Danas, 8. avgusta, navršilo se šest godina od upokojenja monahinje Hristine (Ninčić), dugogodišnje monahinje u manastiru Dobrska ćelija. Ove godine, 30. juna, navršilo se i šest godina od upokojenja njene igumanije, mati Olimpijade, koja se upokojila tačno devet dana prije setre Hristine, sa kojom je provela više od pola svog monaškog vijeka.
Od Ćelija valjevskih preko Vršca u ravnom Banatu pa do Cetinjskog Dobrskog sela, gdje su i ostale da čekaju glas truba Gospodnjih, Gospod ih je svojom nevidljivom rukom vezivao jednu za drugu.
Mati Olimpijada (Vuković) je rođena 13. jula 1935. godine u tamnavskom selu Trlić, nedaleko od Valjeva. Bila je pravi dar i blagoslov od Boga svojim roditeljima. Prvih godina njihovog braka djeca im se nisu mogla zadržati u životu. Neko veoma mudar ih pouči da posvoje i odgaje neko dijete iz brojnije porodice ili od nekog siromašnijeg, pa će ih možda Gospod blagosloviti tako da požive i njihova djeca. Roditelji poslušaše i usvojiše jednu djevojčicu iz sela. Nepune tri godine kasnije, u kući Vukovića rodila se i mala Milica (mati Olimpijada), a nakon nje se kuća ispuni sa još zdrave i lijepe djece.
Porodica mati Olimpijade je bila veoma pobožna, bogomoljačka, kakvih je u to vrijeme bilo dosta, naročito u selima valjevskim i okolini. Vukovići se kao mještani sela Trlić ne pominju do početka 20. vijeka, pa je veoma moguće da je neko od predaka mati Olimpijade došao na imanje Rafailovića koji su bili ostali bez muških potomaka i oženivši se nekom od njihovih kćeri ostao u Trliću na ženinom imanju. Interesantno je da su se u Trliću seljaci dosta bavili pčelarstvom, baš kao i u cetinjskom Dobrskom selu, gdje će se kasnije nastaniti i mati Olimpijada.
Malenu Milicu je rat zatekao u školi, u rodnom selu, gdje je kao i sva ostala djeca stasala za tablu i pisaljku u to vrijeme, pored računa, slova, čitanja i lijepog pisanja učila i vjeronauku. Materino mlijeko koje je uz molitvu posisala ali i prve molitve koje je od seoskog prote i učitelja naučila, učiniće da se ljubav prema Bogu i Crkvi duboko usade u njeno srce i dušu. Nikakve ovozemaljske sile, pravde i krivde, nisu je pomjerile sa tog puta i pravca, do poslednjeg njenog izdisaja.
Kao i u svakoj drugoj porodici toga doba u kojoj su stasavale mlade djevojke, i Milicu su roditelji spremali za udaju. Ali, njeno mlado srce je tražilo Hrista, Ženika duša. Silina monaškog priziva učinila je da se jedne hladne noći tajno iskrade iz roditeljske kuće i zaputi pješke do manastira Ćelije, sa namjerom da se tamo zamonaši. Iste noći ponijela je i svoje prvo tjelesno stradanje. Od velike hladnoće i iscrpljenosti od dugog pješačenja oboljela je od upale pluća, a posledice bolesti mučiće je dugi niz godina.
U predivnom duhovnom pčelinjaku kraj Gradca, koji će u naredne gotovo tri decenije biti njen dom, radilo se od jutra do mraka. Bile su to teške i gladne godine. Manastirsko imanje oduzeto, konaci stari i dotrajali, a sestara sve više i više. Samo za po jedan skromni obrok u toku dana, valjalo se dobro oznojiti. Nego „ne živi čovek samo o hlebu nego i o svakoj reči što izlazi iz usta Božjih“.
Utjeha u tim teškim vremenima bila su svakodnevna bogosluženja u kojima su učestvovale, kao i ljubav, molitva i riječ ave Justina Popovića, duhovnika manastira, od čije ruke je i mlada iskušenica Milica zamonašena 8. oktobra 1961. godine, dobivši ime Olimpijada. Ime je dobila po majci Svetog Jovana Zlatoustog, koga je otac Justin posebno voleo.
