba, kao i podatak o godini rušenja crkve i iskopavanju svetiteljevih zemnih ostataka iz groba. I Pavlović i Plećević ističu da je Sveti mučenik Hristov bio poštovan kako od strane hrišćana tako i od strane muslimana.

Čista žrtva Svetog Grigorija donijela je obilan plod u slavu Božiju, čime se jedino i može objasniti činjenica da se pomen i proslavljanje ovog divnog i miomirisnog cvijeta iz rajske bašte Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista nije izgubilo uprkos vjekovima koji nas dijele od njegovog mučeničkog stradanja, kao i činjenice da su i njegov grob i crkva odavno uništeni.

Molitvama Svetog prepodobnomučenika Grigorija Pećkog Čudotvorca, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj nas. Amin.

 

Tropar Prepodobnomučeniku Grigoriju Pećkom, glas 1.

U čistoti duše i tijela poživio jesi, postavši sličan anđelu, prelestima ovoga svijeta nesablažnjen, postom, bdenjem i molitvom krijepio si se Grigorije slavni, i za Hrista Boga hrabro položio si život svoj, zato te i mi veličamo, i Gospodu Podvigopoložniku kličemo: slava Tebi, Gospode, koji proslavljaš vjerne sluge svoje.

 

Sveti mučenik Vasilije Pekar

U XVII vijeku hrišćani na Balkanu teško stenjahu u okovima turske tiranije. Dovoljno je bilo da nekoga optuže da je hulio Muhamedovu vjeru pa da odmah, bez suda i provjere, bude ubijen na najsvirepiji način. I svaki onaj koji bi obećao da će se poturčiti a posle odbio da to učini postradao bi mučenički. Otmice srpskih žena i djevojaka bile su tada obična stvar.

U to teško vrijeme življaše u Peći ovaj vrlinski hrišćanin Vasilije. Vasilije bješe po zanatu pekar, a po duši istinski građanin Carstva nebeskoga. Iako još mlad (nije imao više od 35 godina) bio je kao i većina ljudi u to doba oženjen i imao odraslu djecu. Ćerka mu bješe izvanredne ljepote. Tek što se bila zadjevojčila i stasala za udaju, zapaziše je neki Turci i zapalivši se prljavom tjelesnom strašću prema njenoj čednoj ljepoti ugrabiše je i oteše iz roditeljskog gnezda.

Sveti Vasilije, kao čovjek duboko utvrđen u vjeri praotačkoj ne htje se pomiriti sa nasiljem niti sa mišlju da mu ćerka postane muhamedanka, te pojuri za Turcima i stade se sa njima otimati za svoje čedo. No Turci, kojih ne bješe malo, savladaše Vasilija i stadoše ga tući i primoravati da i on primi muhamedansku vjeru ili će ga pogubiti. Stradalac Hristov Vasilije nikako ne pristajaše na vjeroodstupništvo i radije željaše da izgubi glavu nego svoju da pogubi dušu. U toj i takvoj borbi, vidjeći ga nepokolebivog, razjareni Turci oštrim nožem – jataganom rasporiše Svetog Vasilija tako da mu se sva utroba prosu. Ovo se dogodilo na izlazu iz Peći prema Dečanima, na mestu zvanom Raušićka trešnja. Smrtno ranjenog, tu ga ostaviše da umre. No, Sveti mučenik uspe da se dovuče do obližnjeg sela Ćuška (u blizini današnje željezničke stanice u Peći) i tu okonča svoj ovovremeni zemni život zamijenivši ga vječnim životom u Carstvu nebeskom; jer pred Gospodom ni jedna žrtva nije uzaludna, niti Gospod zaboravlja one koji su Mu vjerni, već vazda čini po riječi svojoj: „svakog koji prizna mene pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima“. A za svjedočanstvo da je primio žrtvu Svetog Vasilija u nebesni svoj žrtvenik poče Gospod uskoro da ga proslavlja i pred ljudima. Naime, Srbi iz sela Ćuška časno pogreboše Svetog Vasilija na onom mjestu na kom ga nađoše i upališe mu kandilo na grobu. Osjećajući duboko poštovanje prema njegovoj odvažnosti u odbrani vjere Hristove, ujedno i diveći mu se što nije kao mnogi od njih pognuo glavu ili ustuknuo pred opasnošću, počeše, u početku stidljivo a kasnije sve više i odvažnije, obilaziti njegov grob i moliti njegovo zastupništvo pred Gospodom. I dobijahu oni brzu pomoć u nevoljama i iscjeljenja u bolestima. Zato mu ozidaše grob, ali bez natpisa, i u njemu izdubiše „neugasivo“ kandilo. Kasnije mu nad grobom podigoše crkvu oko koje je, po narodnom predanju, nikao mali manastir (najvjerovatnije metoh Pećke patrijaršije). Manastir je stradao od Turaka, a crkva je srušena – ne zna se kada. No i posle rušenja crkve narod nije prestajao priticati grobu Svetoga i proslavljati ga. (Ostaci crkve bili su vidljivi a grob očuvan sve do posljednjeg rata 1999. godine.)

