- Na današnji dan, 16. jula 1933. godine u tivatsku luku, iz brodogradilišta u Hamburgu, uplovio je školski brod „Jadran“ Jugoslovenske ratne mornarice.
Do drugog svjetskog rata imao je sedam plovidbi van Jadrana, a poslije rata nakon nabavke novog školskog broda «Galeb», samo pet puta otisnuo se mimo Jadranskog mora. U ratu ga je, pod imenom «Marko Polo», koristila italijanska ratna mornarica, a kraj rata dočekao je u jedom venecijanskom kanalu potpuno opustošen i služio je kao most. Tek nakon remonta u Tivtu 1949. godine vratio je svoj stari sjaj. Odluka o izgradnji broda „Jadran“ donijeta je u Beogradu 1926. godine na sastanku pomorsko-propagandne organizacije „Jadranska straža“ sa ciljem da se izgradi plovilo za obuku i školovanje kadrova za Jugoslovensku ratnu mornaricu. Tim povodom bila je pokrenuta masovna akcija za prikupljanje sredstava, a najviše novca za izgradnju broda prikupljeno je u Sarajevu, Zrenjaninu, Beogradu i Novom Sadu. Pored toga, najveći dio sredstava na kraju je izdvojilo Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije (300.000 tadašnjih njemačkih maraka), a značajnu sumu iz svog ličnog fonda priložio je i kralj Aleksandar Karađorđevicć. Beograd je sklopio ugovor sa njemačkim brodogradilištem u Hamburgu o izgradnji školskog broda koji će kasnije dobiti ime „Jadran“ i koji će svečano biti dočekan u Tivtu 16. jula 1933. godine. Brod „Jadran“ od samog dolaska iz Njemačke, kroz svoju dugu istoriju konstantno bio vezan za Boku i svoju prvu matičnu luku Tivat, gdje su ga 1933. godine svečano dočekali uredno postrojeni mornari i oficiri u bijelim odorama, uz prisustvo mnogobrojnog svijeta i visokih vojnih i civilnih funkcionera. Od togA doba, uprkos službovanju „Jadrana“ u brojnim lukama u Gružu, Puli, Šibeniku i Splitu, brod je ipak najviše vremena provodio u Tivtu, gdje je u nekadašnjem „Arsenalu“ takođe redovno bio održavan i remontovan. Najduže putovanje broda „Jadran“ desilo se 1938. godine preko Atlantika (23 dana) na ruti Dubrovnik — Njujork, kada je zapovjedništvo broda posjetilo najvećeg srpskog naučnika Nikolu Teslu. Tom prilikom, brod je posjetio i Nikola Tesla a posada broda mu je zauzvrat poklonila gravuru broda. Nešto kasnije, za vrijeme Drugog svjetskog rata „Jadran“ su zadesile nevolje i loša sreća. Bio je „zarobljen“ u rukama Italijanske ratne mornarice i služio im je takođe kao školski brod. Nadjenuli su mu novo ime „Marko Polo“. Poslije rata, pronađen je polomljenih jarbola i iscijepanih jedara, vezan u jednom od Venecijanskih kanala gdje je služio kao most, zapušten, ogoljen i opljačkan…Dotegljen je nazad u svoju matičnu luku Tivat gdje je remontovan i gdje mu je ponovo vraćen stari sjaj. Međutim, poslije Drugog svjetskog rata „Jadran“ je bio ponovo zapostavljen iz razloga što je mjesto glavnog školskog broda ratne mornarice zauzeo „Galeb“. „Jadran“ je ponovo zauzeo svoje slavno mjesto 1997. godine, kada je krstario do Grčke. U svijetu postoji samo još jedan jedrenjak sličnog tipa, italijanski „Amerigo Vespuči“.
- Na današnji dan, 16. jula 1533. godine prema naredbi španskog osvajača Franciska Pizara, ubijen je car Inka Ataualpa iako je platio traženi otkup: jednu sobu punu zlata i dvije pune srebra.
