Himna

Ljetopis, 17. oktobar 2019. godine

Ime: Ljetopis 17.10.2019 (1870 prvi put otpjevana crnogorska himna, 17. oktobar Sv. Stefan Stiljanovic); Opis: Ljetopis, 17. oktobar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 17. oktobra 1870. godine u cetinjskoj čitaonici je prvi put otpjevana crnogorska državna himna.

HimnaSrpski pjesnik Jovan Sundečić, a tada sekretar kneza Nikole, ispjevao je pjesmu „Ubavoj nam Crnoj Gori“. Himnu je otpjevalo Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ iz Kotora a kompozitor i horovođa je bio Anton Šulc. Pjesmu je knjaz Nikola proglasio državnom himnom. U Crnoj Gori je od 1867. godine koristila kao narodna himna pjesma „Onamo namo“ knjaza Nikole. U hladu dvorskog brijesta razgovarao je mladi knjaz Nikola, uoči Vidovdana 1867. godine, na Cetinju, sa svojim vojvodama. Mladi knjaz Nikola, dvije godine iza smrti vojvode Mirka, koji se pitao za sve važne rabote u Crnoj Gori, razgovarao je i ozbiljno i šaljivo sa četvoricom plemenskih glavara u prijatnoj hladovini dvorskog brijesta. Vojvode su sjeđele na bukovim trupcima, a mladi knjaz je šetao ispred njih, obučen u barokno svitno odijelo, sa levorom za pasom i pripasanim mačem. „Kakve ste mi to vojvode, kad ti, Marko, eno Turci u Podgoricu, tebi, Miljane, eno ti ig onamo u Berane, tebi, Jole, eno ig u Spuž, a tebi, Šole, eno ig onamo u Kolašin!?“, prijekorno, malo šalom, više zbiljom, pita ih mladi knjaz Nikola, udarajući se knjaževskim skiptrom po leđima i šetajući ispred začuđenih vojvoda. „A kakav si nam ti, svijetli srpski knjaže, kad ti eno Turci onamo u Peć, onamo u Đakovicu, onamo u Prizren, onamo u Skoplje, onamo u Prilep!?“, odgovori mu kučki vojvoda Marko Miljanov Popović. Mladi knjaz Nikola ništa ne reče na Markovo žestoko pitanje, samo se lupi skiptrom po leđima i otide u dvor. Vojvode se samo zgledaše, a Miljan Vukov reče Marku: „Što ga naljuti, Marko, žestokim pitanjem? „Vratio sam mu kako je valjalo. Dok budem umio da zborim, nikom neću ostati dužan dužni odgovor!“, reče Marko Miljanov. Nije prošao ni puni sat vremena, a mladi Gospodar se raspoložen vrati kod svojih vitezova. Milo im je bilo što se brzo vratio i što ga ljutnja nije dugo držala. Gospodar je prošetao ispred njih i nasmiješen ih upitao: „Jeste li voljni da čujete pjesmu, koju sam napisao, a na koju me nažestio moj junak Marko Miljanov?“ Na to su u jedan glas rekli svi četvorica: „Rado ćemo je čuti, svijetli Gospodaru!“ Izvadio je iza pojasa kartu sa pjesmom mladi Knjaz i počeo da čita:

 

„Onamo, ‘namo, za brda ona,

 Govore da je razoren dvor

 Mojega cara;onamo, vele,

 Bio je negda junački zbor

 

 Onamo, ‘namo! da viđu Prizren!

 Ta to je moje — doma ću doć’!

 Starina mila tamo me zove,

 Tu moram jednom oružan poć’.

 

 Onamo, ‘namo, za brda ona,

 Milošev, kažu, prebiva grob!…

 Onamo!… Pokoj dobiću duši

 Kad Srbin više ne bude rob.“

 

  • Na današnji dan, 17. oktobra  naša Crkva slavi  Sv. Stefana Štiljanovića.

