- Na današnji dan, 2. januara 1806. godine, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, Sveti Petar Cetinjski je poslao poruku predstavnicima plemena u kojoj je, kako je zabilježeno, »Gospodi junacima u Rovca i obije Morače«, ljutito, ali iskreno i prijateljski, iskazao svoju zapanjenost što ga ne slušaju, što su tvrdoglavi i samovoljni. Vladika ih u pismu moli da ne daju Turcima povoda da ih popale i razagnaju. Sveti Petar Cetinjski, sokoli ih jedino, da ukoliko budu napadnuti pruže otpor bez uzmaka, uzdajući se u božju pomoć koja sljeduje pravičnome. Takva preporuka bila je upućena iz praktičnih razloga, jer su Vladika i Crnogorci u to vrijeme bili angažovani u sukobu protiv Francuza u Boki Kotorskoj.
Upravo u vrijeme Prvog srpskog ustanka dolazi do uspostavljanja prvih političkih veza između Crne Gore i Srbije. Samo nekoliko mjeseci nakon izbijanja ustanka, ustaničke vođe su se obratile crnogorskom vladici, tražeći da im sa svojim Crnogorcima pomogne u borbi protiv Turaka. Vladika tada nije mogao udovoljiti njihovoj molbi. S obzirom da se između Crne Gore i Srbije prostiralo Osmansko carstvo, nerealno bi bilo i očekivati da Sveti Petar Cetinjski krene u akciju kakva je prebacivanje odreda Crnogoraca u Srbiju.
U to vrijeme, crnogorsko – turska granica je bila na Morači, a od Morače do Beograda, bilo je Osmansko carstvo. Osim toga, vladika je imao dosta problema u neposrednom crnogorskom okruženju – nemiri u Boki, sukobi na granici prema Albaniji i Hercegovini, tako da on – ne da nije mogao da pomogne srpskim ustanicima, već nije mogao ni da riješi probleme koji su njegovu zemlju opterećivali. Naravno, vladika je bio zadovoljan zbog izbijanja ustanka u Srbiji, nadajući se da će taj ustanak podstaći nacionalni pokret širokih razmjera, koji će zatim rezultirati oslobođenjem većeg dijela balkanskih hrišćana. Vladika je pretpostavljao da će u tom pokretu imati svoje značajno mjesto i Crna Gora.
Na osnovu jednog vladičinog pisma možemo zaključiti da je on bio upoznat da pripremom ustanka u Srbiji, jer početkom januara 1804. godine, dakle mjesec dana prije izbijanja ustanka, piše dečanskom igumanu da će se Crnogorci i Srbi uskoro dići na oružje. “Mi Crnogorci i sa beogradske strane Srbi oćemo skočiti na oružje protiv naših vragova Turaka”, veli vladika. No, iako je to želio, vladika srpskim ustanicima nije mogao pružiti vojnu pomoć. 1806. godine vladici je pisao i Karađorđe kojim traži da mu Crnogorci što prije priskoče u pomoć: “Protiv ovoga, velim, zakletoga, večnoga domaćega neprijatelja našega, prosimo mi od vas skoriju i ne otložimuju vooruženu pomoć: na koju smo mi u samome početku osnovanija našega veliku nadeždu imali…” Tek 1809. godine, u vrijeme kada je Rusija ratovala protiv Turske, vladika je mogao slobodnije raditi na organizovanju vojne pomoći Karađorđevim ustanicima. Uviđajući da bi Karađorđu ponajbolje mogla priskočiti u pomoć brdska plemena koja su najbliža granici Beogradskog pašaluka, Sveti Petar Cetinjski je pisao Drobnjacima, Pivljanima i Vasojevićima, tražeći da pošalju pomoć Karađorđu.
Istovremeno, vladika je tada mogao preduzeti i neke akcije prema Skadarskom i Hercegovačkom pašaluku, koje bi oslabile udar na Karađorđeve ustanike. U pismu od 16. septembra 1809. godine Karađorđe zahvaljuje Svetom Petru Cetinjskom što je napao na okolne Turke, i tako ih spriječio da napadnu na Srbiju: “Blagodarim na vašoj trudbi koje ste vi obustalji Turke od Skenderijske države, Hercegovske i albanske na sebe da ne bi dejstvovali na našu vojsku…” U vrijeme kada ustanak zbog rusko – turskog rata dobija na snazi i poletu, vladika i Karađorđe se redovno dopisuju, i izvještavaju jedan drugog o najvažnijim političkim i vojnim dešavanjima. Njihova prepiska će biti intenzivnija u vrijeme krize ustanka 1813. godine. Ugrožen sa svake strane od Turaka, Karađorđe će opet tražiti od Svetog Petra Cetinjskog da spriječi Turke iz crnogorskog okruženja da krenu protiv ustanika. “A vi gledajte kakovim god načinom te malo zaplašite Arnaute, i protiv njih vojsku ukazite, da ne bi mogla cjela Arnautija na nas poći…”, piše Karađorđe vladici, aprila 1813. godine. Naravno, vladika je u to vrijeme malo što mogao učiniti za srpske ustanike, ustvrdivši u jednom pismu da “samo Bog može pomoći našoj braći”.
Na današnji dan, 2. januara 1839. godine francuski pronalazač i začetnik fotografije Luj Dager snimio je prvu fotografiju Mjeseca.
Danas je teško zamisliti vrijeme kada je snimanje fotografija bilo komplikovano i “rezervisano” za mali broj ljudi. Jedan od najjednostavnijih izazova za savremene fotografe je Mjesec. Dovoljan je malo bolji fotoaparat i malo strpljenja i odlična fotografija Mjeseca je tu. Međutim, nekada je bilo mnogo komplikovanije, pa čak i nemoguće, snimiti naš satalit, bilo šta u svemiru pa čak i na Zemlji.
1839. godine snimljena je prva fotografija Mjeseca. Ujedno, bila je to i prva astrofotografija ikad snimljena. Fotograf je bio Luj Dager, francuski pronalazač i začetnik fotografije. Prije ove fotografije sva astronomska posmatranja bila su vizuelna a ono što su posmatrači vidjeli crtali su na papiru a zatim analizirali.
Ovoj prvoj astrofotografiji prethodili su mnogobrojni pokušaji “zemaljske” fotografije. 1793. godine francuski pronalazač Žozef Nijeps prvi je radio na pronalaženju metoda za snimanje svjetlosti. Prve eksperimente izvršio je 1814. godine a dvije godine kasnije uspješno je privremeno zabilježio prve fotografije na papiru. Tek 1822. godine snimio je prve trajne fotografije.
Godine 1838. godine Dager je nastavio rad Nijepsa i uspješno snimio fotografiju Mjeseca. Riječ “fotografija” prvi put se pojavila 1839. godine a uveo je njemački astronom Johan Madler (od grčkih riječi “svijetlo” i “pisati”).
Prva fotografija Sunca snimljena je 1842. godine ali na njoj nije bilo nikakvih detalja. Prva detaljnija fotografija Sunca, na kojoj su se vidjele pjege, snimljena je dvije godine kasnije.
