- Na današnji dan 1371. godine u bici na rijeci Marici, kod Černomena, Turci su porazili srpsku vojsku braće Mrnjavčevića, kralja Vukašina i despota Uglješe, koji su u boju poginuli. Bila je to jedna od važnijih bitaka u turskom pohodu na Balkan.
O samom toku bitke danas se malo zna. Na osnovu dostupnih izvora izgleda da su Turci napali preko noći i srpsku vojsku zatekli nespremnu. Pokolj koji se zatim dogodio kod Černomena na Marici skoro niko nije preživio. Černomen se danas nalazi na samom sjeveru Grčke i zove se Ormenio. U boj protiv Turaka despota Uglješu je podržao samo brat, kralj Vukašin. Razjedinjena onovremena srpska vlastela nije se odazvala na poziv Mrnjavčevića da zajedno stanu na put turskim osvajačima. Pored faktora iznenađenja, i ovo se često navodi kao razlog turske pobjede. Po mnogo čemu Marička bitka je bila važnija od Kosovske, iako je ova druga ostala mnogo više u svijesti našeg naroda. Turci koji su bili hiljade kilometara udaljeni od Srba odjednom su se nalazili u Makedoniji. Svi naknadni padovi i osvajanja, teritorija današnje Rumunije, Kosova i Metohije, Crne Gore i Srbije, počeli su porazom na Marici. Bitka na Marici bila je početak propasti srpskog srednjovjekovnog carstva. Nakon smrti kralja Vukašina njega je naslijedio sin Marko, srpskoj istoriji poznatiji kao Kraljević Marko. On nije uspio da odbrani svoje teritorije i nedugo poslije bitke postao je turski vazal. Nedugo poslije bitke, decembra iste godine, umro je i car Uroš i time se ugasila dinastija Nemanjića. Državu su razgrabili oblasni gospodari, a Turcima je bio otvoren put ka Evropi. Jedan od najboljih i ujedno najstariji srpski opis Maričke bitke je nazvan Vrijeme kada su živi zavidjeli mrtvima: „I tolika nužda i zlo ljuto obli sve gradove i krajeve zapadne, koliko ni uši slušaše ni oči vidješe. Prosuše se Ismailćani i poletješe po svoj zemlji i jedne od hrišćana mačem klahu, druge u ropstvo odvođahu. Takva glad bi po svim krajevima, kakva ne bi od postanka svijeta. I uistinu, tada živi oglašavahu za blažene one koji su ranije umrli.“
Na današnji dan, 26. septembra 1826. godine rođen je Ljubomir Nenadović, autor čuvenih putopisa i jedan od najčitanijih srpskih pisaca druge polovine XIX vijeka.
Ljubomir Nenadović je je poznati srpski književnik i diplomata. Rođen je 1826. godine u Brankovini kod Valjeva. Otac mu je bio prota Mateja Nenadović, čuveni vojvoda iz Prvog srpskog ustanka, a djed knez Aleksa koga su dahije ubile 1804. godine u sječi knezova. Školovao se u inostranstvu i po svemu što je učinio za srpsku prosvjetu i kulturu često se poredi sa Dositejom Obradovićem. Napisao je dvije zbirke pjesama a njegovo najvažnije djelo je putopis napisan u obliku pisama i sastavljen od pet djelova: „Pisma iz Švajcarske“, „Pisma iz Italije“, „Prva pisma iz Njemačke“, „Druga pisma iz Njemačke“ i „Pisma o Crnogorcima“. Umro je u Valjevu 1895. godine. Njegoš nije bio samo običan vladar. Bio je i duhovni vođa svoga naroda, veliki čovjek i veliki pjesnik. Svojim dostojanstvenim ponašanjem, duhovnošću i rodoljubivošću oduševio je mnoge koji su imali čast da ga upoznaju, pa i samog Ljubomira Nenadovića, putopisca koji ga je srio tokom svog putovanja po Italiji. Tokom svojih dugih i nezaboravnih putovanja, Nenadović je prolazio kroz mnoge predjele koji su ga inspirisali. Sa željom da sačuva uspomene na gradove i umjetnost Italije koje su mu se duboko urezale u sjećanje otpočeo je svoj putopis “Pisma iz Italije”, ali je susret sa Njegošem potpuno promijenio njegove želje i dalji tok njegovog života. Bio je toliko fasciniran njegovom ličnošću da je zaboravio na sve ljepote i dragocjenosti Italije. Smatrao je da one ne zaslužuju toliko divljenja i pažnje kao vladika crnogorski, pa je umjesto o Italiji u svom putopisu najviše pisao o Njegošu, njegovoj ličnosti, riječima i djelima. Sebe je predstavio kao gledaoca koji se neizmjerno divi svakom njegovom pokretu, kao slušaoca koji mu se pokorava i upija svaku njegovu riječ i kao pisca koji će sve što je učinio i izrekao ovjekovječiti svojim perom na bijeloj hartiji. Njegoš je postao njegova opsesija, njegov najvažniji životni saputnik i centar svih dešavanja. U svojim pismima nije ga prikazivao samo kao velikog vladara, pjesnika i tvorca istorije naše nacionalne sudbine, već i kao divnog čovjeka, karakternog, osjećajnog i duhovitog. Divio se njegovoj čistoj neiskvarenoj duši, briljantnom