Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je u nedjelju po Bogojavljenju, 22. januara 2023. godine, zapokojenu Arhijerejsku Liturgiju, u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, u Starom gradskom groblju u Nikšiću, povodom smrti protođakona Vladimira Jaramaza, sabrata Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, koji je stradao u saobraćajnoj nesreći, na magistralnom putu Nikšić – Podgorica, u petak 20. januara.
Obraćajući se slovom utjehe članovima porodice i rodbini, sveštenstvu, monaštvu, brojnim prijateljima i kumovima oca Vladimira, Preosvećeni Episkop je ukazao na riječi Svetog apostola Pavla: Neće nam biti nepoznato šta biva sa onima koji su usnuli, da ne budemo kao oni koji nemaju nade.
„Ako vjerujemo da je Gospod umro i vaskrsao onda znamo da će i one, koji sljeduju za Njim, vaskrsnuti u poslednji dan. Ova zajednica nas koji sljedujemo za Hristom bogočovjekom, na zemlji, ne završava se ovdje, u ovoj dolini plača i prolaznoj stanici u životu. Naši odnosi i naše sabranje, koje ovdje ima svoj početak, nastavlja se u vječnosti. Upravo to je htio apostol Pavle da kaže, da ne ostane to nepoznato nama, koji kroz vjekove od Hrista do danas, pa do kraja svijeta i vijeka, idemo za Hristom bogočovjekom“, kazao je Vladika, dodavši da je apostol Pavle rekao i da svako ko hoće dobrovoljno da ide za Njim treba da uzme Krst svoj na pleća svoja i da ide za Njim, da se odrekne sebe i da prihvati Hristove riječi, jevanđeljsku istinu da bi zadobio život vječni.
„Time je rekao da svi koji istinski žive pravim životom imaće sudbinu sličnu Hristovoj, u ovom životu, na neki način. Ako nas baš i ne zadesi Hristova sudbina, onda makar da imamo toliko snage i riješenosti da prihvatimo sve nedaće koje nam Bog šalje u susret u ovom životu. Njegoš je rekao: Tamo gdje je zrno klicom zametnulo, tu neka i plodom počine. Ovdje, pod okriljem Hrama Svetog Vasilija, tu je prve korake duhovne načinio naš brat i saslužitelj Vlado, drug naš. Sveti Vasilije nas je prizvao kod njegovog kivota i sabrao oko tadašnjeg igumana o. Lazara i mi, kao pilići tada, koji prve korake činimo u duhovnom životu, srednjoškolci, studenti tu smo se sabirali i učili prvim tajnama Božjim. Gospod je svakome dao put, koji je, po svom prevječnom planu, odredio za svaku dušu, ali nikad se ne rastajući“, naveo je Episkop Metodije.
Naglasio je da je duhovno srodstvo, koje je nastalo u takvoj divnoj, blaženoj i blagoslovenoj zajednici, neuporedivo jače od tjelesnog biološkog, ovozemaljskog, rodbinskog srodstva.
„To je jedna od najvećih tajni koja se projavila kroz tu našu malu zajednicu. Kad smo se krstili, kad smo se rodili duhovno, krštenjem Duhom Svetim tada, na tajanstven način, prestaje naš zemaljski rodoslov i formira se novi, duhovni koji ide u vječnost, gdje su istinski vezani Duhom Svetim, sabrani oko Hrista bogočovjeka braća i sestre koji idu u vječnost. Vlado je, uvijek, nekako brže trčao od svih nas, kao i Sveti Jovan Bogoslov, ka Hristu bogočovjeku. Uvijek je u svemu prednjačio, sve je ljepše od nas u bogosluženju radio i pjevao, brinuo se o bogoljepiju i poretku bogosluženja i riješio je da zauvijek služi i radi, a to potvrđuje i njegov đakonski čin, i da tako kao sluga Božji, odani ode, opet, prije nas kod o. Lazara, kod Đeda, kod Hrista bogočovjeka“, kazao je Njegovo Preosveštenstvo.
Zato je ovo, naglasio je Episkop Metodije, radosna tuga – tužni smo zbog rastanka na koji smo u životu osuđeni da trpimo i podnosimo.
„Jedan pametni čovjek je rekao: Rastanak u odnosu na ljubav čini isto ono što vjetar čini vatri. Ako je mala vatra, taj će je vjetar ugasiti, ako je velika i velika ljubav taj će je vjetar još više rasplamsati odavde pa do Carstva nebeskog kada ćemo se, ako Bog da, svi, jednog dana, sabrati, sresti, zagrliti, ako budemo živjeli pravim životom ovdje, kakvim je živio naš brat Vladimir“.
„Gospod da upokoji dušu brata našeg Vladimira, protođakona, da Gospod da utjehu porodici njegovoj, supruzi Milici i djeci, koje je, hvala Bogu, Gospod sačuvao, a želio je svojom rukom da uzme Vladimira, nekom čudnom geometrijom sudbine, preciznom, u isti onaj dan, kada je uzet i čuveni sveštenomučenik Risto Jaramaz, na Jovanjdan, stradavši, tragično završivši svoj život 1941. godine, čije mošti smo Vlado i ja zajedno nosili, dio moštiju, u Sremske Karlovce gdje je Risto učio bogoslovske škole i ostavili tamošnjem narodu da uzima blagoslov od Svetitelja Božjeg i mučenika. Velika je tajna ovog života za nas ovdje, u ovom prostoru i vremenu, nedokučiva, jer sve gledamo kao u ogledalu, a u onaj dan ćemo ako Bog da, gledati licem u lice Hrista Boga i sve koje danas s tugom odavde ispraćamo“, besjedio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije, poručivši na kraju svog arhipastirskog slova:
„Bog da upokoji našeg divnog služitelja Božjeg i brata, đakona Vladimira, a nas sve da spasi, pomiluje, ukrijepi i osnaži“.
