Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i Mitropolit njemački g. Grigorije i Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije sa sveštenstvom večeras, na praznik Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru, predvodili su u Tivtu litiju sa moštima Prevlačkih mučenika. Ova litija se tradicionalno organizuje u okviru manifestacije „U svjetlosti Hristovog Vaskrsenja – Bokelji Svetom Savi i Prevlačkim mučenicima“, koja je ove godine u znaku obilježavanja 25 godina od proslavljanja Svetih prevlačkih mučenika.
Mitropolit njemački g. Grigorije i vjerni narod krenuli su u krsni hod od Hrama Svetog Save u Tivtu do gradske rive Pine, gdje su svečano dočekali mošti Svetih prevlačkih mučenika, koje su brodom u pratnji Episkopa dioklijskog Pajsija i igumana arhimandrita Benedikta, prevezene iz manastira Miholjska prevlaka, koji je danas molitveno proslavio svoju slavu – praznik Svetih prevlačkih mučenika. Nakon što je prošla ulicama Tivta, litija se vratila do Crkve Svetog Save gdje je odsluženo večernje bogosluženje.
Sabranima se arhipastirskom besjedom obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Grigorije, koji je naglasio da je mučeništvo srce Crkve, ljubav koja ne odstupa, koja ne odustaje od Istine. Crkva u mučenicima, kako je kazao, ne slavi smrt i patnju, već Istinu – slavi Hrista u čovjeku.
„Jer mučenik nije tragični lik – on je liturgični lik. Takvi su bili Sveti mučenici prevlački – monasi, učenici Svetog Save, koji su tiho živjeli, a krvavo postradali. Ne zato što su se borili mačem, nego zato što su pripadali Hristu. Nisu imali vojsku na zemlji, ali su bili dio nebeske vojske. Njihova smrt nije poraz – njihova smrt je pjesma. Njihova smrt je liturgija“, poručio je Mitropolit njemački g. Grigorije.
Duhovno sabranje pravoslavnih Bokelja nastavljeno je u tivatskom Centru za kulturu Saborom horova Boke.
***
Besjeda Arhiepiskopa diseldorfsko-berlinskog i Mitropolita njemačkog g. Grigorija izgovorena večeras, 10. maja, u Hramu Svetog Save u Tivtu, nakon litije sa moštima Prevlačkih mučenika
Ljubav koja ne odstupa
Draga braćo i sestre,
Danas bih htio s vama da podijelim nekoliko misli o nečemu što se teško izgovara, ali u srcu Crkve odzvanja kao najdublja istina – o mučeništvu.
Neka vas ne uplaši ta riječ. Nije ona zastrašujuća. Nije to poziv na patnju radi patnje, niti romantično veličanje stradanja. Ne. Mučeništvo, u suštini, nije ništa drugo nego ljubav – ljubav koja ide do kraja. Ljubav bez kompromisa. Ljubav koja ne uzmiče pred krstom.
Mučeništvo, braćo i sestre, nije stranica istorije. Mučeništvo je srce Crkve. To je ljubav koja ne odstupa. Ljubav koja ne odustaje od Istine, makar sve drugo nestalo.
Mučenik je čovjek koji voli više nego što se boji. Voli Hrista više nego što voli život – ne zato što prezire život, nego zato što zna gdje je njegov izvor. On ne traži smrt. Ne hrli u stradanje. Ali ako dođe vrijeme da bira između Istine i života, on se ne odriče Istine. I ne izdaje Ljubav.
Crkva u mučenicima ne slavi smrt. Ne slavi patnju. Slavi Istinu. Slavi Hrista u čovjeku. Jer mučenik nije tragični lik – on je liturgični lik.
Takvi su bili Sveti mučenici prevlački – monasi, učenici Svetog Save, koji su tiho živjeli, a krvavo postradali. Ne zato što su se borili mačem, nego zato što su pripadali Hristu. Nisu imali vojsku na zemlji, ali su bili dio nebeske vojske. Njihova smrt nije poraz – njihova smrt je pjesma. Njihova smrt je liturgija.
Sveti Grigorije Palama kaže: „Mučenici su sebe prinijeli kao žrtvu na oltaru vječne liturgije.“ Njihov život postao je molitva. Njihovo tijelo – svetinja. Dan njihovog upokojenja nije kraj – nego novi početak. Rođenje za Život.
