Hvala lijepo na pozivu, ovo je blagoslov i čast da učestvujem u ovim večerima i danima posvećenim blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju. Zaista je velika čast i privilegija govoriti o Mitropolitu Amfilohiju, ali je sa druge strane, odgovornost i izazov ništa manji od toga, zato što je o takvoj jednoj ličnosti, naročito vama kojima je on bio otac, učitelj, pastir, duhovni rukovoditelj zaista teško reći nešto što već možda i sami ne znate o njemu, ili toga niste svesni. No bez obzira na to, poštujući blagoslov Mitropolita Joanikija, noćas imam to zadovoljstvo.
Postoje mnogi aspekti i mnoge zasluge Mitropolita Amfilohija za srpsku teologiju, Srpsku Crkvu, koje je naprosto teško, ako ne i nemoguće osvijetliti. Sa koje god strane da počnete, da pristupate tom problemu, odnosno o toj temi teško da ćete učiniti pravdu i izraziti svu onu punoću koju je njegovo prisustvo u našoj Crkvi, našoj teologiji, ostvarilo. Tako da u tom smislu, mi smo primorani da se bavimo nekim fragmentima ili nekim mrvicama i da tek pojedine teme osvijetilimo, i kažemo o njegovom liku i djelu. Kao što je o. Gojko već napomenuo, njegova zasluga za srpsku patrističku misao je prosto nemjerljiva. Ona započinje sa njegovim slavnim doktoratom ali se i ne zaustavlja tu. Zahvaljujući njemu možemo da kažemo, sa jedne strane, da srpska teologija sebe postavlja na veliku scenu pravoslavne teologije 20. veka, ali ne samo i same pravoslavne teologije nego i u širem shvatanju hrišćanske teologije. S druge strane, mitropolit uvodi u srpsku teološku scenu najbolje izdanke onoga što će se smatrati i što danas uzimamo za dominantan trend i najvažniji doprinos za pravoslavne teologije 20. vijeka, a teološki će se često nazivati neopatrističkom sintezom, neopatrističkom teologijom, onako kako je započela sa ocem Georgijem Florovskim. Njegov doktorat u tom smislu, dakle, ne samo da postavlja njegov kasniji rad i srpsku teologiju na svjetsku scenu, nego na neki način i svjetsku scenu dovodi u okrilje, domete pravoslavne teologije stavlja u srpski kontekst. Nekoliko stvari bi mogli da istaknemo koje se tiču njegovog pristupa teoklogiji i nekih tema koje nalazim za važne, tako da ću da za početak da navedem samo možda tri stvari. Prva se tiče njegovog integralnog pristupa teologiji. Naime, teologija, pogotovo od trenutka kada postaje univerzitetska disciplina i kada počinje da se razvija u akademskim okvirima od 19. i 20. vijeka, na neki način postaje fragmentisana, izdeljena na različite teološke discipline: na patrologiju, biblistiku, katihetiku, liturgiku i tome slično. I to, sa jedne strane, predstavlja neku neumitnu i neophodnu potrebu teologije, da se razvije kao akademska disciplina. S druge strane, predstavlja i njen loš usud utoliko što se jedna integralna vizija teologije, u toj fragmentisanosti disciplina polako počela gubiti tako da imate razne stručnjake za pojedine teološke oblasti. Svi ti stručnjaci pomalo zaziru od toga da vrše upliv i govore na neke teme koje se ne tiču direktno njihovih domena kompetencija. I kao što rekoh, u svemu tome dobijamo, pa evo i dan danas mnogo stručnjaka za različite disciplina, ali, na paradoksalan način, možda malo teologa. I ono što mi se čini vrlo važnim u mitropolitovoj misli jeste upravo taj integralni aspekt njegovog teološkog mišljenja. Dakle, kod njega više, čak i kada se recimo, radi o radovima koji se stručno i na jedan posvećen način bave patrološkom, biblijskom ili temama pravoslavne pedagogike, ti radovi nikada nisu ograničeni, nisu, tako da kažem položili oružje pred zahtevima te discipline, pred pravilima tog žanra u kome u datim okolnostima piše. li i dovoljno teolog, i ono što mi se čini su vrlo važne Mitropolitve misli, jeste taj integralni i bukvalistički aspekt njegovog teološkog mišljenja, dakle kod njega više čak i kada srećemo radove koji se stručno i na jedan posvećen način bave biblijskim primjenama pravoslavne pedagogika, ti radovi nikada nisu ograničeni ili nikada nisu, ili da tako kažem položili oružje pred zahtjevima tog žanra ili te discipline, o kome u datim okolnostima piše. U njima, uvijek prepoznajemo onaj organski sveobuhvatni pristup teološkim pitanjima. S druge strane je li se u ovoj fragmentisanosto teologije na pojedine discipline ta fragmentisanost odnosila i na odnose prema drugim disciplinama, pa otuda i potreba za određenom disciplinarnošću, i ostvarivanju dijaloga, komunikacije teologije sa drugim druhovnim, naučnim disciplinama. I u ovome mitropolit na neki način tu komunikaciju ostvaruje u sopstvenoj ličnosti. Dakle, kod njega već u njemu samom sabesedi odnosno govori i teolog i književnik i filozof i mislilac i istoričar i biblista, a i pjesnik na kraju krajeva. Ima u nekom intervjuu, kako je mitropolit volio da kaže, kad su ga pitali na koji način i dan-danas nastavlja svoje obrazovanje i kako se on to i dan danas edukuje, on kaže kako se najviše edukuje od djece i od pjesme, budući da i djeca i pjesnici, kaže, ponajbolje poznaju tajnu života. U tom smislu je, čini mi se i važno istaći i to da mitropolit ne odvaja teologiju od života. Šta se danas često spominje ili oglašava kako teologija, ne može biti akademska disciplina ako neće imati nikakve veze sa realnim hrišćanskim životom i sa potrebama Crkve, ali sa druge strane, kod njega je bilo važnije a i sada je što ne odvaja život od teologije, što je i život uvijek teološki promišljen, osmišljen i ukorenjen utemeljen u onim teološki promišljanjima i načelima koja su rukovodila njegovom mišlju, a samim tim i njegovim životom.
