- Na današnji dan, 14. juna 1966. godine Vatikan je objavio aboliciju na Indeks zabranjenih knjiga.
Popis djela koje katolički vjernici po crkvenoj zabrani nijesu smjeli čitati objavio je 1559. godine papa Pavle IV. Indeks zabranjenih knjiga je primijenjivan tokom četiri stotine godina , a bila su obuhvaćena djela bogoslova, naučnika i pisaca koje je katolička crkva anatemisala kroz vjekove. Neka izdanja sa tog Spiska sadržavala su takođe uputstva namijenjena čitanju, prodaji i cenzuri tih djela. Sastavljanje Indeksa je zvanično pravdano zaštitom vjere i morala od bogohuljenja i bogoslovskih grešaka. Knjige koje bi prošle cenzuru štampane su sa štambiljem na naslovnoj stranici u kome je bilo ugravirano : „Nema ničeg zabranjenog „ili pak : „ Neka bude štampano“. Spisak je bio veoma efikasan.Tokm mnogih godina do knjiga koje su se našle na njemu bilo je veoma teško doći u katoličkim zemljama , a posebno van velikih gradova.“Top lista „ zabranjenih knjiga je imala snagu zakona sve do 1966. godine kada je bila opozvana ukazom Drugog Vatikanskog sabora. Prvi takav spisak je objavljen u Holandiji dok su Venecija i Pariz slijedili holandski primer. Prvi rimski spisak je sastavio papa Pavle IV, a po mišljenju istoričara i istraživača to se nije desilo slučajno. Radilo se o tome što je do svog izbora na papski tron papa Pavle IV bio vrhovni inkviziotr Katoličke crkve . Principi cenzure tog spiska su bili poznati kao suviše nemilosrdni .Oni su ostali jednako strogi čak i nakon što je na Tridentskom saboru bilo izmijenjeno crkveno zakonodavstvo u oblasti zabrane knjiga. Za četiri vijeka pojavila su se 32 spiska , a 12 od njih su izašla u XX vijeku. Poslednje izdanje spiska izašlo je 1948. godine. U njemu su se našle čak 4000 knjiga zabranjenih koje zbog jeresi, koje zbog amoralnosti, političke nekorektnosti i njima sličnih nepoćudnosti. U različito vrijeme na „izbornu listu „ zabranjenih knjiga su dospijevala su dijela takvih autora kao što su Erazmo Roterdamski, Loren Stern, Volter, Daniel Defo, Kopernik, Onore de Balzak, Žan-Pol Sartr i mnogi drugi. Skoro svi poznati zapadni filosofi su bili uključeni u spisak zabranjenih, a nijesu izostavljani ni vjernici među njima- Dekart, Kant, Berkli.Zanimljivo je da neki filosofi ateisti kao što su Šopenhauer i Niče nijesu bili stavljeni na spisak, što je pravdano opštim pravilom da bilo koje djelo koje kritikuje ili osuđuje makar neki segment katoličke vjere zabranjeno je samo po sebi.
Na Indeks zabranjenih knjiga su dospjela i neka nacistička djela ,a to se posebno odnosilo na radove nacističkog ideologa Alfreda Rozenberga . Sa druge strane , na spisak zabranjenih knjiga nije uvršten i programski manifest Adolfa Hitlera „Majn kampf“.
- Na današnji dan, 14. juna 1777. godine Kongres SAD prihvatio je zastavu “zvijezda i pruga” kao zvanično državno znamenje.
Kao i svaki drugi državni simbol, zastava SAD je lice zemlje. Svaki element prikazan na pravougaonom platnu ima posebno značenje. Plava boja je simbol budnosti, upornosti, lojalnosti, prijateljstva i pravde. Crveno znači revnost i hrabrost. A bijela boja je znak nevinosti i čistoće moralnih principa. Zvanična imena plave i crvene boje američke zastave su “Plava stara slava” i “Crvena boja stare slave”. Zvijezde na američkoj zastavi simbolizuju nebo i božanske ciljeve za koje se čovječanstvo od pamtivijeka bori. Svaka zvijezda je jedna država u zemlji. Na savremenoj zastavi ih je 50. Pruge su zraci svjetlosti koje dolaze direktno od Sunca. Američka zastava je jedan od najstarijih nacionalnih standarda. I uprkos činjenici da nema dokumentovanih dokaza koji bi mogli potvrditi ko je autor njegovog prvog dizajna, istoričari predlažu da iza toga stoji Francis Hopkinson. Godine 1776. general Džordž Vašington je podigao zastavu kontinentalne vojske. Najprije je Vašington pojasnio dizajn zastave na svoj način: “Uzeli smo ove zvijezde sa neba, crvena znači našu domovinu, a bijele linije koje ga dijele simbolizuju naše odvajanje od nje; ove trake će postati simbol naše slobode. ” Kako su se nove države pridružile Uniji, zvijezde koje simboliziraju nove države su dodavane na zastavi. Prema zakonu iz 1818. godine, pruge na američkoj zastavi su samo horizontalne, crvene, naizmjenično s bijelim, a prikazano je 20 zvijezda. Međutim, ni veličina ni boja zvijezda nijesu precizirane. Dakle, u zemlji je bilo mnogo različitih opcija. Na primjer, tokom građanskog rata, zlatne zvijezde, koje se nalaze u krugu, bile su popularne. Godine 1912. odlučeno je da se ova konfuzija ispravi. Zahtjevi su sledeći: američka zastava mora da sadrži 6 bijelih i 7 crvenih crta. Oni idu od vrha do dna i smjenjuju se međusobno. Tamno plava se nalazi u gornjem lijevom uglu zastave. Ima 50 zvijezda sa pet krajeva, poređanih u 9 horizontalnih linija. U parnim redovima ima po 5 zvjezdica, u neparnim redovima po 6. Krajem XIX vijeka vratilo se ovom pitanju. Tada su mnoge škole vodile programe posvećene Danu zastave. Na taj način su pokušali da “amerikanizuju” djecu imigranata. Zahvaljujući tome, obilježavanje Dana zastave održavale su odvojene zajednice. Međutim, tek 1916. godine proglašena je državna čast zastave američkog predsjednika. Kongres je odlučio da ovaj dan bude nacionalni praznik. Dan zastave je radni dan. Jedini izuzetak je država Pensilvanija.