******

Nakon Velike seobe Srba pod Arsenijem III Čarnojevićem došlo je do značajnih promena u sastavu stanovništva toga kraja. Većina srpskog življa napustila je svoja ognjišta. U selu Ćuška ostalo je svega nekoliko srpskih kuća, a u XVIII vijeku selo naseliše Srbi iz Crne Gore i Makedonije. I premda su starosedioci povijest o mučeništvu Svetog Vasilija i čudesima koja su bivala na njegovom grobu prenijeli svojim novim komšijama, doseljenicima iz Crne Gore bio je mnogo poznatiji kult Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca, te vremenom počeše miješati ova dva velika Hristova ugodnika. Tako se u narodu počelo pričati da je na mjestu na kome je grob Svetog novomučenika Vasilija „kanula krv Svetog Vasilija Ostroškog kada je bio ranjen“. Po drugima je tu sahranjena ruka Svetog Vasilija Ostroškog: „Ta ruka je svetitelju otpala, prema kazivanjima meštana sela Ćuška, u trenutku kada je posvetivši se uzleteo na nebesa“ (Golub Jašović: „O imenima sela Ćuške kod Peći u severnoj Metohiji“). Ipak – u onom dijelu stanovništva pećkog kraja koje se nije iselilo ostalo je živo sjećanje na Svetog novomučenika Vasilija.

Neposredno pored groba Svetog Vasilija nalazio se i jedan „turski grob“ u kome je po predanju sahranjen Vasilijev sluga, koji mu je ostao vjeran i koji je poslije mučeničke končine svoga gospodara održavao njegov grob. Tokom vremena počeli su i Turci i Šiptari da dolaze na grob Svetoga, a onda i da ga svojataju zbog ovog drugog groba. Bilo je i pokušaja, ali bezuspješnih, da se grob sluge Turčina proglasi svetim mjestom.

Po narodnom predanju i običajima Srba iz Peći i okoline, na grob Svetog Vasilija se najviše odlazilo utorkom i petkom, a najposjećeniji je bio na dan Svetog Vasilija Ostroškog, kada se i mjesno proslavljao Sveti mučenik Vasilije Pekar (slično Svetom novomučeniku Grigoriju Pećkom, koji se proslavljao na dan Svetog Grigorija Bogoslova). Po pričanju dvije muslimanke iz Peći (Sabrije Salih i neke Emine čija svjedočenja je 1959. godine zapisao Leontije Pavlović), koje su u to vrijeme održavale grob, sabor je takođe bio i na Svetog Iliju (2. avgust/20. juli) koji je „do podne Ilija, a od podne Alija“.

Narod je često na grob dolazio u velikim grupama, kadio ga i palio svijeće i saborno se molio. Bolesnike su vodili u trikratni ophod – litiju oko groba Svetoga. Na grobu je uvek gorilo kandilo izrađeno u vidu prostranog udubljenja koje je moglo da primi do pola litre ulja. Osobito su svetinju posjećivali đaci i donosili knjige da bi ih Sveti blagoslovio i podario im sposobnost učenja.

