Stjepan Tomasevic

Ljetopis, 1. april 2019

Ime: Ljetopis 01.04.2019 (1459 Stefan Tomasevic, 1995 Cecenija); Opis: Ljetopis, 1. april Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 1. aprila 1459. godine vjenčali su se posljednji bosanski kralj i kraljica, Stefan Tomašević i Jelena Branković (Mara).

Stjepan TomasevicStefan Tomašević je bio poslednji kralj Bosne i poslednji despot Srbije. Njegova vladavina u obije zemlje prekinuta je osmanskim osvajanjem, a njegovo pogubljenje se smatra trenutkom pada Bosne pod osmansku vlast.

Bio je sin kralja Stefana Tomaša a brak je sklopljen kako bi Stefan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stefan Tomaš koji obznanjuje:

„Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stefan, na osmicu iza Vaskrsa uzeo za ženu kćer nekadašnjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nijesu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana“.

Međutim, iste godine je Osmansko carstvo osvojilo ostatak srpske države, te su se Stefan Tomašević i Mara sklonili na dvor njegovog oca.

Stefan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 1461. godine. Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Stefan Tomašević je priznavao prevlast ugarskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Zato je otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju toga ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Velika osmanlijska vojska pod vođstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. godine u Adrianopolju (Jedrenje) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskog grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak. Stefan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu pošteđeti život i pustiti da slobodno ide gdje želi ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevažećom i u svom taboru pred Jajcem naredio da se pogubi kralj, njegov stric Radivoje i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjeg bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski Bosanski sandžak.

 

  • Na današnji dan, 1. aprila 1995. godine četiri mjeseca poslije ulaska u Čečeniju ruske trupe iz svih većih mjesta istjerale su čečenske islamske separatiste.

CecenijaČečenija republika na jugu evropskog dijela Rusije, 15 600 km², na jugu obuhvata sjeverne obronke Velikoga Kavkaza koje od Nogajske stepe na sjeveru odvajaju doline rijeke Terek i njena pritoka Sunže. U vegetaciji preovladava stepa i niska šuma. Klima je pretežno kontinentalna. Glavni grad Grozni. Razvijeno je vinogradarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo. Južni dio, planinsko područje Velikoga Kavkaza, stočarski je kraj. Glavna je privredna grana proizvodnja i prerada nafte. Znatno značenje imaju hemijska, metaloprerađivačka, drvna i prehrambena industrija i mašinogradnja. Industrija je pretrpjela znatna razaranja u čečensko‑ruskom sukobu 1990‑ih. Čečenija ima veliki saobraćajni značaj, preko nje prolaze drumski i željeznički saobraćaj između Azerbajdžana i Dagestana (Rusija) i naftovod Baku (Azerbajdžan) – Novorosijsk (Crno more).

Od davnine su područje Čečenije naseljavala plemena koja nijesu uspjela da stvore državu. Uoči raspada Sovjetskog Saveza opozicione stranke okupile su se u Čečenskom nacionalnom kongresu kao pokretu za nezavisnost. Kongres je krajem 1990. godine izabrao izvršni komitet sa predsjednikom Džoharom Dudajevom, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima i proglasio nezavisnost Čečenske Republike 1991. godine. Moskva je pomogla prorusku opoziciju, uglavnom organizovanu na sjeveru, kao i odvajanje Ingušetije, a Dudajev je pokušao da oslabi ruski uticaj stvaranjem saveza zemalja sjevernog Kavkaza. Unutrašnje sukobe Dudajev je mislio da riješi raspuštanjem parlamenta i uvođenjem vanrednog stanja. Vojno-političke suprotstavljenosti prerasle su u građanski rat pa je krajem 1994. godine intervenisala ruska vojska, koja je zauzela Grozni. Moskva je pokušala da uspostavi prorusku vlast, spriječi regionalne separatizme i snaženje islama i očuvanje geopolitičke pozicije na Kavkazu. Nakon velikih razaranja ruske su snage do polovine 1995. godine nadzirale većinu Čečenije. Nakon pogibije Dudajeva, na izborima 1997. godine pobijedio je Aslan Mashadov, glavni čečenski vojni komandant. Sporazumom s Rusijom Čečenija je dobila veliku političku autonomiju i ekonomsku samostalnost. Sukobi između različitih vojno-političkih grupa obnovili su se sredinom 1998. godine. Parlament je raspušten a Moskva je ponovno intervenisala u 1999. godine. Ratni sukobi su završeni ponovnim uspostavljanjem ruskih institucija u Groznom i cijeloj Čečeniji.