Ove godine, 21. oktobra, navršava se prva godišnjica od upokojenja u Gospodu umirovljenog paroha kumborskog, protojereja Gojka Mračevića. Toga dana, u manastiru Savina služiće se sveta Liturgija i parastos za pokoj duše oca Gojka, sa početkom u 8 časova.
Može li se reći, da je godina dana bila dovoljna za sumiranje uspomena i emocija, koje smo sticali prilikom svakog susreta sa njim? Autentičan u svakoj svojoj riječi i svakom djelu, otac Gojko nikoga nije ostavljao ravnodušnim, ni tokom svog života, tako da je ovih godinu dana, ipak nije bilo dovoljno da se sagleda sva širina i dubina, ovog, uistinu jedinstvenog sluge Oltara Božijeg. Na prvi pogled nezainteresovan za svijet oko sebe, ali već na drugi, otkrivao je široko polje svoje svestranosti i i visokog obrazovanja.
Otac Gojko Mračević, rođen je u Tuzli, na praznik Sveta Tri Jerarha, 12. februara 1955. godine, od oca Mihaila i majke Vjere. Čini se da je datum njegovog rođenja, opredijelilo njegov dalji životni put. Rođen na praznik sveta Trije Jerarha, na čijem učenju počiva pravoslavna vjera, opredijelilo je oca Gojka da cijelog svog života bude istinski bogotražitelj, ali i da se svakodnevno nadahnjuje učenjima i poukama svetih Otaca.
Ima i onih koji će reći da je bogotražiteljstvo bila nepoznanica za njega. Međutim, oni koji su ga dobro poznavali i sa kojima je razgovarao, posvjedočiće da je uvijek u sebi nosio onu dječačku želju za Gospodom. Njegova opijenost Vrtom Presvete Bogomajke – Svetom Gorom Atonskom, činila je početak svakog ozbiljnog duhovnog razgovora koji je započinjao. Bog ga je udostojio da više puta tokom svog života posjeti Svetu Goru, a ta iskustva, neprestano je dijelio sa svima oko sebe, često govoreći: „E na Svetoj Gori…!“ nakon čega bi uslijedio duboki uzdah i trenutak ćutnje.
Iako nije rođen u svojoj Boki, koju je toliko volio, uvijek je naglašavao svoje bokeljsko porijeklo. Porodica Mračević, stara je i ugledna bokeška porodica. Odgajan strogo i sa svakom pravičnošću, njegovi roditelji Mihailo i Vjera, vaspitali su oca Gojka i njegovu sestru Nađu strogo i ispravno. Često je znao reći, da ga je otac podržavao riječima: „Ako ne misliš u nečemu biti najbolji, nemoj se u to upuštati!“ Tako je, svjestan svojih nedostataka, prevagnula odluka da ne primi monaški obraz, već da se oženi i stvori porodicu.
Rođen u mješovitom braku, od oca pravoslavca i majke rimokatolkinje, od malih nogu imao je razumijevanja za različite ljude. Kao dijete koje je odraslo u drevnom Kotoru i kome su obije crkve bile bliske, stasao je u čovjeka, a kasnije i sveštenoslužitelja, koga su zbog svoje ljubavi prema svima, podjednako poštovali i pravoslavci i katolici, kod kojih je rado odlazio i sa kojima je širio i održavao bratsku ljubav.
Ljubav prema svekolikoj tvorevini Gospodnjoj nije napuštala oca Gojka do posljednjeg njegovog izdisaja. Ta ljubav prema čovjeku, uputila ga je i na studije medicine, kako bi cijelog života mogao da bude na pomoć drugome. Nakon srednje brodomašinske škole, koju je završio u Kotoru, odlazi u Sarajevo na studije medicine, a potom i na specijalizaciju iz oblasti fizijatrije u Beogradu.
Iz braka sa suprugom Stojankom, danas monahinjom Vasilisom, dobio je petoro djece: Olgu, Vjeru (danas monahinju Teoktistu), Mihaila, Nadu i Ljupku. Kroz imena svoje djece, otac Gojko je pokazao ideale kojima je težio cijelog svog života. Sin Mihailo ponio je ime svog đeda, Olga, nosi ime Velike ruske kneginje, jer je otac Gojko oduvijek ljubio istoriju i kulturu Ruskog naroda. Vjera (po babi), Nada i Ljupka (ljubav) dobile su imena po uzvišenim vrlinama koje treba da krase svakog hrišćanina.