Zato ih ne žalimo kao izgubljene, nego im se obraćamo kao živima. Jer oni nisu nestali – oni su prešli u vječnost. Njihova imena ugrađena su u temelje naših hramova. U kosti Crkve.
Zato se na pravoslavnim ikonama mučenici ne slikaju s licima punim bola. Ne. Njihova lica su mirna. Njihove oči gledaju dalje – jer su već prešli iz ovog vremena u vječno Božje sada.
Ali, braćo i sestre, ne mora svaki mučenik da umre. Ne počinje mučeništvo samo onda kada neko uperi mač u vas – nego i kada čovjek kaže Istinu i ostane u njoj, ma šta ga snašlo. Zato Crkva poštuje i ispovjednike – one koji su stradali, ali preživjeli. Sve one koji su nosili krst Istine u tišini, u progonu, u šapatu. Njihova borba nije manja. Jer mučeništvo nije događaj – nego stanje. Stanje srca koje se ne odriče Ljubavi.
I tu dolazimo do nečega vrlo važnog. Mučeništvo nije nešto što mi biramo. Ono je poziv, dar – a ne poduhvat. Crkva nikada nije učila da se stradanje traži. Naprotiv, Origen je opominjao da ne smijemo hrliti u smrt – jer tada je to naše djelo, a ne Božje. Mučenik je, dakle, uvijek pozvani. Poslušni. Nije on junak drevne tragedije. On je svjedok žive Ljubavi.
I da vam kažem nešto lično: mučeništvo nije daleko od nas. Možda je u roditelju koji se u tišini bori s bolešću svog djeteta. U učitelju koji ne odustaje od djece. U čovjeku koji neće da laže da bi napredovao. U ženi koja ne uzvraća zlo na zlo. Mučenik je svaki čovjek koji Hrista ne izda – ni kada ga život gazi. To je tiho, sakriveno, uporno mučeništvo. Ono koje se ne završava jednim činom, nego traje godinama. Ono koje upravo sada žive mnoga naša braća i sestre širom ovog uskovitlanog svijeta.
Jer šta su svi oni koji nepravedno stradaju, ako ne živi mučenici?
Njihova vjera nije u riječima – nego u postojanosti. Oni ne nose oreole, ali nose krst. Ne stradaju jednom – stradaju svaki dan. I mi, ako ih ne vidimo, ako ih zaboravimo, onda nismo dostojni ni da izgovorimo riječ mučeništvo.
Mučenik nije uvijek čovjek koji umire – ponekad je to čovjek koji ostaje. Mučeništvo nije uvijek smrt – ponekad je to istrajnost.
I zato, draga braćo i sestre, kada danas pominjemo mučenike s Prevlake, pominjimo i one koji trpe sada. Pominjimo ih s ljubavlju i molitvom. I neka nas ne zavara ovaj prividni mir – jer Crkva nije u miru kada strada jedan njen član. A cijeli svijet je srce koje krvari. I mi ga ne smijemo zaboraviti.
A oni – naši savremeni mučenici – ne traže osvetu. Ne traže veliki glas. Oni traže samo jedno: da znamo da postoje. Da se molimo za njih. Da ne izgube nadu.
Zato, ako vas iko ikada upita: gdje su danas mučenici? Recite: tamo gdje se vjera živi bez riječi. Tamo gdje se život daje za Istinu. Tamo gdje se ne odustaje od Hrista.
Tamo gdje ljubav ne odstupa – tamo je Crkva.
I zato danas, kad kleknemo, neka to ne bude samo pred Prevlačkim novomučenicima. Kleknimo i pred onima koji nas uče da je i ovo vrijeme – vrijeme mučeništva. Ne kao prošlost – nego kao živa stvarnost.
Neka je vječan spomen mučenicima Božjim. I neka nas njihova vjera ohrabri da budemo vjerni – u malom, u tihom, u svakodnevnom. I da ne zaboravimo one apostolske riječi: „Ako s Njim stradamo, s Njim ćemo i carovati.“
Amin.
Vesna Dević
Foto: Nemanja Miletić
