„VIDJEH BRATA SVOG, VIDJEH BOGA SVOG“
U Grančarevu kod Bijelog Polja jutros je uz Svetu Arhijerejsku Liturgiju, kojom je načalstvovao Episko Buenos-aireski Gospodin Kirilo osveštan novi hram, koji je iz pravca Lise do Bijelog Polja. Uručeno je više gramata i zahvalnica vjernicima koji su dali poseban doprinos njegovoj izgradnji
U hramu Svetih Kirila i Metodija u selu Grančarevo kod Bijelog Polja danas je Svetu Arhijerejsku Liturgiju služio njegovo preosveštenstvo Episkop Buenos-aireski Kirilo, sa brojnim sveštenstvom i monaštvom Eparhije budimljansko-nikšićke.
U toku Liturgije Vladika Kirilo je osveštao novi hram posvećen ravoapostolnim Svetiteljima Kirilu i Metodiju, koji je jedini hram iz pravca planine Lise od Bijelog Polja.
Tumačeći današnje jevanđeljsko čitanje, Episkop Kirilo je ukazao na priču o jevrejskim starješinama, koji su, kao mnogo puta ranije, kušali Hrista, da bi ga uhvalili u riječi i osudili.
“Pored ostalih, bila su tu pitanja “da li nam je zabranjeno da dajemo ćesaru danak, porez ili ne”, iako oni uopšte nisu poštovali, kao što znamo, rimsku vlast, nego su se borili protiv nje. Ali, oni bi se, izgleda, udružili bilo sa kim, samo da bi osudili Hrista, toliko je bilo neko zlobno raspoloženje prema Njemu u zajednici. Kao što nam to Jevanđelje pripovijeda i kao što znamo, Hristos nije radio ništa zlo, nasuprot samo dobro. I On ih je pitao: “Za koje dobro djelo bacate kamenje na mene”? I kad su izređali sva ta pitanja, zadnje je postavio neki zakonik –“a koja je najveća zapovijest u zakonu”, i On je tada izgovorio, po prvi put definisao, dvije zapovijesti, iako su one bile pominjane u Starom zavjetu, ali kao neke sporedne :
“Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim“; i “bližnjega svoga kao samoga sebe“, dakle to je zapovijest o ljubavi. Zaista, veliki prekor za rod ljudski, jer nekako baš izgleda prekorno za nas da nam mora zapovijediti da Ga volimo, pored svih dobročinstava koje je Bog dao čovjeku. Pored toga što je stvorio ovaj svijet i čovjeka, što nam daje život, disanje, porodicu, bližnje, rođake, prijatelje i hranu; i pored svih tih dobročinstava, paradoksa li velikog, morao je Gospod zbog te velike zlobe koja je bila u izabranom narodu da tu zapovijest o ljubavi, konačno formuliše. Ona je postojala i u Starom zavjetu, pored deset Mojsijevih zapovijesti, međutim, narod tada nije bio spreman za tu najveću zapovijest o ljubavi. „Do ljubavi treba uzrasti“, draga braćo i sestre, kako je govorio Prepodobni starac Siluan Atonski; treba prisiljavati sebe na ljubav, zato što je naše srce okamenjeno strastima pa je izgubilo to svojstvo ljubavi.
Ima tih kosmopolita koji vole sve ljude i oni o tome govore, ali mu onaj komšija baš smeta i ne može da ga vidi i da ga srete. Dakle, konkretnog čovjeka oni ne vole, nego vole neko apstraktno čovječanstvo. To su te frazeologije starog i novog humanizma, koji samo površno dodiruje tu jevanđelsku zapovijest o ljubavi. Dakle, može se reći da se prve četiri od deset Mojsijevih zapovijesti odnose na ljubav prema Bogu ( da se nema drugi Bog, da se ne pravi idoli i tako dalje) i šest drugih zapovijesti ( ne čini preljubu, ne ubi, ne ukradi… ) koje se odnose na ljubav prema bližnjemu. Međutim, one su date čovjeku okamenjenog srca, koji prije svega treba da nauči da je njegov bližnji svetinja i da ne pokuša na njegovu svojinu, da ne pokuša na njegovu ženu, na njegov život, pa tek onda on može da se uzdigne do te mjere da voli bližnjega kao samoga sebe”, besjedio je Vladika Kirilo.
On je istakao da u tim zapovijestima “visi sav zakon i Proroci”.
