Ministar vanjskih poslova (i katastarskih djela) Crne Gore
Cetinje, 22. jul 2019.
Ministar Darmanović se pridružio jednoglasnom horu najviših državnih funkcionera koji pokušavaju da se bave crkvenim pitanjem u Crnoj Gori, i to tako što će klevetati Srpsku Pravoslavnu Crkvu, pa ćemo se osvrnuti na nekoliko njegovih stavova.
Otimanja imovine neće biti, možemo se saglasiti sa ministrom, ali ne zato što aktuelni crnogorski režim to ne želi, nego zato što će svaki takav pokušaj vjerni pravoslavni narod Crne Gore spriječiti, a ni evropski pravni poredak to neće prihvatiti. Bezakonja je, nažalost, bilo, a iskustvo nas uči da će se ono nastaviti, osim ako ovdašnji vlastodršci ne počnu da poštuju tradicionalnu Crkvu onako kako se ona poštuje u pristojnim zemljama i kako je ona poštovana u vrijeme hrišćanskih vladara Petrovića, ne da se ponašaju onako kako je to učinio, na primjer, ambasador Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi, kome je ministar Darmanović nadređeni. No, ne čudi od ambasadora što ponavlja gotovo istu rečenicu koju je čuo od ministra – da je SPC ”prije svega politički činilac u Crnoj Gori, pa onda vjerski”. Ova klevetnička mantra koju je izgleda dužan da ponavlja svaki državni službenik, odraz je nezdravog odnosa koji vlast ima prema Crkvi sve od 1945. godine. Dobro oni znaju da se Crkva bavi svojim poslom u Crnoj Gori, ali nisu oni ni prva ni posljednja vlast koja Crkvu gleda kao remetilački faktor. Od Nerona i Dioklecijana, do Staljina i Broza, mnogo se vlastodržaca slično odnosilo prema Crkvi, posmatrajući je kao smetnju i držeći da je ona ”politički činilac” koji prijeti njihovoj neupitnoj vlasti i svemoći na određenom prostoru. Ne dao Bog današnjim crnogorskim vlastima da se svrstaju među ovakve progonitelje Crkve. Dobro bi bilo da se makar podsjete kako su svi oni i njihova moć – završili.
Osnovni razlog za ovo reagovanje je što je ministar ponovio jednu tezu koju neodgovorni novinari i mediji prenose već neko vrijeme tvrdeći da se crkvena imovina u Srbiji vodi na državu, te za to navode primjer Hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu. Radi istinitog informisanja javnosti, a budući da se u tu kampanju uključio ministar, moramo naglasiti da se radi o gruboj manipulaciji.
Naime, istina je da se u pojedinim gradskim sredinama (ne svim), veliki dio gradskog građevinskog zemljišta vodi na državu. Tako je i sa zemljištem ispod i oko nekoliko velikih beogradskih crkava. A i to je plod poslijeratne nacionalizacije. Međutim, na svakoj od tih parcela, Crkva ima pravo korišćenja zemljišta, a na objektu koji je na zemljištu ima pravo svojine. Spomen-hram Svetog Save još uvijek nema upotrebnu dozvolu, jer nije završen, te se Crkva vodi kao njegov držalac, a nakon završetka, nema nikakve sumnje, da će Crkva biti upisana kao njegov vlasnik, kao što se vodi da je vlasnik susjedne manje crkve Svetog Save, koja se nalazi u neposrednoj blizini Spomen-hrama. Pri tome, treba istaći da sadašnja vlast ne samo što ne svojata Spomen-hram Svetog Save, nego daje milione za njegov završetak.
Izgleda da je bilo teško novinarima i saradnicima ministra da pogledaju kako se vode u katastru, naprimjer, beogradski manastiri Vavedenje ili Rakovica, koji se nalaze na gradskom području. Oba su, naravno, u punoj crkvenoj svojini. Mogli su da prošire potragu, potroše pola sata svog vremena i utvrde i da se manastiri širom Srbije: Krušedol, Ravanica, Manasija, Žiča, Studenica, Sopoćani, Đurđevi Stupovi, Mileševa – takođe svi vode na Crkvu – i zemljište i objekti. Mogli su to da urade, ali nisu. Jer istina nije cilj ovakvog spinovanja javnosti. Cilj je da se stvori atmosfera u kojoj će planirana neonacionalizacija proći mirno, stvarajući utisak da je to isto učinjeno i u Srbiji. A nije. Samo ćemo uzgred pomenuti da je država Srbija (ali i Hrvatska, Slovenija, donekle BiH…) vratila i vraća imovinu Crkvi i vjerskih zajednica oduzetu poslije Drugog svjetskog rata za vrijeme komunističke vladavine, a nijednoj od zemalja bivše SFRJ, osim Crnoj Gori, nije palo na pamet da je nanovo oduzima.
I na kraju, vara se ministar ako misli da se Crkva plaši gubitka nekog monopola. Ni sad ne postoji nikakav monopol. Ovo je zemlja u kojoj niko nikoga ne može da prinudi (ili makar ne bi smio da može) da pripada bilo kakvoj vjerskoj zajednici ili organizaciji. Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimljansko-nikšićka i dijelovi Eparhija mileševske i zahumsko-hercegovačke imaju odgovornost samo za pravoslavne Hrišćane. Taj ”monopol” im je dat ustrojstvom Srpske Pravoslavne Crkve, koja ovdje postoji i djeluje, kao dio vaseljenske Pravoslavne Crkve, od trinaestog vijeka, otkad je Sveti Sava osnovao preteče svake od ovih pomenutih eparhija: zetsku, budimljansku, dabarsku i humsku. Jednako je besmisleno prozivati ove pravoslavne episkopije za monopol, koliko bi bilo besmisleno i nedopustivo za ministra sekularne države da proziva, recimo, Nadbiskupiju barsku i Biskupiju kotorsku za monopol u pogledu Rimokatoličke Crkve.
Držimo da način govora o Crkvi i manipulacije koje je ministar upotrebio nisu dostojni odgovornog čovjeka, a kamoli nekoga ko je na jednoj od najvažnijih državnih funkcija, te pozivamo i njega i sve druge koji imaju potrebu da se na ovakav način očituju o crkvenim pitanjima da se uzdrže od prozivanja Crkve. Time ne prozivaju nekoliko Vladika i par stotina sveštenika, monaha i monahinja, nego ogromnu većinu pravoslavnog stanovništva svoje zemlje, čiji glas uporno neće da čuju.
IZ MITROPOLIJE CRNOGORSKO-PRIMORSKE