Po riječima Branke Mrenović (rođene 1949. u Peći), nju i njenu braću i sestre budila bi rano njihova pokojna majka Cveta Janićijević (rođena 1929, a upokojila se 1998. godine u Peći), tjerala ih da se svečano obuku, i onda su zajednički odlazili do groba Svetog Vasilija, koji je bio udaljen pet-šest kilometara od njihove kuće. Tamo bi okadili grob, upalili svijeće i pomazali bi se uljem iz kandila. Tu bi se pomolili svako za svoju potrebu i po Brankinim riječima, molitva je uvijek bivala uslišana. Onda bi svi doručkovali u neposrednoj blizini, a poslije ove od Svetitelja blagoslovene trpeze vraćali bi se kući – duhovno i tjelesno ukrepljeni. Kada bi napuštali ovo sveto mjesto zora je tek svitala.

Dragica Popović je od svoje mladosti pa sve do bombardovanja 1999. godine često posjećivala grob Svetog mučenika Vasilija Pećkog i molila mu se u svakoj životnoj nevolji. Pomoć Svetoga, kako kaže, nije izostajala, a kada bi se vraćala sa njegovog groba uvijek je osjećala olakšanje i spokoj.

Njena drugarica, Milka Đukić, sa kojom je često odlazila na grob Svetog Vasilija, šezdesetih godina prošlog vijeka osvjedočila se na svom ličnom primjeru koliko je Sveti Vasilije brz da pomogne. Naime, nakon nekoliko godina braka došlo je do razvoda, a njen bivši muž otišao je na rad u inostranstvo. Milka je zatražila pomoć kod Svetog Vasilija – molila je da joj se muž vrati i da ne ostane samohrana majka sa dva sina. Nakon samo tri mjeseca muž se zaista vratio kući, a njihov obnovljen brak Gospod je krunisao rođenjem još jednog djeteta – poslije dva sina podario im je ćerkicu. I danas Milka blagodari Svetom mučeniku Vasiliju – brzom pomoćniku u nevoljama.

Jednom je Dragica Popović (60-tih godina prošlog vijeka) kod groba Svetog Vasilija zatekla mladi bračni par iz Bosne. Došli su na grob da daruju zlatni lančić u znak zahvalnosti. U braku su bili četiri godine i pošto nisu mogli da imaju djecu molili su se Svetom Vasiliju i dobili su sina.

Po svjedočenju monahinje Efimije (Marković), rodom iz sela Nakla (u blizini Peći), žene iz njenog sela i okoline običavale su da idu kod Svetog Vasilija na mladu nedelju i na mladi petak. Neki bi opet namijenili devet četvrtaka za redom i molili se za vojnike i svoje bližnje koji su u vojsci i svi bi se oni živi i zdravi vraćali svojim kućama. Često su zajedno sa Srbima i Šiptari iz Nakla odlazili jutrom na grob Svetoga.

Dobrila Popović iz Nakla kao dijete je imala svakodnevne jake glavobolje. Majka ju je povela u Ćušku na grob Svetog Vasilija i tu je pomazala uljem iz kandila. Glavobolja je prestala i od tada je više nikad nije zaboljela glava. Sada Dobrila živi u Kragujevcu, ima 60 godina.

Ako koje dijete iz Nakla ne bi na vrijeme prohodalo nosili bi ga kod Svetog Vasilija; tri puta bi sa njim ophodili grob i dijete bi odmah prohodalo. Poznato je nekoliko takvih slučajeva.

Radmili Marković (rođena 1938. u selu Lugođija kod Peći) se 1970. godine često u snu javljala njena pokojna komšinica muslimanka (Zika) i tražila od nje pomoć. Radmila je dugo razmišljala kako da joj pomogne. Na kraju je odlučila da ode na grob Svetog Vasilija. Tu se pomolila za svoju komšinicu i više je nije sanjala.

