U navečerje praznika Uspenija Presvete Bogorodice, u nedjelju 27. avgusta 2023. godine, Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije je u manastiru Zagrađe postrigao dosadašnjeg protojereja-stavrofora Đorđa Orovića u malu shimu, davši mu monaško ime Stefan po Svetom Stefanu Dečanskom.
Sabranima se riječju arhipastirske besjede obratio Preosvećeni Episkop Metodije, kazavši da su se okupili u pretprazništvo Uspenija Presvete Bogorodice u manastiru Zagrađe, divnoj, svetoj obitelji, na večernjoj službi sa petohljebnicom uoči velikog praznika Majke Božje.
„Ona je Majka Živonosnog Istočnika Kome još od kad se rodio u Istoku kod Peći, brat naš o. Stefan, gredio je od svojih prvih koraka ka tom Istoku sa visine, prolazeći kroz Kosovo i Metohiju, čuvajući ispod svojih trepavica sve svetinje te svete zemlje, učeći se pokraj nogu najvećih naših učitelja tog vremena u Prizrenskoj bogosloviji blaženih spomena Patrijarha Pavla i Patrijarha Irineja, i onda prohodeći kroz svoj život kako je Gospod njemu odredio, a on sa svojom dubokom vjerom prihvatio sve što je dolazilo iz ruke Gospodnje i osnovao je svoju porodicu, Bog mu dao divnu suprugu, lijep porod i divnu svešteničku službu koju je od primorja pa do Niša i južne Srbije pa ponovo do manastira Prevlake ophodio, služeći svetim oltarima i napajajući se blagodatnim energijama Istoka sa visine“, rekao je Vladika Metodije.
Kada je sve zemaljske poslove završio koje mu je Bog dao u ovom životu, otac Stefan je riješio, a taj plamen za dublje i intenzivije predavanje Gospodu, po Vladikinim riječima, on je gajio i tinjao u njegovom srcu tokom života.
„Taj plamen se na kraju toliko rasplamsao da je javno ispovjedio tu svoju želju, dobio blagoslov od svoje supruge da krene monaškim životom, a mi hrišćani koji svojim krštenjem i oblačenjem u Hrista na svetom krštenju, sve ove naše rodbinske odnose koje imamo sa svojim srodnicima, bližim i daljim, koji su prije krštenja čvrsta i apsolutna veza, relativizuju se jer smo postali srodnici sa nebeskim Ocem našim kroz blagodat Duha Svetog i pečat dara Njegovog kojeg smo primili na krštenju. Monaštvo kao novo krštenje, kao umiranje za sve što je zemaljsko, privremeno, prolazno i kratkotrajno u ovom životu je slika još dubljeg vezivanja za nebeskog Oca našeg i za sve one koji su se duboko sa Njim i za Njega vezali u svim vjekovima ljudske istorije do dana današnjeg i koji će se vezati do kraja svijeta i vijeka“, naveo je Njegovo Preosveštenstvo.
U činu monašenja, podsjetio je Preosvećeni Episkop, kaže se da Gospod onima koji žele da budu njegovi sledbenici govori da uzmu krst svoj i da idu za Njim, taj Njegov blagi jaram i breme koje je lako, jer sve što nam je Gospod dao ništa od toga svojim snagama i moćima ne bismo mogli ispuniti i izvršiti bez Njegove velike milosti, pomoći i blagodati božanske.
„On nam sve to daje ne štedeći i bezrezervno, a jedino što je potrebno i šta On traži to je srce naše, srce brata i monaha novopostriženog Stefana i njegovu najdublju, unutrašnju odluku srca i riješenost da se u potpunosti Bogu nebeskom preda u smirenju, koje je jedino potrebno i koje su krila na kojima će Gospod da nas uznese u Carstvo nebesko, kao što je oholost i gordost svukla anđela svjetlog s neba, tako će duboko smirenje otpalu ljudsku prirodu ponovo popeti ne nebo vaskrsenjem Hristovim i vjerom u Njega“.
„Neka je sa srećom našem bratu Stefanu monaški postrig i angelski lik koji je uzeo na sebe, promjenio je ime, nanovo se rodio, pao je ničice pred presto Gospodnji i pred sveti oltar, simbolizujući time svoje umiranje za sve dosadašnje kako je živio, a ustao je i vaskrsao ga je Bog svojom rukom a njegovom željom da ide za Njim u jedan novi život, koji vrhuni, ako Bog da, u životu u Carstvu nebeskom, koji treba još u ovom životu da predokusimo kao zalog kroz blagodat Presvetog Duha. Da ga Gospod ukrijepi na njegovom putu“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
