Povodom Njegoševog dana, državnog praznika posvećenog rođenju Svetog Petra II Petrovića Njegoša, jednog od najznačajnijih srpskih vladika, vladara, pjesnika i filozofa, predsjednik Književnog društva Njegoš književnik Milutin Mićović, govorio je za Radio „Svetigoru“ o liku i djelu Vladike Rada.
Mićović je, na početku razgovora, izrazio zadovoljstvo radom ovogodišnje, petnaeste manifestacije „Dani Njegoševi“ čiji je organizator i Književno društvo „Njegoš“ na čijem je gospodin Mićović čelu, u saradnji sa JU Zahumlje, Maticom srpskom-Društvom članova u Crnoj Gori i Srpskim pokretom „Njegoš“ koja je održana od 7. do 12. novembra u Nikšiću, Podgorici i na Cetinju.
Mićović je kazao da je Njegoš i danas najaktuelniji pisac srpskog naroda.
„Smisao kulture je dozivanje kroz vjekove. Autentični jezik koji je jednom nešto suštinski izrazio ostaje u memoriji naroda i pojedinaca koji uzrastaju sagledavanjem svih protivrječnosti čovjeka. Unutrašnja luča svakom čovjeku dolazi nasleđem. Ako čovjek osjeti da mu je data ta iskra, ona može u njemu da pokrene ono što je on i njegova suština, ono što mu je Bog dao a što je najdublje sakriveno u čovjeku. Kad se to rasplamsa imamo Luču Njegoševu i mogućnost da njome sagledamo i adsko stanje svoga vremena i jedne potamnjele Crne Gore u našem vremenu gdje su se sukobile sile i ljudski planovi ovoga svijeta, centara moći koji podrazumijevaju da nestanu mali narodi i kulture kako bi prevladao jedan globalizam. Preziranje srpske kulture u Crnoj Gori ne dopušta upravo Njegoš koji stoji u takvoj dubini da ga ne mogu pomračiti sile ovoga svijeta. Iskra i jezik su povezani i kad se iskra pokrene onako „kako Bog miluje“ ona daje čovjeku snagu da izgovara istinsko stanje“- kazao je Mićović.
Predsjednik Književnog društva „Njegoš“ dodaje da, po onim Njegoševim riječima, „razvedravanja više Gore Crne“ ima i biće ga kao i ima mogućnosti da se dođe do vedrine.
„U smislu Njegoševog zavjeta dug naše generacije je da se učini ono što je Njegoš zapovijedio na posmrtnom odru a to je da bude sahranjen u crkvi Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. Sahranjivanje u Lovćenskoj kapeli je ostvarivanje Njegoševog i način da se pokaže da to djelo nadvisuje Crnu Goru. Vladika Petar drugi je nebeski provodnik koji, i posle upokojenja, nadgleda Crnu Goru ostvarajući joj puteve u visinama kako u nizinama ne bi postala plijen okupatora koje je još Njegoš otrpio u svom životu. Njegoš je i danas u svom djelu na Lovćenu. Sve u ovom narodu viče i vapije iznutra da se njegova crkva vrati na Lovćen kao i sve zemno što je od njega ostalo i da postane živa vertikala za sve generacije koje posle Njega dolaze. Tajna Crne Gore i ovoga naroda, koji je ostao da ovdje je da svjedoči svoju istoriju i održavanje Zavjeta čijom izdajom bi njegovi potomci pali u zaborav i ,,bezobrazije“, kako je Njegoš govorio. Crna Gora je razdrobljena a ono suštinsko je marginalizovano. Usud savremenog čovjeka je da je predat zaboravu jer je u mehanizmu, u sistemu, robotizmu, tehnicizmu, služenju…Procesom zaborava da u njemu postoji iskra božanstvena, čovjeku se skraćuje pamćenje a sam se čovjek smanjuje dok mu podvig postaje skoro nemoguć. Ipak nađu se ljudi koji osvjetljavaju kolektivni mrak koji od Čovjeka pravi malog čovjeka. Njegoš je uvijek aktuelan jer u jeziku posjeduje semantički, jezički, potencijal na kome se čovjek uvijek može ogrijati.
Crna Gora je nastala na srpskoj nacionalno-oslobodilačkoj ideji. U svim našim bitkama još od svetog Petra Cetinjskog: na Krusima, Grahovcu, Vučijem dolu, Šarancima, Fundini i Morači, do Mojkovca, naši preci su ginuli za tu ideju. Naš čovjek je zadojen kosovskom idejom i zavjetom iz koga su proizilazili najsnažniji podvizi. Srpski jezik nosi to nasleđe na koje se Crna Gora oslanja sa kosovskom, srednjevjekovnom, biblijskom tradicijom sa kojom je povezana Njegoševa poezija. Kroz slobodu čovjek dobija suštinu, kroz rizik kroz koji svaki slobodan čovjek mora da prođe, i to je poezija koja kao bunar postoji u čovjeku ali je potrebno doći do žive vode koja čovjeka obnavlja“_ kazao je Mićović.
Književnik Milutin Mićović se osvrnuo i na savremenu temu nametanja crnogorskog jezika koji je, kako je kazao, instaliran kako jezik služenja vlasti čime se čovjek sužava i preporučuje manipulaciji.
„Vrijeme rađa puno zablude i puno zabludnika koji, umrtvivši zrno u sebi, bivaju vođeni ideologijama kojima su poslušni, dok je Njegošv čovjek, čovjek ispočetka, iz zdravine…Potrebno je početi od sebe, naći sebe i u sebi iskru, jer ako je ne osjetimo u sebi uzalud su nam sva čitanja“, kazao je Mićović podsjećajući da je Njegoš ,,Luču Mikrokozma“ napisao za četrdeset dana.
Mićović naglašava da je potrebno cijeniti život koji ne smije da prođe a da čovjek ovdje ne plati cijenu za nebesku ulaznicu.
„Svako treba da oslušne unutrašnju stvarnost čovjekovu i bude prijatelj sa mudrim riječima koje se nalaze u lozi naših predaka što drži ljude i narode u jednu cjelinu, kako se ne bi otuđili od duhovnog očistva i mlijeka iskoni. To su Njegoševi izvori, iskustva i jezik. To je ono nebesko što je prosijalo kroz Njegoša. Treba da se sjedinjujemo sa tom svjetlošću postajući braća u duhu i narod koji nadvaladava teškoće što Crna Gora, iako mala, ima u tradiciji“-kazao je Mićović koji je svojim „Lučama u tami Crne Gore“ pokušao nama, običnim čitaocima, da osvijetlite Njegoševu „Luču Mikrokozma“, tu vječitu težnja čovjeka da osvjetljivanjem, najprije tame u sebi, osvijetli i tamu oko sebe po onim Njegoševim: Razvedri mi više Gore Crne.
Slobodanka Grdinić