Bog joj je podario takav blagoslov da preko dvije decenije svoga života provede kao kelejnica ave Justina, sve do njegovog upokojenja, na Blagovijesti 1979. godine. Po njegovom blagoslovu bila je i crkvenjak.
Duhovni savjeti koje je čula i ljubav koju je vidjela i osjetila od ovog divnog ugodnika Božijeg, biće kvasac za sav njen kasniji monaški život i podvig.
Baš u manastiru Ćelije upoznaje i svoju sestru, prijateljicu i nešto malo kasnije satrudnicu na putu do spasenja – mati Hristinu (Ninčić).
Monahinja Hristina, u svijetu Verica Ninčić, rođena je 1. juna 1931. godine u Zrenjaninu, u čestitoj svešteničkoj porodici prote Stevana Ninčića i protinice Milene. Imala je starijeg brata, Ljubomira koji se pedesetih godina dvadesetog vijeka odselio u Ameriku, gdje se i upokojio od leukemije. Majka Milena je poticala iz veoma imućne i ugledne zrenjaninske porodice Stević pa će tako mati Hristina po upokojenju roditelja i majčinog brata naslijediti veliko imanje u Banatu, od čije rente, a kasnije i prodaje, zajedno sa mati Olimpijadom obnavlja manastir Dobrsku Ćeliju. Naslijediće i gospodske manire i učtivost u razgovoru, prepoznatljive za ovaj dio Banata. Od svoga oca nasleđuje onaj važniji dio, vjeru u Boga, ljubav prema Crkvi i oca Justina kao velikog prijatelja i duhovnika, čiji je prota Stevan bio đak u prizrenskoj bogosloviji.
Kako je često i sama pominjala, djetinjstvo joj je bilo veoma lijepo. Otac, koga je posebno volela je službovao u Zrenjaninu, gdje je neko vrijeme služio u crkvi Svetog arhangela Mihaila, ruskoj kapeli podignutoj za potrebe ruske emigracije između dva rata. Oko pet stotina Rusa, od kojih je značajan broj bio visoko obrazovanih, naselio se posle Oktobarske revolucije u tadašnji Veliki Bečkerek (Petrovgrad), gdje su po svjedočenju hroničara ispisali najljepše stranice umjetnosti i kulture toga grada i vremena. Verica je u Zrenjaninu završila osnovnu i srednju školu i zaposlila se kao tehničar u jednoj od velikih zrenjaninskih fabrika. Koju godinu kasnije se udala i 1953. godine dobila najveću radost i najveću ranu svoga života – ćerku Nadicu. Nadica je od malih nogu bolovala od epilepsije, za koju su u to vrijeme bile daleko manje mogućnosti liječenja nego danas. Konstantni i nekontrolisani napadi uzeli su danak Nadičinom krhkom tijelu i ona se veoma mlada upokojila, sa nepunih 18 godina. U potrazi za izlečenjem i duhovnim okrepljenjem njih dvije su veoma često išle na poklonička putovanja i obilazile mnoga sveta mjesta. Ipak, najviše su voljele da idu u manastir Ćelije kod Valjeva, u posjetu ocu Justinu.
Iščekujući njihov dolazak, otac Justin bi u to vrijeme boravio na verandi. Kada bi ih ugledao, radosno je širio ruke i u očinskom zagrljaju već pri pozdravu tješio Nadicu. – Kako ste oče Justine, šta radite? – upitala bi ona, a on je sa ljubavlju odgovarao: – Molim se za tebe, moja Nadice.
Po upokojenju ćerke, Verica ubrzo ostaje bez oca, potom muža, oca Justina, a onda i majke. Sami Bog i ona znaju koliko bola je svih tih godina nosila njena duša. Ali, ona je i dalje koračala hrabro gledajući u Hrista.
Kad je dolazila kod oca Justina u manastir Ćelije sa svojom Nadicom, upoznala je svoju buduću nerazdvojnu drugu, monahinju Olimpijadu. Pored rodbine i mnogobrojnih prijatelja koje je za života stekla u Zrenjaninu, sestra Olimpijada se izdvojila kao njenom srcu i duši najbliža.
Kada je završila radni vijek u fabrici i primila dostojno zarađenu penziju, odlučila je da se potpuno posveti Hristu i molitvi. Na praznik Svete mučenice Hristine, 6. avgusta 1987. godine odlazi u manastir Ćelije i postaje iskušenica. Naredne godine, na isti dan, privođena rukom svoje mile sestre Olimpijade biva zamonašena, rukom tadašnjeg episkopa banatskog gospodina Amfilohija, dobivši monaško ime Hristina.
