Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno centralno američki g. Kirilo

Episkop Kirilo (Bojović): Dijete koje danas vežemo je Hristos, koji nam daje Sebe u Tajnoj večeri

Ime: 20. 12. 2020 Vladika Kirilo Dajbabe; Opis: Dijete koje danas vežemo je Hristos, koji nam daje Sebe u Tajnoj večeri Tip: audio/mpeg

Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralno američki g. Kirilo sa sveštenstvom i monaštvom služio je danas, 20. decembra, na Djetinjce i praznik Svetog Amvrosija i Prepodobnog Grigorija Gornjačkog, Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Dajbabe u Podgorici.

U litrugijskoj besjedi vladika Kirilo je poučio sabrane da je pažnja, upornost i ponavljanje, majka molitve, podsjećajući da nam nečastivi dok smo na Liturgiji ubacuje razne pomisli kako bi nas omeo da ne čujemo riječ Božju. Naglasio je da nedjelju treba posvetiti Bogu, što znači posvetiti joj se cijelim svojim bićem, mišlju, djelima, i osjećanjima. Kako je kazao treba stalno, ali posebno nedjeljom, da mislimo o riječi Božijoj…

“Otac naš Sveti Simeon Dajbabski je djelatnik Isusove molitve, a cilj te molitve je prije svega sticanje pažnje pri molitvi, istinskog raspoloženja srca, oblagodaćenja srca energijama Božanstva. On je bio nesumnjivo pripadnik isihastičkog pokreta koji je došao i do naših zemalja u vrijeme vladavine Svetog kosovskog cara Lazara, koji je primio mnoge podvižnike isihastičkog djelanja koji su pobjegli od napada Turaka na Svetu Goru i druge krajeve”, besjedio je vladika, dodavši da se začetnikom isihastičkog pokreta smatra Grigorije Sinait. On je došao sa Sinajske gore na Svetu Goru, gdje je stekao učenike, među kojima i Romila Ravaničkoga i Prepodobnog Grigorija Gornjačkoga, koga danas proslavljamo, a koji je porijeklom Srbin. Prepodobni Grigorije je završio djelo svoga učitelja – osnovao svetogorski manastir koji je po njemu i prozvan Grigorijat. Podvižnici ovoga pokreta su dolazili i do zetske zemlje, i po predanju neki trag je došao i do Dajbabske gore i ličnosti našeg oca Simeona, koji se tu podvizavo u Isusovoj molitvi.

Dalje je objasnio da kada se molimo ne smijemo da imamo nikakve druge pomisli pa ni dobre, i da čak i da nam se javi lik Bogorodice ili Hrista ili Krsta, sve treba odagnati jer je pažnja majka istinske molitve.

“Kada naš um dostigne do toga da pazi, onda će i srce polako samo da primi molitvu. U tom trenutku počinje osvajanje naših unutrašnjih prostora, kako je to naš Mitropolit Amfilohije pisao, koji ima tih isihastičkih spisa, gdje govori detaljno o tome.”

Tumačeći današnje Jevanđelje o čovjeku gospodaru koji je pozvao goste na večeru, vladika Kirilo je kazao da je to naš Bog koji nas sve poziva na svoju Tajnu večeru, na gozbu Jagnjeta Božjeg – Sina kojega nam je dao za hranu.

Osvrćući se na današi praznik Djetinjce govorio je o divnim običajima u našem narodu, koji nam daju i teološko objašnjenje domostraja spasenja:

“To dijete koje mi danas vežemo je novorođeni mladenac Isus Hristos koji nam daje darove – samoga Sebe u Tajnoj večeri – svoje Tijelo i Krv  u pričasnoj ČašiPoziva nas Gospod na tu Večeru jer je to jedini put spasenja, kako je i Gospod u Jevanđelju rekao”, poručio je Preosvećeni i ocijenio da Gospodnje riječi treba primati bukvalno, “kako je On to kazao matematički precizno: Ko ne jede Tijelo moje i ne pije Krv moju, nema životu sebi“.

Pored toga što treba da se vježbamo u pažnji u molitvi, da stičemo istinsku molitvu, Episkop buenosajreski i južno-centralno američki je poučio da treba “da znamo da je centar, srce našeg duhovnog života, Sveta liturgija i da se uvijek njoj vraćamo”.

“Liturgija je projava realnog Carstva, tu se lije Krv i Tijelo istinskog Jagnjeta, koje je pobijedilo sve naše bolesti pa i najopakiju – smrt – kako kaže apostol Pavle u današnjoj poslanici: On je prvorođeni iz mrtvih“, besjedio je vladika Kirilo, pojasnivši da se On prvo ovaplotio od Presvete Djeve, a onda je zbog nas dopustio da mu smrt, ta nakaza koju nije stvorio Bog i koja se pojavila zbog našeg grijeha, bude roditelj, da bi nas izvukao i da bi ubio korijen našega pregrešenja.

Dodao je da je smrt pomislila da može da zadrži i pobijedi Isusa Hrista. Međutim, kako kaže Sv. Jovan Zlatousti, smrt je pomislila da hvata čovjeka, ali je srela Boga:

“I nije shvatila, ni smrt ni đavo, da uzi njihovi ne mogu da zadrže Boga jer je On mimo mogućnosti i čovjekovog shvatanja i razumijevanja, a takođe i anđeloskoga. Na tu udicu, kako kažu oci, smrt se uhvatila i progutala je taj mamac, i zatim se njena utroba raspala i izbljuvala iz sebe duše pravednika.Tako da poslije vaskrsenja Hristovoga, ne postoji više držalac smrti koji drži u sebi duše. Postoji smrt, ali njena snaga je raslabljena, kako kaže Gospod: Ne bojte se onih koji tijelo ubijaju, oni ništa drugo ne mogu da urade”, besjedio je dalje vladika i dodao da ta prva smrt nije strašna te da treba živjeti do same smrti tako da druga smrt, a to je bacanje i tijela i duše u pakao, nema nad nama vlast.

Poručio je da treba da zablagodarimo Bogu što nam je poslao Spasitelja u liku djeteta kojega danas vežemo te da je simbol vezivanja za Detinjce, Materice i Oce, to što je u rođenju Hristovom, čovjek svezao Boga svojom prirodom i On se razriješio tako što je našu prirodu osvetio, prosvetio i učinio sav domostroj spasenja.

“Na nama je sada da se odazovemo toj Večeri, da unutrašnje stanje čovjeka, kako je govorio naš Mitropolit Amfilohije, bude saglasno sa djelanjem, sa riječima, sa onim što govorimo”, kazao je Episkop buenosaireski i južnocentralnoamerički g. Kirilo, pomolivši se da nam Gospod Mladenac – Dijete koga danas vezujemo, a On se odrešuje darovima svoga istinskoga Tijela i Krvi, darovima blagoslova Božijega – da da razumijemo Sveto pismo, put Svetih otaca i da hodimo tim putem.

Vesna Dević

Foto: đakon Igor Pešikan