Piše: đakon Pavle Lješković
Nedjeljno popodne provodim u porti mainske crkve sv. Petke, posmatrajući momka koji bezuspješno pokušava da na hram okači državnu zastavu. Mladić je, po mojoj procjeni, u ranim dvadesetim godinama. Na sebi ima tanki svijetlo plavi duks, bermude i papuče, dok na glavi nosi firmirani, crni kačket. Zastavu je najprije postavio iznad ulaznih vrata crkve. Međutim, svaki put kada pokuša da je fotografiše, ona padne na tlo.
Zatim je čitavih nekoliko minuta kružio oko hrama, kako bi pronašao novo mjesto na koje bi je mogao zakačiti. Na kraju se odlučio na prozor sa lijeve strane hrama, koji je prilično uzak, s obzirom na dimenzije same zastave. Međutim i kad bi na ovoj poziciji uspio da nekako uglavi zastavu, dovoljno je bilo da dune slab vjetrić i ona bi se ubrzo našla na zemlji. Čitav poduhvat, pored mene, posmatra i grupa od petnaestak mladih Rusa, koji se tu svakodnevno okupljaju igrajući odbojku. Tu je i nekoliko bračnih parova sa svojom dječicom, koja radoznalo gledaju u pravcu ovog post-modernog „barjaktara“. Takođe, samom događaju su svedočili i turisti koji su se tuda vraćali sa plaže, koristeći putić pored porte kao prečicu do svojih apartmana. Nikome od njih nije bilo jasno šta uopšte taj momak sa zastavom radi.
Posle određenog vremena, odlučio sam da mu priđem i postavim mu nekoliko pitanja. Naime, pitao bih ga šta ga je uopšte navelo da u ovaj topli, nedjeljni dan dođe kod hrama u namjeri da na njega okači zastavu? Da li su, možda, u pitanju apeli političara, kojima je svakodnevno huškanje ljudi na Crkvu poslednji adut da uopšte opstanu na političkoj sceni? Da li je, možda, inspiraciju pronašao u članku pisca, kome ni najuporniji čitaoci njegovih jednoličnih kolumni nisu u stanju da kažu barem naslove nekih od knjiga koje je napisao? Kako bi se svi ti silni političari i kolumnisti osjećali kada bi vjernici počeli da posjećuju njihove stanove i kuće, te da im na vratima kače ikone i krstove, a na prozorima da pale svijeće? Šta bi se dogodilo kada bi ih po gradu sačekivali i polivali bogojavljenskom vodicom?
No, jasno je da nijedan pravoslavni hrišćanin nikada tako ne bi postupio sa nečim što mu je sveto. Uostalom, Gospod nas je jasno poučio kako da postupamo sa duhovnim biserima (Mt.7,6) koji su nam od Boga dati. Zato je i nama hrišćanima potpuno nejasna potreba da neko iz svoje kuće iznosi zastavu, za koju tvrdi da mu je svetinja, i da je kači bilo gdje, pa, makar to bio i hram u pitanju!
Međutim, u momentu kada me je ugledao kako mu prilazim, mladić je na brzinu zgužvao zastavu, ubacio je u ranac i brzim se korakom udaljio od hrama. Kasnije, dok sam razmišljao o samom događaju, došao sam do zaključka da sam pogriješio što sam odlučio da mu priđem. Na svoja pitanja ionako ne bih dobio odgovore. A da mu nisam prišao, možda bi mladić posle određenog vremena i sam shvatio svu bezumnost i uzaludnost svog postupka, lijepo i ravnomjerno sklopio zastavu i pošao kući…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