Druga stvar koju bih htio da napomenem se tiče jedne podjele koja je vladala i bila dosta prisutna u pravoslavnoj teologiji 20. vijeka i koja se umnogome bavila eklisiološkim pitanjima, a to je podjela između takozvane terapeutske ili isceliteljske teologije i evharistijske teologije, tako da s jedne strane imate, terapeutsku odnosno isceliteljsku teologiju koja se bavi pitanjima čovjekovog podviga i načina ostvarenja njegovog ličnog spasenja kroz askezu, kroz ličnu molitvu, kroz sve ono što zapravo čini naš lični podvig, dok se, s druge strane, ova evharistijska teologija se bavi onim pitanjima iz prizme Crkve i fokusira se na Liturgiju kao tajno spasenje, kao domen gdje se zapravo ostvaruje naš hrišćanski život. I u pravoslavnoj krugovima i u nekim kretanjima pravoslavne teologije 20. veka često su teolozi delili, na one kojima je bliži prvi pristup i na one kojima je bliži drugi pristup. I ne samo među teolozima: ovakva podjela postojala je i među hrišćanima, vjernim narodom, pa se tako neko posvećivao više ličnoj molitvi, isihiji, podvigu i askezi, i na one, koji, opet, smatraju da je Crkva ta, da je svetotajinski život taj u kojem treba da nalaze svoje spasenje. I čini mi se da je velika zasluga Mitropolita to što je od samog početka u okvirima života naše Crkve i naše teološke javnosti u sebi izmirio ova dva pristupa u pravoslavnoj teologiji što je istovremeno za njega Liturgija osnov života pravoslavnog hrišćanina, i mjesto spasenja, i načina realizacije bića Crkve, a s druge strane, on je i molitvenik i isihasta i podvižnik koji dakle taj smisao podviga vidi u ostvarivanju zajedno sa bližnjima. I samo bih dodao, još jedan aspekt na koji mogu i kasnije da se vratim i pojasnim šta je to, a to je smještenje čovjeka kroz Bogočovjeka u centar teoloških mišljenja, dakle stavljanje teološke antropologije kao možda prve i primarne, da tako kažem teološke discipline, ili pravca mišljenja u teologiji.
Mikonja i ja smo imali čast da priredimo zbornik za koji su i dobar dio vas vjerovatno i čuli a to je zbornik radova posvećeni mitropolitu Amfilohiju i vladici Atanasiju. Postoji jedan lijep akademski običaj da se po navršenih 80 ili više godina zaslužnom profesoru priredi jedan zbornik naučnih radova i da se to priredi i svečano njemu uruči kao kao neka zahvalnost za njegov akademski pedagoški doprinos. Mi smo nešto slično pokušali da uradimo i taj zbornik je ugledao svetlost dana ove godine. Ali smo donekle prekršili te običaje i nismo ga samo posvetili mitropolitu Amfilohiju i vladici Atanasiju nego smo posvetili njima obojici. I čini mi se, koliko smo to promišljeno a donekle nepromišljeno, svjesno ili nesvjesno uradili da je nekako u svijesti svih nas, makar je to moj utisak, vrlo teško razdvojiti njih dvojicu. Na korici tog zbornika se nalazi njihova ukoričena fotografija koju bi mogli da vidite. Po njoj su već izgrađeni neki murali: njih dvojica onako zagrljeni u jednom bratskom zagrljaju. Crno-bijela fotografija pomoću koje i prepoznajemo njihov odnos. Ja sam odrastao u Trebinju, imao tu privilegiju i priliku da gledam i slušam i učim se od vladika Atanasija još kao dijete čak i u tom smislu koliko god i kad god bi nam vladika Atanasije govorio uvijek se u tom govoru došlo i do Mitropolita Amfilohija. I uvijek nas je podsjećao i upućivao na njega. Nije mogla da postoji tema i nije moglo da postoji pitanje i nije mogao da postoji govor u kome u jednom trenutku vladika ne bi spomenuo oca Justina, isto tako možda još više i Mitropolita Amfilohija. I ovo je veoma važno zato što često posmatramo u našem životu, a i sagledavamo i tuđe živote, prijateljstvo kao neku, da tako kažemo akcidentalnu stvar, nešto što može da se desi i ne mora, nešto što suštinski i oblikuje naše živote, može da ih oplemeni, može da nečemu doprinese, da nas uzdigne a i da nas i obori. Sa druge strane, sklapamo kumstva, ali