umu i velikom duhu. U svakoj situaciji se trudio da istakne njegove najbolje osobine, veliku mudrost, pamet i oštroumnost, duhovitost i rječitost, a naričito njegovu rodoljubivost i patriotizam iskazane kroz ogromnu ljubav prema svojoj zemlji i zabrinutost za sudbinu svog naroda. Opisivao ga je kao tihog i veoma zamišljenog čovjeka sa velikim mislima koji se ne pokorava nikom i koji je u svakom trenutku spreman da brani svoju čast, ponos i ugled. Za Nenadovića Njegoš je bio čovjek koji uvjek zna šta hoće, ponosan i gord vladar koji uvijek drži glavu visoko, ali nikada ne gleda među zvijezde i oblake. Njegova gordost, ponos i dostojanstvo izbili su na površinu u trenutku kada odbija da poljubi časne verige u crkvi Svetog Petra uz riječi: „Crnogorci ne ljube lance“. Crnogorski narod nikad nije podnosio potčinjenost, niti je ikada u potpunosti bio pokoren. Za Njegoša su lanci bili simbol ropstva i ovim svojim stavom i riječima izrečenim na svetom mjestu on je pokazao svoju čvrst i nepokolebljiv karakter. Bio je čovjek koji se iz sve snage borio protiv nepravde nikada nije savio glavu, niti se predao. Iz njegovih riječi i postupaka jasno su se primjećivale nostalgija za rodnom grudom, želja za slobodom i patnja koju je osjećao zbog ropstva u kome se nalazila njegova Crna Gora. Bio je njen svetovni i duhovni vladar, simbol poštovanja i odanosti, uzor mnogima i od njega je cio narod očekivao ispravne i pravedne odluke. U svom putopisu ,,Pisma iz Italije“ Ljubomir Nenadović je pjesniku i vladici Njegošu dao najznačajnije mjesto. Opisao ga je sa puno pažnje, ljubavi i neizmjernog poštovanja. Bio je impresinoran njegovom ličnošću, divio se njegovim riječima i dane koje su proveli zajedno u Italiji smatrao najljepšim djelom svojih putovanja po svijetu. Italijanska istorija, kultura i umjetnosti po svojoj ljepoti nijesu bile ni blizu ljepoti Njegoševe duše i uma. Ljubomir Nenadović upozno je Njegoša u Napulju marta 1851. godine. To su bili veoma teški dani za Njegoša, jer se borio sa sopstvenom bolešću i istovremeno su ga mučile vijesti o situaciji u zemlji Bio je zabrinut za svoj narod i obuzet teškim mislima što nije promaklo oštrom oku njegovog saputnika Nenadovića. Ne želeći da ga napusti, odustao je od svog putovanja za Rim, ostao u Napulju sa vladikom i sa njim teško bolesnim dočekao Vaskrs. U svom putopisu ga opisuje na vrlo slikovit način, naročito u teškim trenucima od kojih je jedan bio trenutak stizanja očekivanog pisma iz otadžbine.
Saznavši za namjere Omer Paše Latasa, Njegoš ga proklinje teškim riječima – „da mu srpsko zrno srce raznese kao i ostalim poturčenim pašama“ a na strašnom sudu želi mu susret oči u oči sa najvećim srpskim junakom Obilićem. Tada je iz njega progovorio veliki rodoljub i pravednik i zaljubljenik u srpsku istoriju. Koliko je bio uzrujan i bijesan pokazalo je smjenjivanje rumenila i blijedila na njegovom licu. Ali, slušajući stihove o svom junaku Obiliću koje je napisao Ljubomir Nenadović, pokazalo se da nije klonuo duhom i da mu uspijeva i da se našali kad se za to ukazala prilika. Za crnogorskog vladiko Miloš Obilić je bio pravi heroj i volio je da sluša pjesme o ovom poznatom srpskom junaku. Kada su iz Napulja otputovali za Rim, vladiku je napustio umor i kašalj, pa je sa velikim zanimanjem krenuo u razgledanje njegovih znamenitosti. Zanimale su ga drevna istorija i kultura, a naročito crkva Svetoga Petra koju je premjeravao svojim koracima tražeći da se te mjere zapišu. Najslikovitiji primjer veličine vladike Njegoša i njegovog slobodarskog duha je događaj koji se upravo zbio u toj crkvi. U njoj se čuvaju lanci kojima je Sveti Petar bio vezan u tamnici u Jerusalimu. Taj lanac kaluđer prinosi poklonicima i oni ga sa pobožnošću cjelivaju. Njegoš je to odbio da uradi rekavši da ,,Crnogorci ne ljube lance“ čime je pokazao svoj čvrst i nepokolebljiv karakter i koliko mu je bitna sloboda njegovog naroda. Pored opisa crnogorskog vladara ovaj putopis nudi čitaocu piščeva zapažanja i o pripadnicima drugih naroda, a jedna od najupečatljivijih opisa je opis Francuza, koji vole zabavu u svakom smislu riječi. Putopisac opisuje Italijane kao ljude koji potkradaju putnike, a za vladare ove zemlje kaže da im je jedino važno da nastave da vladaju i da uopšte ne brinu o svom narodu. Za Engleze kaže da su hladnokrvni, čudni, da ne razgovaraju ni sa kim i da „Englez samo za Engleza mari“.