Sin Miloša Čukića iz Glavičice (selo u blizini Peći) bolovao je od dječije paralize. Kako tu medicina nije mogla mnogo pomoći, Miloš je odveo sina kod Svetog Vasilija Pećkog i dijete je potpuno ozdravilo.

Mitra Mijatović (rođena 1934. godine u obližnjem selu Vitomirica – danas živi u Pećkoj patrijaršiji) sjeća se da se govorilo: „Ako te uhvati dremež kod Svetog Vasilija, bićeš iscjeljen“. To se upravo i dogodilo unuku Milunke Lazović, koja i danas živi u Peći, kada ga je početkom devedesetih godina prošlog vijeka povela na grob Svetog Vasilija zbog toga što je često plakao. Kad su po običaju trikratno obišli grob, posle trećeg kruga unuk je zaspao. Tu se našao jedan Šiptar koji joj je rekao: „Dobro je što ti je zaspao, biće dobro…“ I zaista, poslije toga dječak više nije plakao.

Mirjana Todorović, Pećanka koja od 1999. godine živi u Beogradu, redovno je odlazila na grob Svetoga i molila mu se za svaku potrebu. Jednom je i sama doživjela iscjeljenje. Na nozi joj se pojavilo malo udubljenje i veoma jaki bolovi na tom mjestu. Nije išla kod ljekara već je odmah otišla kod Svetog Vasilija i tri puta obišla grob moleći se. Poslije svakog obilaska namazala bi bolno mjesto uljem iz kandila. Bolovi su prestali, a uskoro se i udubljenje na nozi povuklo. Ona se još sjeća da je običaj bio da se na grob nosi hrana i da se tu objeduje.

Viktorija Stanjević, Blaženka Čukić i Radmila Šugović takođe se sjećaju svojih odlazaka na grob Svetog Vasilija, a Ljubica Milatović pamti da je na grob novomučenika Vasilija išao i narod srpski i šiptarski i da su ljudi često donosili poneku ličnu stvar da se na grobu osvešta.

Sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka primjećuju se napori Šiptara da Srbima onemoguće pristup svetinji. Monahinja Efimija se sjeća da je 1985. godine grob Svetog Vasilija bio ograđen tarabom, te da tada nije moglo da mu se priđe – „samo smo ga gledali iz autobusa zagrađenog kad bismo se vraćali iz škole kući.“ Ova „zabrana“ trajala je samo neko vrijeme, jer su mnoge Pećanke odlazile na grob sve do 1999. godine kada su ga, po sjećanju Branke Mrenović, Šiptari ponovo ogradili. Mirjana Todorović koja je radila u blizini i gotovo svakodnevno prolazila tuda sjeća se da je 1999. godine vidjela da iznad oba groba niče građevina za koju se ponadala da bi mogla biti crkva. Danas se na toj lokaciji može vidjeti novoizgrađena džamija, ali da li ona pokriva grobove ili je u njihovoj neposrednoj blizini bez obilaska terena ne može se sa sigurnošću reći. Šta se zapravo dešavalo na grobu i sa grobom Svetog Vasilija tih poslednjih godina pred rat možda najbolje kazuje priča dviju prijateljica iz Peći – Srpkinje Dragice Popović i Šiptarke Šaribane Plunci – koje su često zajedno odlazile na grob ovog pećkog Svetog da se tamo pomole, svaka na svoj način. (Šaribana je često išla i u Pećku Mitropoliju – da se moli i pali svijeće.) Jednom prilikom, 1998. godine naišle su na grob Svetog Vasilija „ispremetan po šiptarski“ (što znači da su na grob položili dugi kamen kakav stoji na šiptarskim grobovima, a sa strane su natrpali zemlju kako bi grob ličio na humku – kao da je neko nedavno sahranjen) i na grobu postavljeno turbe. Šaribana upita na šiptarskom čuvara groba zašto je to uradio. On joj odgovori: „Naši su naredili.“ (Misli se na UČK-teroriste.) Došao je, kaže, jedan čovjek da ga izvjesti šta i kako treba da uradi. One se pomoliše i odoše. Poslije nekoliko dana pođoše njih dvije ponovo na grob Svetog Vasilija. Kad, gle čuda, sve vraćeno u prvobitno stanje. Šaribana opet upita čuvara šta se dogodilo. On odgovori: „Ne može se Bogu naređivati. Došao je taj čovjek ponovo da mi kaže da vratim sve kako je bilo – jer mučio se noću i nije mogao da spava.“