Sledujući Gospodnji poziv i Gospodnje riječi „Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.“ (Mt. 22,14), otac Gojko upisuje i Bogoslovski fakultet SPC u Beogradu, koji sa uspjehom završava.
Kao dugogodišnji ljekar u Institutu „Dr Simo Milošević“ u Igalu, otac Gojko odgovara na Hristov poziv da bude sluga Oltara i tako biva rukopoložen u đakonski čin, na Cetinju 1991. godine, januara mjeseca. To je ujedno bilo i prvo rukopoloženje koje je izvršio novo ustoličeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije. Svešteni čin primio je takođe iz ruku blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, na Cetinju 31. decembra 1994. godine i biva postavljen za paroha u Jošici i Morinju. Na ovim parohijama boravio je do 2005. godine u Morinju. Do 2012. godine u Jošici, kada dužnost paroha prima njegovo duhovno čedo, otac Nebojša Vulović. Potom biva postavljen za paroha u Kumboru, do 2022. godine.
Godine njegovog parohovanja nisu ni malo bile lake. Trebalo je iškolovati djecu, poudati ćerke i obnavljati hramove i parohijske domove, kojih je bilo mnogo. Tokom njegovog parohovanja, obnovljena je „ćelija“ kod crkve sv. Tome u Gornjem Morinju, započeta izgradnja konaka manastira Prepodobnomučenice Paraskeve na Bunovićima i izgrađena kapela kod crkve Svetog Save u Morinju, započeta gradnja novog parohijskog doma u Jošici i dovršena izgradnja i uređenje parohijskog doma u Kumboru. Međutim, njegova želja bila je da se davno zabranjene zavjetne litije, koje su bile obraz Pravoslavne Boke, ponovo obnove. Tako je u dogovoru sa parohijskim odborom obnovio zavjetnu litiju u Jošici na Tominu nedjelju i zavjetnu litiju u Morinju na praznik Polaganja Rize Presvete Bogorodice. Konačno su ikone i litijski barjaci, praćeni mnoštvom vjernog naroda Boke, izašli iz crkvenih porti i krenule u svoj davno zaboravljeni put, blagosiljajući selo. Njegova ljubav prema Svetoj mučenici Nedjelji, u čijem je hramu najduže parohovao, pokazala se i u obnovi proslave ove mučenice, na dan njenog spomena, 20. jula, jer se u Jošici Sabor Svete Nedjelje proslavlja prve nedjelje avgusta mjeseca.
Često mu se zamjerala njegova najveća mana, kašnjenje. Međutim, kao i svaki domaćin, koji brine o domu, on je najprije morao da namiri svoje domaće životinje, a potom da se spremi za službu Božiju. Ljubav prema životinjama, nije ga napuštala do posljednjeg daha. Često je znao da priča o svojim najboljim drugaricama kozama i da uživa u njihovom društvu. Kao i svaki čovjek, grešan i pun mana, otac Gojko to nikada nije skrivao. Uvijek je na prvom mjestu isticao svoje nedostatke. Čak i kada bi ga neko pohvalio, bio je sramežljiv i nije sa lakoćom prihvatao pohvalu na njegov račun.
I zaista, u ocu Gojku nije bilo mržnje, niti skrivene namjere. Težak je bio krst koji je on uzeo na sebe. Česte osude parohijana, život u besparici, neprestana briga za parohiju i domaćinstvo, nisu ga udaljile od Boga, ali ni od čovjeka. Svima je sve praštao, ali i svima rekao sve što misli, pa dopalo se to nekom ili ne, on reče i dušu spase. Kao i svaki čovjek, grešan i pun mana, otac Gojko to nikada nije skrivao.
Činom protojereja udostojen je 22. avgusta 2016. godine, u hramu svetog Vasilija Ostroškog u Kumboru.