ih i rasklapamo. Ali čini mi se da njihova ljubav i prijateljstvo između njih dvojice jeste neraskidivi odnos i da nam upravo on pokazuje da je to i sama sveta tajna, ako smijem tako da se izrazim. Ima negdje u Knjizi premudrosti kaže se kako je prijatelj vjeran pokrov, pa ko njega nađe našao je blago, da prijatelj vjeran nema cijenu i nema mjere dobroti njegovoj, da je prijatelj vjeran lijek života. I ako pogledamo istoriju Crkve i velike oce Crkve, među njima ćemo doznati i prijateljstvo koja su na neki način oblikovala i promijenila i suštinski utemeljila ne samo istoriju Crkve nego i čak i slobodu velikih crkvenih dormata. Ako pogledamo prijateljstvo Svetog Vasilija Velikog i Svetog Grigorija Bogoslova, način na koji su se oni sami držali zajedno svojim prijateljstvom, oblikovali Crkvu i crkvenu stvarnost toga vremena, neko bi mogao da kaže da je veliko pitanje da li bi nikejsko pravoslavlje bilo očuvano i samo vjerovanje o Svetoj Trojici, da li bi bilo takvo kakvo jeste, koje danas u Crkvi propovijedamo, da nije bilo njihovog prijateljstva i ljubavi i njjihovog prijateljskog odnosa koji je upotpunio život njihov, a i život Crkve uopšte. Tako da će možda biti suviše smjelo da kažem, ali meni se čini da je njihov značaj za našu Crkvu veliki, a to je umnogome plod njihovog hrišćansko rada i podviga i nastojanja poslednjih decenija 20. veka, evo i 21 veka i da se njihova dva lika kao dve spirale, kao poznatog lanca DNK koji se međusobno prepliću, koji kao takvi određuju odnos koji danas prepoznajemo kao našu Crkvu. I taj čuveni jedan dan koji je vladika Atanasije stalno isticao, koji razdvaja datum njihovog rođenja, da je mitropolit jedan dan stariji od njega, čini mi se da je u tom danu koji nastavlja trenutke njihovog života stala naša Crkva.
Ako mogu da napomenem nesto što sam na početku htio a tiče se onog antropološkog fokusa, mitropolitove teorije koja je za mene vrlo bitna. Mitropolit na jednom mjestu, eseju koji nosi naslov “Značaj pravoslavlja za mlade danas” kaže kako se ljepota pravoslavnog Hrista sastoji u njegovom beskonačnom postojanju ličnosti i ljuske slobode i njegovoj božanskoj nenametljovosti, što je za mene vrlo lijep poetski izraz. Nema takvog svetog cilja koji bi Njega i Njegovu Crkvu mogli navesti da manipulišu čovjekom i da izvrše nasilje nad njegovom Bogom danom slobodom. Čini mi se da, opet na drugom mjestu govoreći, on upravo pravoslavlje imenuje kao otkrivanje Boga u čovjeku i istine o čovjeku u Bogu. To je važno, sa jedne strane, u kontekstu kako nastaje njegova teološka misao. Kad pogledamo pravoslavnu teologiju, mnogi su skloni da odrede razdoblje 20. vijeka kao epohu gdje je pitanje Crkve i identiteta zapravo bilo suštinsko i najvažnije pitanje, kojim se pravoslavna teologija bavila, a da je pitanje čovjeka i njena teološka antropologija, i njeno zasnivanje, nešto čime bi trebalo da se bavi teologija 21. vijeka. Čini mi se da u tom pogledu mitrpolit prednjači u odnosu na svoje pravoslavne savremenike. Sa druge strane, kad pogledamo taj socio-politički kontekst u kome on živi i djela, i sistem koji čovjeka i ličnost i njegovo dostojanstvo stavlja na margine njegovog mišljenja, posmatrajući je kao ciglu koja treba da izgradi stanje društva koje je bilo zamišljeno.Ono sto mi se čini je da je kao što rekoh ranije, Mitropolit svoj život utrmeljio na teologiji. Mislim da se ovaj antrpološki fokus reflektovao i na način na koji on izgrađivao Crkvu, da on nije izgrađivao Crkvu gradeći znanja i crkvene strukture nego podizući hram Božiji u ljudima i u svakom čovjeku ponaosob, uzdižući čovjeka u drugim ljudima da je na taj način izgrađivao Crkvu, eto zavrsavajući mogu reći da je svjedočanstvo njegove ljubavi prema čovjeku upravo ta Crkva koju imamo u Crnog Gori, a i naša Srpska pravoslavna crkva.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 27. oktobra 2021. godine)
