O liku i djelu Mitropolita Amfilohija
Vaše Visokopreosveštenstvo, časni oci, draga braćo i sestre, o liku i djelu Mitropolita Amfilohija uvodno je divno naš vladika Grigorije kazao da je Mitropolit Amfilohije, prije svega, jedan veliki misionar. Nadovezujući se na tu konstataciju, počeo bih ovo obraćanje sjećanjem na dolazak Mitropolita Amfilohija u Crnu Goru, a to je bio decembar 1990. godine, kada smo otišli nas nekolicina da ga dočekamo na podgoričkoj železničkoj stanici. Dočekali smo ga kao spasenje. Ko nije znao duhovnu klimu u Crnoj Gori tog doba, tu tamu jednopartijskog jednoumlja i potpunog zabataljivanja vjere i Crkve? E, u takvu Crnu Goru je stigao veliki misionar Mitropolit Amfilohije, da vaskrsne i obnovi dušu Crne Gore. Ja sam imao tu sreću i čast, a ovdje je i večeras naš otac Dragan Mitrović, da budem jedno vrijeme, od samog početka u stvari, u crkvenoj opštini podgoričkoj, pa jedno vrijeme predsjednik te crkvene opštine, što mi je dalo mogućnost da zajedno sa Mitropolitom obiđem gotovo cijelu Crnu Goru i da vidim u kakvom stanju se nalaze crkve i manastiri. To je zaista bila velika tuga vidjeti šta je uradio zub vremena, šta je uradio ljudski nemar i sve je to trebalo obnavljati.
I jedne noći smo došli kod zidina manastira Majstorovina u Ravnoj Rijeci kod Bijelog Polja i pod svijećama smo obilazili one temelje i one zidine. A on kaže odjedanput: ,,Ja sam se dogovorio s Bogom da me ne priziva k Sebi dok ne obnovim i dok ne obnovimo sve što je zapušteno, sve crkve i manastire u Crnoj Gori.” I zaista, to je bilo na samom početku njegovog misionarsko-obnoviteljskog i vaskrsiteljskog djelovanja u Crnoj Gori i on je to za trideset godina i ostvario. Kažem, ko je imao prilike da vidi u kakvom stanju se nalaze crkve i manastiri, koliko ima sveštenika, koliko ima monaha i monahinja, da ima odavno ugašena bogoslovija na Cetinju. Dakle, potpuno zapustio crkveni život, čast izuzecima, našim divnim sveštenicima koji su se hrabro borili da očuvaju plamen vjere ovdje u Crnoj Gori i u narodu. Ali taj plamičak i taj žar koji je tinjao na tom gotovo, reklo bi se, ugašenom ognjištu, je neviđeno rasplamsao i raspalio svojim pastirskim djelovanjem i čudesnim svojim radom Mitropolit Amfilohije.
Ja za ovu priliku da izdvojim kako je to izgledalo u Nemanjinom gradu. Otišli smo jedne noći tamo, a tamo je bila i zgrada Udruženja književnika Crne Gore, koju je ova vlast porušila, i takođe smo, pod svijećama, držali jednu duhovnu akademiju i govorili smo o Nemanji, rodonačelniku svetorodne Nemanjića, to jest Svetom Simeonu Mirotočivom, koji je tu rođen. Sjutra ujutru su se pojavile reakcije, recimo u dnevnom listu ,,Pobjeda”, koji su govorili da nije tačno da je tu rođen Nemanja i da su to naše mitologije, a to je, kažu, u stvari neka turska tvrđava. Eto, s time je počeo Mitropolit i došao je na samo mjesto, sami korijen naše vjere i duhovnosti, naše sabornosti, onamo gdje je rođen Sveti Simeon Mirotočivi, otac Svetoga Save. Dakle, Mitropolit je za taj period od trideset godina obnovio gotovo sve što je bilo zapustilo i podigao nove hramove – oko sedam stotina objekata u Crnoj Gori je obnovljeno i podignuto iz početka novih.
Ali ono što bih još htio da kažem u ovom krugu kao vrlo značajno: on je obnovio litiju za Markovdan 8. maja u Podgorici. Evo, opet se pozivam na oca Dragana Mitrovića, mi smo učestvovali u tome i pomagali smo mu oko toga. I ta litija koja je prošla kroz Podgoricu nakon pedeset godina, jednostavno je narod stajao i posmatrao u čudu. ,,O čemu se tu radi? Šta ovi ljudi rade?” Na čelu te male kolone stoji Mitropolit Amfilohije i nekoliko sveštenika, nekoliko starijih ljudi i tako dalje. A te litije su bile početak velike obnove koja se zaokružila ovim velikim litijama koje su se dogodile ’20. godine. Bez te litije u Podgorici ne bi bilo ni tog duha litija. Ove litije koje su oslobodile ovaj narod pokazuju da je taj plamen, koji je tada mudro i proročki zažegao Mitropolit Amfilohije, da se on razgoreo u jednu neuništivu vatru i oganj badnji.
Eto, ja bih toliko rekao za sada, a drugi put nešto bih kazao i o nekim njegovim djelima.
Kad biste imali sva Mitropolitova djela pred Vama, kakva bi bila vaša recenzija?
Upravo sam mislio u ovom djelu da se osvrnem na one knjige koje je, naravno, veoma teško, iz četrdeset tomova obimnih, izdvojiti jedno ili makar pet Mitropolitovih djela. To je vrlo teško, a ja sam, pripremajući se za ovu priliku, ipak, teška srca, izdvojio nekoliko njegovih djela. Teška srca jer ispada da zapostavljam ostale knjige.