*****

Kao i u slučaju Svetog mučenika Grigorija Pećkog, prvi je na kult Svetog mučenika Vasilija Pećkog Pekara ukazao srpski istoričar i akademik Đorđe Sp. Radojčić, a poslije njega kratke zapise nalazimo kod bogoslova i istoričara dr Leontija Pavlovića („Kultovi lica kod Srba i Makedonaca“) i jrm Dimitrija Plećevića („Srpski svetačnik“), kao i kod Goluba Jašovića („O imenima stanovnika sela Ćuške kod Peći u severnoj Metohiji“).

Molitvama Svetog mučenika Vasilija Pećkog Čudotvorca, Gospode Isuse Hriste Bože naš pomiluj nas. Amin.

 

Tropar Sv. novomučeniku Vasiliju Pećkom, glas 7.

Hljeb zemaljski gotoveći, za Hljebom nebeskim si žeđao, svjetlošću Hristovom se ispunivši smrti se nisi ustrašio, dušu svoju položivši za bližnje svoje Carstvo nebesko si zadobio, Vasilije carstvoimeniti, moli Hrista Boga da spase duše naše.

 

Sijajući tvrdom vjerom i nepokolebivom nadom iz onih teških vremena koja vjeri i nadi nikako nisu bila naklonjena, ovi Novomučenici pećki – Sv. Grigorije i Sv. Vasilije – i sa njima mnogi drugi svetionici roda našeg, vjerni svjedoci Hristovi znani i neznani, od nemjerljivog su značaja za nas, današnje pravoslavne Srbe. Oni nas kao zlatne karike vezuju za svijetlo i blagodatno doba kada smo se kao narod prisajedinili Novom Izrailju, i kada smo postali njegov ravnočasni i nazidateljni dio. Podsjećaju nas da smo udio spasenih po nasljeđu, da je naše prejemništvo dubokoga korena, da smo „plaćeni skupo“.

Istovremeno, žrtva i svjedočanstvo Sv. Grigorija i Sv. Vasilija nas i obavezuju – da taj zalog Carstva koji nam je predat sačuvamo u ovom ništa manje smutnom vremenu za one koji tek imaju da dođu. Sačuvaćemo ga, pak, samo ako budemo poput njih, njihovim molitvama, čuvali tvrdu Božiju vjeru i dobru nadu, spremni da ih posvjedočimo uvijek i svuda.

„Sveti ne postaju administrativno, niti formalno odlukama sabora… Za Crkvu akt kanonizacije Svetih, i kad je formalno vršen i kad nije, bio je uvek samo deklarativan, i imao je smisao objavljivanja i svedočenja postojeće stvarnosti. Na taj način ih je Crkva upisivala u večnu knjigu svoje istorije, a uspomenu na njih uziđivala u svoje temelje – i tako su Sveti ostali neugasive zvezde ne nebu i imena koja se ne zaboravljaju.“

Jeromonah Hrizostom Stolić, Pravoslavni Svetačnik, Mesecoslov Svetih, Tom I, septembar–jun, Beograd, 1988, str. 1988.

Žitija Sv. prepodobnomučenika Grigorija i Sv. mučenika Vasilija Pećkog sastavili: sestrinstvo manastira Pećka patrijaršija i bratstvo Cetinjskog manastira

Prvobitno objavljeno u časopisu Mitropolije Cetinjske, „Svetigora“, obraznika za vjeru, kulturu i vaspitanje; godina XXVI, Krstovdan, oktobar 2017; broj 265.