Kako je Olimpijada bila osjetljivijg zdravlja na plućima, nije joj prijala vlažna klima u dolini Gradca. Preporuka ljekara je bila da promijeni sredinu. U isto vrijeme, na episkopskom dvoru u Vršcu su nedostajale pridvorne monahinje pa je episkop Amfilohije zamolio mati Glikeriju, igumaniju manastira Ćelije, da mu da jednu ili dvije sestre u Vršac. Mati Glikerija je blagoslovila da to upravo budu monahinje Olimpijada i Hristina.
Tako njih dvije nastavljaju svoje monaško služenje i put zajedno, ne razdvajajući se od tada sve do svog predstavljenja Gospodu, jedna za drugom.
Po dolasku u Vršac, klimatsku ružu vjetrova, Olimpijadino zdravlje se veoma brzo popravilo, a bronhijalna astma od koje je bolovala je nestala. Kako je jedna bila sveštenička ćerka, a druga godinama kelejnica oca Justina, imale su već unaprijed usađene dobre navike i izvjestan dar za uspostavljanje određenog reda i organizacije kada je u pitanju doček gostiju i sve ostalo oko čega se trebalo pobrinuti na episkopskom dvoru. U Banatu gdje se uvijek očekivao visok nivo kulture i reda, to nikako nije moglo biti lako. No, one su s’ Božijom pomoći dostojanstveno i u najvećoj tišini obavljale velike zadatke koje su imale pred sobom.
Po odlasku episkopa banatskog gospodina Amfilohija na tron mitropolita crnogorsko-primorskih, za njim na Cetinje odlaze i monahinje Olimpijada i Hristina. Prvih nekoliko godina od dolaska u Crnu Goru provele su u Cetinjskom manastiru, nastavljajući svoje pređašnje služenje pridvornih monahinja. To su bile možda i najteže ili bolje reći najzahtjevnije godine za one koji su se našli u najbližem okruženju Mitropolita Amfilohija. Trebalo je podići na noge stare i pokrenuti nove službe i institucije u Mitropoliji, sabrati narod, organizovati administraciju, prikupiti sveštenstvo, pokrenuti obnovu zapuštenih hramova, obnoviti manastirski život, probuditi usnulo, oživjeti mrtvo. Sve te obaveze su na određeni način morale proći kroz dvor na Cetinju, a time i ući u okvir službe Olimpijade i Hristine. I one su se dakle, kao i mnoge druge divne duše, kakvih je bilo i kakvih Bogu hvala ima u našoj Mitropoliji, upisale u obnoviteljke crkvenog života i napredak Crkve Hristove u Crnoj Gori.
Po blagoslovu mitropolita Amfilohija 1993. godine njih dvije nastavljaju život u manastiru Dobrska Ćelija, a monahinja Olimpijada biva postavljena za nastojateljicu ove drevne svetinje, u kojoj je vladika Petar Drugi Petrović Njegoš osnovao prvu narodnu seosku školu. Manastir je dosta postradao u velikom zemljotresu 1979. godine i vapio je za obnovom, kako građevinskom, tako i duhovnom. Obnovu je započeo otac Dimitrije, a nastavile su mati Olimpijada i monahinja Hristina. Sve što su imale uložile su u obnovu manastira, ne žalivši ni svoju preostalu snagu. Mati Hristina je u Zrenjaninu prodala svu nasleđenu imovinu i novac uložila prvenstveno u izgradnju narodne trpezarije u manastiru, a potom i za ostale potrebe obnove. One same živjele su skromno, a jedini stalni izvor prihoda im je bila penzija mati Hristine. Od te malene penzije su one stigle i da materijalno pomognu potrebitima, da utješe poneko siroče, obraduju mladu majku, posjete bolesnoga, daruju mlade bračne parove. Nikada se nisu žalile ili tražile nešto za sebe.
Kako je manastir Dobrska Ćelija bio metoh Cetinjskog manastira, manastirska bratija je poslednjih godina tamo na imanju zasadila vinograd i oformila pčelinjak. I tu su one htjele da budu od pomoći, iako već podobro u godinama, pa ako nikako drugačije, ono uvijek nekim posluženjem kada se radi oko pčela ili grožđa.