Stevan StiljanovicStefan Štiljanović je rođen u Paštrovićima u drugoj polovini XV vijeka. Bio je poslednji knez plemena Paštrovića. Izabran je na to mjesto u Manastiru Reževići. Zbog sukoba sa Mlečanima, svo imanje je ostavio svojem narodu i otišao u daleki Srem. Stolovao je u utvrđenom gradu Moroviću boreći se sa Turcima koji su nadirali panonskom pitominom, čuvajući južne granice ugarskog kraljevstva. Pod naletima turske vojske, napušta Morović, i odvodi svoje podanike i ostali narod u Baranju, u grad Šikloš. Odande je branio zemlju i gradove od Turaka.

Poslije čuvene Mohačke bitke  u Ugarskoj bijesni građanski rat i velika glad. Stefan Štiljanović, vidjevši u kakvoj su nevolji njegovi podanici, ponudi svoje odaje beskućnicima, odjenu bose i gole, nahrani gladne. Na kraju otvori ambare i podijeli žito narodu na zajam. Naredne godine bi slaba žetva, dužnici nastaviše da se zadužuju i niko ne imade ni da se prehrani dovoljno, a kamoli dug da vrati. Kad ovo viđe, Stefan sazva na Mitrovdan svoje podanike na brdo Đuntir,  ne bi li im nekako pomogao. “Ako ko reče: ja ljubim Boga, a mrzi na brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi? Ja vas, braćo i sestre, danas vidim gladne i bose i nek vam je prosto dugovanje!” Stefan uze priznanice, pa ih baci u vatru, oprostivši dugove.

Stefan je umro 1543 godine. Sahranjen je na brdu Đuntir iznad Šikloša. Nekoliko godina kasnije, kada Turci uveliko vladaše Šiklošem, okupi se nekoliko viđenijih Srba koji odlučiše da potajno iskopaju Stefanov kovčeg i povezu ga u neki od fruškogorskih manastira. Izvadiše Stefanovo tijelo iz zemlje i položiše u novi kivot. Na odru su ležale neraspadnute mošti Stefana Štiljanovića, sa prekrštenim rukama na grudima.  Kad to viđe, svjetina pade na koljena i mnogi gorko zaplakaše što im sveca nose sa Đuntira. Sveštenici i kaluđeri se stadoše moliti, a narod cjelivati mošti. Tako prođoše kroz šest bogatih i lijepih manastira i dođoše do sedmog, ubogog i malog Šišatovca.“Uzmičući pred dušmanima od Paštrovića, preko Hercegovine, Bosne, Hrvatske: Slavonije, do Srema i Baranje, nastavi seobe Stefan Štiljanović i poslije predstavljenja Gospodu.

Hronike svjedoče da su šišatovački kaluđeri nosili u Velikoj Seobi, na izmaku vijeka, mošti svetog Stefana do Eduna i Lovre, nadomak Budima, skrivali ih pod naslagama koža i vunenih prostirki, čuvali u seoskoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Žankurtoranu, zakopavali pod okriljem tmine u žile stoljetnih lipovih debala, urezujući krst na izbrazdanoj kori, nosili dalje na sjever, ostavljali u uvalama i špiljama, pa ih opet vraćali, na rukama, pjevajući i hvaleći Gospoda, kad minu pošast Turska.” U toku Drugog svjetskog rata “Naročito povjereništvo NDH”, odnijelo je iz Šišatovca u Zagreb bogato ukrašeni, pozlaćeni kivot, skinulo srebrnu krunu i prsten sa lijeve svetiteljeve ruke, zaderavši kožu domalog prsta i ostavivši mošti svetog Stefana Štiljanovića, umotane u pokrivače, da leže pred prestonom ikonom Hrista Pantokratora. Poslije toga mošti svetog Stefana Štiljanovića su prenesene  iz Šišatovca u beogradsku Sabornu crkvu.