Inka je pleme južnoameričkih Indijanaca koje je vladalo carstvom čija se teritorija prostirala duž obale Tihog okeana i planinskog vijenca Anda, zauzimajući prostranstvo od današnjeg sjevernog Ekvadora do centralnog Čilea. Prema predanju, osnivač inkanske dinastije Manko Kapak poveo je svoje pleme u Kusko, koji će im postati prijestonica. Za vrijeme vladavine četvrtog cara počeli su da se šire, a u vrijeme osmog nosioca krune, Inke formiraju garnizone sastavljene od potčinjenih naroda. Tokom vladavine Tupaka Inke Jupankija i njegovog naslednika na prijestolu, Huajna Kapaka, carstvo je, sa stanovišta osvajanja teritorije, dostiglo vrhunac. Početkom XVI vijeka, pleme Inka vladalo je carstvom u kojem je živjelo oko 12 miliona podanika. Inke su bili vrhunski građevinari i prostorni planeri, koji su razvili izuzetno sofisticiranu planinsku poljoprivredu i izgradili podjednako komplikovane i efikasne gradove na obroncima planina. Pravili su terase na planinskim padinama da bi gajili žitarice, pošto je njihovo carstvo imalo malo ravnih dolina gdje bi se mogla uzgajati hrana. Izgradili su nepreglednu mrežu puteva, arhitektura im je bila visokorazvijena, a ostaci njihovih sistema za navodnjavanje, palata, hramova i utvrđenja i dalje se mogu vidjeti širom Anda. Inkansko društvo bilo je strogo hijerarhizovano, a za red u državi brinula se aristokratska birokratija. Inke su se klanjali bogu Sunca, bogu tvorcu, bogu kiše i drugim božanstvima u šarolikom panteonu, iza kojega je stajala visokoorganizovana državna religija. Inke za sobom nijesu ostavili pisanih dokumenata; podatke o broju stanovnika, porezima, žetvama i drugome bilježili su na čvorovanim kanapima – kipuima.
Godine 1531. konkistador Francisko Pizaro krenuo je u istraživanje Perua u ime Španije. Uskoro se srio sa emisarima cara Inka, Atahualpe, sa kojima je ugovorio susret sa carem u Kahamarki. Na tom sastanku Pizarovi ljudi masakrirali su nenaoružanu carevu svitu i zarobilu samog Atahualpu. To je onesposobilo carstvo pošto se nijedna odluka nije mogla donijeti bez careve saglasnosti. Pizaro je prvo prihvatio basnoslovan otkup za Atahualpu, a zatim je naredio da ga pogube. Potom je sa manje od 200 vojnika brzo pokorio Carstvo Inka, koje se još nije bilo oporavilo od dugog građanskog rata. Imperija Inka pala je 1532–1533. godine pod nazadrživim naletom španskih konkistadora, koji su iskoristili inkansku putnu mrežu u prodoru na američki kontinent. Ande i danas naseljavaju potomci Inka – to su seljaci koji govore jezik kečua. U Peruu je gotovo polovina stanovništva inkanskog porijekla. Oni žive od zemljoradnje i stočarstva, primili su rimokatoličku vjeru, ali su sačuvali i vjerovanje u paganske duhove i božanstva.
Iako je carstvo Inka bilo najveće pretkolumbovsko carstvo na američkom kontinentu, Inke nijesu imale pismo kojim bi pisale zakone ili dokumenta. Iz toga razloga, procjene brojnosti toga naroda variraju od četiri do skoro četrdeset miliona ljudi.
Vladari carstva Inka odjeću su oblačili samo jednom. Nakon što se skinu, odjeća koju su nosili se spaljivala.
Uprkos činjenici da su izgradili preko 30.000 kilometara puteva, Inke nikad nijesu koristile točak. Razlog tome vjerovatno leži u nepristupačnom terenu na kome se carstvo Inka prostiralo, pa bi korišćenje točka bilo gotovo nemoguće.
Informacije u carstvu Inka prenosile su se putem glasnika koji bi jedni drugima proslijeđivali poruku dok ona ne stigne tamo gdje treba. Imajući u vidu da Inke nijesu koristile pismo, poruke su morale da se pamte dok se ne prenesu nekom sledećem.
Ovaj narod upoznao je svijet sa krompirom preko španskih konkistadora.
Inke su objekte gradile bez maltera tako što bi ogromno kamenje oblikovali da se savršeno uklapa jedno u drugo.
Inke su gradile viseće mostove 300 godina prije nego što su Evropljani izgradili prvi takav most i svake godine su ih reizgrađivali. Istoričari tvrde da se u jednom trenutku na Andima nalazilo oko 200 takvih mostova, a do danas je sačuvan jedan u Peruu koji se iznova gradi svake godine u poslednjih 500 godina.
Iako nikad nijesu koristili čelik ili točak, ovaj narod majstorski je rukovao vlaknom. Pored visećih mostova, Inke su čak i brodove izrađivale od vlakna.
Maču Pikču, najveća i najpoznatija građevina koju je ovaj narod ostavio za sobom, izgrađen je toliko visoko na planini da nije otkriven sve do 1911. godine.
Inke su imale plansku ekonomiju gdje je svakom zemljoradniku rečeno koje namirnice i koliko treba da proizvede.