Svake nedjelje ili praznika dolazile su na službu u Cetinjski manastir. Nama koji smo njihov dolazak posmatrali sa strane, činilo se da im je čitava prethodna sedmica protekla u pripremi za dolazak na nedeljnu Liturgiju.
U hram Božiji u kojem gotovo samo što se rodile nisu, ulazile su sa nekim svečanim trepetom, kao nevjesta koja prilazi oltaru da se jednom zauvijek obeća svome ženiku. Crkvena vrata bi se polako otvarala, kao u nastavcima, a iza njih pognute glave prvo bi se pojavila mati Olimpijada, jedva malo sa strane pogledavši onoga ko bi prišao po blagoslov. Na korak iza išla bi mati Hristina, pogleda uprtog u leđa mati Olimpijade, kao da neprekidno brine da je ne izgubi iz vida i na vrijeme ne prepozna neku njenu potrebu. Kad dođu do pred kivot Svetog Petra Cetinjskog, mati Olimpijada se lagano okrene na desnu stranu da krajičkom oka provjeri da li je mati Hristina tu, što bi značilo da je sve u najboljem redu, i onda nastavljaju zajedno poklonjenje moštima i put do ustaljenog mjesta u crkvi, gdje bi stajale ili sjedele, kako su kad mogle, na Svetoj Liturgiji.
Ni jednu jedinu riječ ne bi izustile tokom svete službe Božije. Tišinom su vaspitavale i one oko sebe, te su bile jedne od rijetkih koje niko ništa ne bi ni pokušao da pita dok traje služba, ne iz nekakvog straha, nego iz dubokog poštovanja prema njihovoj molitvenosti.
Djecu su jako voljele i jako im se radovale. Uvijek bi se u džepu njihove mantije našla neka bombona, krem bananica ili kakve druge dječije radosti koje bi one nenametljivo tutnule djeci u šakice, izmamivši im pritom široke osmjehe ili radosno-stidljive poglede ispod obrva.
I tako kako su živjele, nerazdvojne, od kako ih je Bog jednu ka drugoj uputio, tako su i pošle u Njegovo naručje, jedna za drugom.
Na sahrani mati Olimpijade, 31. jula 2019. godine, Mitropolit Amfilohije je između ostalog kazao: „Naša mati Olimpijada, sveta Božija duša, koja je u mladosti svojoj prišla u svetinju pod krila Svetih arhangela sa blagoslovom Svetoga starca Justina u Ćelijama kod Valjeva, čija je kelejnica bila 30 godina, pomogla je i njemu da postane svetitelj Božiji, a i sama je u svetosti živjela služeći njemu i Božijoj svetinji.“
„Svim srcem i dušom je ugradila sebe u manastir Ćelija Dobrska i vezala se za nju do današnjega dana. Cio svoj život je prinjela Hristu Bogu na dar, naučivši se istinskom monaškom zvanju i poslušanju, koje je bilo osnovno svojstvo njenoga života, jer je tako naučila od Svetoga Justina Ćelijskog. Našu duhovnu učiteljicu, monaškog zvanja i prizvanja, duboko sam uvjeren, primio je Gospod u Svoje Carstvo za kojim je čeznula i cijelu sebe prinijela”, rekao je tada Mitropolit Amfilohije.
Devet dana kasnije, na sahrani monahinje Hristine, Mitropolit Amfilohije je kazao je da je poslušanje bilo osnovno pravilo i mati Olimpijade i mati Hristine.
„I uzajamno su se slušale, slušale su i blagoslov Crkve Božije, ali su slušale i svoje prizvanje monaško u sve dane svoga zemnoga života. I kako su zajedno poživjele ovdje, u ovoj svetinji, evo ih je Gospod prizvao da zajedno, upravno za praznik svojih nebeskih pokroviteljki Svetih Olimpijade i Hristine odu u Njegovo naručje, u Carstvo nebesko. Prvo mati Olimpijadu, pa onda mati Hristinu, da ovdje, jedna pored druge, kao što su sav svoj život zajedno provele, i ozajedno provedu do Strašnoga suda, čekajući trube sudnjega dana“, kazao je Mitropolit Amfilohije.
Vječan vam spomen i Carstvo Nebesko, mile naše matuške!
Olivera Balaban