Posljednjih godina života, njegovo zdravstveno stanje znatno je pogoršano, usled dijabetesa, sa kojim se borio nekoliko godina. Međutim, ni sva bolest nije uspjela da slomi vedar duh oca Gojka. Vjerovao je samo u „Ruse i njihovu medicinu“, povremeno u barnu komoru i „domaću medicinu na bazi lozomicona“. Kada bi ga pitali kako je, odgovorio bi kroz šalu „Ke dojde, ke dojde!“ Valjda je čekao Hristov poziv.
Tako je, okružen porodicom, nakon nekoliko dana provedenih u bolnici, svjestan situacije u kojoj se nalazi, mirno predao svoju dušu Gospodu, u večernjim časovima 21. oktobra 2022. godine. Znao je da se sprema na put u vječnost, te se prethodno telefenskim pozivima oprostio sa svim sveštenicima, prenio im svoje posljednje želje i sve zamolio za oproštaj. Svoju ćerku Olgu, zamolio je da ga ne reanimira, ako krene na put, već da ga pusti da ode u zagrljaj Hristu. Imao je jednu neostvarenu želju. Da sa brojnim unucima i kozama uživa u penziji. Penzionisan je svega nekoliko dana pred svoje upokojenje, a brigu o hramu svetog Vasilija Ostroškog, predao je kolegi, ocu Obrenu Šariću, na staranje.
Otac Gojko sahranjen je 23. oktobra 2022. godine u porti manastira Savina. Nakon svete liturgije koja je služena u hramu svetog Vasilija Ostroškog u Kumboru, kojom je načalstvovao iguman manastira Podmaine, arhimandrit Rafailo, njegovi zemni ostaci pohranjeni su u porodičnu grobnicu u porti manastira Savina. Opelom je načalstvovao Preosvećeni episkop zahumsko-hercegovački i primorski g. Dimitrije, a oproštajno slovo proiznijeli su protojereji Dragan Pešikan i Živan Vukojević. Sa svog samrtnog odra, umjesto grča, koji je svojstven pokojnicima, poslao je jedan tajanstveni pogled, pun spokoja, sa blagim osmijehom. Kao da je svima poručio: „Vi meni oprostite, a ja sam vama odavno sve oprostio! Evo gledam Gospoda moga i Boga moga!“
Autentični sluga Hristov, u kome nikada nije zamrla dječačka opijenost Hristove ljubavi, pohitao je, da na najbolji način posluži Onome koga je cio život proslavljao i kome je prinosio molitve za druge i za sebe. Uvijek je na prvom mjestu isticao svoje nedostatke. Čak i kada bi ga neko pohvalio, bio je sramežljiv i nije sa lakoćom prihvatao pohvalu na njegov račun, ali „Božanska blagodat koja sve nemoći iscjeljuje i nedostatke dopunjuje“ dopunjavala je i mane i nedostatke oca Gojka.
I na kraju, neka ovo moje skromno slovo, bude još jedna voštanica na grobu počivšeg oca Gojka, koji je ljubav prema svetoj službi Božijoj i prema Gospodu prenio i na mene. I danas se sa radošću sjećam navečerja hramovne slave Svetog Save u Morinju, sada već daleke 1999. godine. Nakon vhoda, primjetio je na mom licu i u mojim pokretima, želju da vidim šta se to nalazi iza oltarske zavjese. Pozvao me je rukom i dao mi kutijicu sa tamjanom da unesem u Sveti Oltar. I od tog trenutka, započinje moja istinska ljubav i opčinjenost Gospodom i svetim službama. Neka bi Gospod dao, da ni mene ta opčinjenost ne napusti do posljednjeg izdisaja.
Dragi oče Gojko, sada kada znaš sve tajne i sva znanja i kada gledaš Spasitelja „licem u lice“ opomeni se i nas, koji ćemo čuvati uspomenu na tebe i moliti se Gospodu da tvoju dušu nastani u njedra Avramova, čekajući Dan Gospodnji, kada ćeš čuti Trube Drugog i slavnog Gospoda. „Ke dojde i to!“!
Vječan ti pomen u Carstvu vječnom i neprolaznom!
Jovica Vukasović, vjeroučitelj