Dakle, prva knjiga koju je Mitropolit Amfilohije objavio kada je došao u Crnu Goru, to je ,,Vrađanje duše u čistotu” ono o čemu je govorio vladika Grigorije, o čemu govorimo mi. I ja sam imao tu čast i tu sreću da učestvujem u uređivanju te knjige. Pa on bi znao kada se vraća s puta, u jedanaest ili u dvanaest časova, i kad vidi svjetlo tamo na prozoru na prvom spratu i on zazvoni i pita: ,,Ko je?” ,,Mitropolit.”
Dakle, taj veoma simbolički naslov – ,,Vraćanje duše u čistotu” – u stvari njegov povratak u Crnu Goru je označio vrađanje onoga koji će vratiti čistotu duši narodu.
Kasnije je on iznenadio mnoge jer je objavio knjigu pjesama – ,,U Jagnjetu je spas”. I to su čitali mnogi pjesnici. Nisu mnogi ljudi pročitali njegovu poeziju i plašim se da je nisu dovoljno dobro protumačili. Međutim, ja mislim, a ja sam to i napisao u predgovoru njegovim sabranim pjesmama, da je on jedan pjesnik izuzetne snage. On je jedan pjesnik koji je religiju, kako kaže Mirča Elijade, to iskustvo svetog spojio sa poezijom. Dakle, drevna težnja i drevna bliska veza, sinkretička, između poezije, religije i teologije – to je Mitropolit Amfilohije ostvario. Ja bih mogao da ilustrujem ovo s jednim citatom. Dakle, on u jednoj pjesmi u knjizi ,,U Jagnjetu je spas”, kaže:
,,U Jagnjetu je spas,
Jaganjac na nebu.
Jaganjci na zemlji,
U Jagnjetu je spas!”
A jedan od najvećih pjesnika, uopšte svih vremena hrišćanskih, svakako je Jovan Damaskin, Mitropolitov omiljeni pjesnik, ima pjesmu u Oktoihu, koja ovako kaže:
,,Kao jagnje za klanje prorok Te vide
i kao Jaganjca, Slovo Božije,
koji se ne buni nikako,
niti vapije,
jer htenjem pretrpe da se raspneš,
da one što voljno zgrešiše izbaviš i spaseš,
milosrdni Gospode.”
Dakle, ta dubinska veza, koja je često rijetko uočavana baš u poeziji Mitropolita Amfilohija. Ovdje ne govorimo o njegovim nadahnutim pjesničkim besjedama i ostalim tekstovima, sve je prožeto tim duhom poezije, nego o samoj poeziji. Ono što je Milan Kašanin svojevremeno napisao, upoređujući Lazu Kostića s Njegošem, on je rekao da su najbolje njihove pjesme u stvari nadahnute religijom. A za Mitropolitovu poeziju se može reći da je kompletno njegovo djelo i cijela njegova poezija jedna pjesnička religija.
Sinoć-preksinoć je ovdje bilo govora, iako ja teško mogu o tome da govorim, o njegovoj zaista čudesnoj knjizi, ,,Tajna Svete Trojice po Svetom Grigoriju Palami”. To njegovo tumačenje te svete tajne, meni kao piscu i svima nama u stvari, Mitropolit kaže u toj knjizi da je to ,,logika kojom se služi nadlogika i da se može samo dubokom vjerom pronići u tajnu Svete Trojice.” Dakle, nama, koji smo laici, on je potpuno otvorio put za razumevanje tog čudesnog, kroz Grigorija Palamu i njegovog shvatanja Svete Trojice, kako i mi donekle slutimo i čini nam se da nam je gotovo jasan taj čudesni fenomen Svete Trojice.
Dakle, ovdje bih izdvojio njegove dnevnike: ,,Dnevnik novog kosovskog raspeća” u dva obimna toma, dopunjena i sa još dvije knjige njegovih besjeda i tekstova o Kosovu i Metohiji. Naročito ovim dnevnicima nisam kompetentan da sudim sasvim, jer ne poznajem cijelu dnevničku svetsku literaturu. Pročitao sam, razumije se kao i svi vi, mnogo literature dnevničke, značajnih pisaca, bogoslova, ali takvi dnevnici zaista nikad nisu napisani u istoriji, kao što su dnevnici s Kosova raspetog i Metohije. Evo, tu je naš divni vladika Teodosije, takvi dnevnici i takvo svjedočanstvo, on je bio tu, on je svjedočio i zapisivao, on je sahranjivao i opojavao ljude, on je spasavao ljude, on je spasao Pećku patrijaršiju da ne bude minirana. On se nije bojao, pričali su mi kako je to izgledalo. Neustrašivo je išao i nije mu bilo stalo do života. Dakle, dnevnici koji su tako napisani, nisu slučajno prevedeni na ruski, na engleski. U Americi su objavljeni, a u Rusiji su dobili veliku književnu nagradu Saveza pisaca Rusije.
Razumije se da je nemoguće zaobići i njegovu knjigu sabranih tekstova o Njegošu. Dakle, to je jedno dubinsko tumačenje Njegoša. On je na nov način otkrio uticaj Liturgije na Njegoševo djelo. Gotovo niko o tome nije tako govorio, tako osobito i detaljno. I ja ne bih, zaista, dalje da zadržavam, mnogo sam zadržao vremena. Ali na ovo pitanje šta bih izdvojio, evo pa da izdvojim za ovu priliku i da preporučim: najavljuje se da će biti štampani njegovi dnevnici koje je uredno vodio, a to će biti još nekoliko tomova. Dakle, to je jedno monumentalno, književno bogoslovsko djelo, koje ne samo ovaj narod, nego u cijelom pravoslavnom svijetu i vaseljeni gotovo da je nezamislivo da ga ima. Toliko od mene, hvala.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 29. oktobra 2021. godine)