“Zaista, ako neko voli bliženjega kao samoga sebe i uz to još naravno voli Boga svom snagom, on neće tom bližnjem učiniti nikakvo zlo, neće mu ukrasti…, jer smatra da je to njegova svojina, neće ga ubiti, neće mu oduzeti ženu ili nešto drugo od njegove svojine. Neće, čak, ni ništa ružno misliti o svom bližnjem, nego će uvijek gledati da nađe neke njegove pozitivne osobine. Eto vidite koliko je ta zapovijest teška, uzvišena. Mi često sebe hvatamo, ako ništa drugo, bar u tim osuđivačkim pomislima prema svom bližnjemu “, smeta mi što puši, što mnogo priča, smeta mi ovo, ono, uvijek nešto smeta. Kod bližnjega, uvijek nas nerviraju u saobraćaju, telefonima, sviramo i govorimo “vidi kako onaj glupan vozi”. Znači, svakodnevno hvatamo sebe u tim malim propustima, ali od tog malog se naše srce usmjerava na drugu stranu. I moramo da se trudimo. Hrišćani su oni koji vode rat s nečastivim u pomislima. Ne smijemo mu dozvoliti da nas u pomislima uznemiri, kako je govorio Prepodobni naših dana, Starac Tadej “kakve su ti misli, takav ti je život”. Ne samo misli, nego i sa stanja uma, šta ti je prioritet u životu. O čemu razmišljaš i to će sve opredjeljivati, i druge zadatke, druge kretnje, radnje. Dakle, Gospod nas u ovom novom hramu i proziva kod ikona, kod tako lijepe arhitekture, da se zagledamo u ikone, Krst, u taj onostrani život. Da, prije svega, ištemo Carstvo Nebesko a sve ostalo da smatramo drugostepenim. E onda će se naš život zaita promijeniti, onda će i naš bližnji biti u riječima: “Sretoh bližnjega, sretoh Boga svog”. I onda će i bližnji biti najveća naša vrijednost i u ovom svijetu a i u onom koji dolazi”, besjedio je Episkop Kirilo, dodajući da nas na to poziva i današnje Jevanđelje.
On se osvrnuo i na proslavu Časnog krsta, čije Odanije još nije bilo, ističući da nam Gospod nije tu zapovijest rekao kao neki frazeolozi koji pričaju na raznim televizijama, pa poslije prelažu, nego da iza svake svoje riječi stoji On čitav, svom svojom ličnošću.
“I On je to najviše pokazao upravo u toj krsnoj žrtvi za sav ljudski rod. Pokazao je da ta Njegova zapovijest nije fraza, nego da nas voli do kraja, do smrti. Kada se dvoje jedno drugom obećavaju u braku, oni kažu “samo ako nas smrt razdvoji”, ali, kada smo sa Hristom, nas ni smrt ne može da razdvoji. E u tome jeste pobjeda Krsta, u tome jeste perspektiva budućeg carstva. Gospod čak kaže: “Ljubi neprijatelja svoga”. Možete li vi to? Neko vam je učinio neku nepravdu, ne daj Bože bilo je toga na ovim ratištima, pa neko nekom ubije oca, strica, rođaka, pa onaj zna ko ga je ubio. Ja sam sretao ljude koji do dan danas ne mogu da oproste ne samo to ubistvo nego nekakve male nepravde koje su im učinjenje prije 50 godina. Kaže meni jedan čovjek, vidiš ako se zarati, ja ću prvo da ubijem onoga i svu njegovu porodicu, jer mi je tada i tada učinio nepravdu, a to je u stvari njegov prvi komšija. Dobro, bila je velika nepravda, ali, ne smijemo to dozvoliti, da se naše srce ukorijeni u osveti, zavisti, mržnji, nego ga moramo neprestano osvećivati ljubavlju, znači oprostiti. A zašto kaže to “ljubite neprijatelje”. Zar nije dovoljna samo ta rečenica da shvatimo da to govori Bog. To govori neko ko zna je da ovaj svijet samo privremen, i da ima budući svijet gdje nema mržnje, bolesti, umiranja, krađe, nego je život beskonačni – Carstvo Nebesko. Zato On govori “oprostimo neprijateljima, ne znaju što čine”. Znači, imaju neke svoje privremene zemaljske ciljeve, ali to će se sve završiti jednog dana i ništa od tih ciljeva neće ponijeti u grob. Aleksandar Makedonski, koji je osvojio pola tadašnjeg svijeta, zapovijedio je da mu, kada umre, izvade ruku iz kovčega i da ga tako nose kroz grad, kaže, “da svi vide da ništa nijesam ponio u grob od sveg imanja što sam imao”. Dakle, to nas Krstovaskrsla Gospodnja žrtva podsjeća i to nas podsjeća zapovijest o ljubavi, da volimo da praštamo, jer nam svima treba stati na sudu Hristovom, i svi želimo da uđemo u Carstvo Nebesko, a tamo neće biti nikoga ko mrzi bližnjega. To mora da nam bude jasno, mržnji nema mjesta u Casrtvu Nebeskom. Nema mjesta revoluciji, ubistvu. Prvi revolucionar je đavo, on se pobunio na nebu i mislio je da može da napravi neki svoj bolji svijet i pobunio se protiv Boga. I on iskušava, i do kraja vijeka će iskušavati ljuduski rod i pokušavati da nas usmjeri na pobunu protiv Boga i protiv bližnjega; jer, ko ne voli bližnjega, ne voli ni Boga, i obratno. Dakle, ta ljubav prema Bogu nas nadograđuje i daje nam u srcu raspoloženje da praštamo jer imamo perspektivu mnogo ljepšeg i darovitijeg svijeta nego što je ovaj. Na tu atmosferu nas podsjeća upravo hram Božji, upravo Liturgija, to je je projavljenje Carstva Nebeskog na zemlji. I kako stojimo tu i kako jedni druge poštujemo, kako smo svi u istoj vjeri, u istoj misli ka Hristu, tako ćemo biti i u Carstvu Nebeskom. Zato jedan od razloga zašto gradimo hramove jeste da osjetimo baš u vremenu ovdje i sada to Casrtvo u koje ćemo, ako Bog da ući”, besjedio je vladika Kirilo.
On je zablagodario arhijereju Vladici Metodiju, koji ga je blagoslovio da dođe i koji zbog pastirskih dužnosti nije mogao da prisutvuje, šaljući arhipastirski blagoslov i pozdrave.
Vladika Kirilo je zablagodario i pohvalio trud oc Aleksandra Rakovića i ckrveni odbor, od kojeg su neki, na žalost, preminuli.
Naglasio je da nije ni malo slučajno što je ovaj hram, iako u jednom zabačenom bjelopoljskom selu, posvećen Svetima Kirilu i Metodiju.
“Bijelo Polje se slavi najstarijom rukopisnom knjigom, Miroslavljevim Jevanđeljem, upravo na slovenskom jeziku. U pitanju je jedna od najboljih redakcija slovenskog jezika, koji je predstavljen u tom rukopisu. Mnogo je značajno, braćo i sestre, da čuvamo taj crkveno-slovenski jezik, jer nas prije svega objedinjuje sa ogromnom familijom slovenskih naroda. I kao što je, na primjer, latinski jezik korijen mnogih savremenih jezika, kao što su španski, portugalski, dijelom engleski i drugi jezici, tako je i crkveno- slovenski jezik korijen svih savremenih slovenskih jezika, srpskog, ruskog, i ovih balkanskih kojih ima desetak, češkog, poljskog.. . Vidite po jeziku sa koliko ljudi smo braća. Pa, zar to ne treba da čuvamo, da njegujemo taj jezik. I ne samo to nego ću vam otkriti tajnu, Sveti Kirilo je rekao, ne da se pohvali jer je on bio čovjek smiren, da mu je Bog direktno otkrio ta slova. Eto vidite, to nas veže direktno sa njedrima našeg Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha, kojima neka je slava i hvala u vijekove vjekova, amin”, besjedio je Vladika Kirilo.
Poslije Liturgije i pričešća brojni vjernici odlikovani su gramatama, a upriličena je i trpeza ljubavi. Organizovan je i kutlurno- umjetnički program, u kojem su učestvovali: epski pjesnik Slavko Perošević, etno pojac Branka Zečević, glumac i humorista Velizar Vejo Kasalica, guslar, Maksim Vojvodić, glumci Bjelopoljskog pozorišta Predrag Vukojević i Vlado Tomović, etno pojci sestre Jelena Raković i Kosara Ristić, pjesnik Blagoje Baković. Program su vodili glumci Bjelopoljskog pozorišta Predrag Vukojević i Sanja Ćirović.
