Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Sabornom hramu u Podgorici, na praznik Svetog apostola Jakova 5. novembra 2019. godine
,,Zasvijetli, zasijaj Jerusalime, jer dođe svjetlost tvoja i slava Gospodnja obasja te.” Tako je proricao o svetom gradu Jerusalimu drevni prorok Isaija, od koga čitamo i čitali smo ovaj sveti odlomak, a to je bio običaj od prastarih vremena pa do danas, da se uvijek na službi Božijoj čitaju i odlomci iz Starog zavjeta, takođe iz Djela apostolskih, iz poslanica svetih apostola, pa onda i iz svetoga Jevanđelja, jer u tom i jeste punoća otkrivenja Božijeg. Ono što su zapisali proroci, ono što su posvjedočili sveti apostoli koji su vidjeli, čuli i opipali živoga Gospoda i ono što je sam Gospod izgovorio i sveti jevanđelisti zapisali. Tako, evo, i na ovoj Liturgiji Svetog Jakova, brata Gospodnjega, izgovaramo sve te velike i svete tajne iz Starog i iz Novog zavjeta. Jakov, brat Gospodnji, prvi episkop svetoga grada Jerusalima, koji je i mučenički u Jerusalimu postradao i bio ubijen i koji je, i u svojoj poslanici, govorio o svetom gradu Jerusalimu i o stradanju grada Jerusalima, kao što se govori takođe i u Lukinom Jevanđelju, koje smo pročitali.
Sveti grad Jerusalim, u kojem su se dogodila sva ona velika i strašna zbivanja Hristovoga života. Poslije Njegovoga rođenja i Njegovoga dolaska u sveti grad Jerusalim, tu gdje je dolazio često i sveti hram jerusalimski posjećivao i tu gdje su se dogodila ona zbivanja i Njegovoga ulaska u Jerusalim i Njegovoga stradanja Njegovoga raspeća i Njegovoga Vaskrsenja. Sveti grad Jerusalim u kome se sabralo sve ono što se događalo od nastanka svijeta i dobilo svoj pravi i istinski smisao. Sveto grad Jerusalim koji je danas živo svjedočanstvo Hristovoga raspeća i Njegovoga Vaskrsenja i Njegovoga boravka sa nama i Njegovoga Vaznesenja na nebesa i sjedenja sa desne strane Boga i Oca. Jedini grad zemaljski koji se kroz Hrista i kroz Njegovo Vaznesenje vaznosi na nebesa. Otuda je Jerusalim grad koji je na zemlji, ali kroz koji se mi uznosimo na nebesa i postajemo stanovnici nebeskoga grada Jerusalima o kome naročito govori Sveti apostol i jevanđelist Jovan u svome Otkrovenju. Jerusalim je grad koji je na zemlji, u njega je sabrano sve što se događalo kroz istoriju, a u onaj nebeski grad Jerusalim je sabrano sve ono što se događa i što će se događati i sve ono što se sabira u neprolazno carstvo Božije.
Sveti apostol Jakov, pored svoje poslanice i svoga svjedočanstva živoga Gospoda, kao brat Gospodnji od Josifa, koji je bio poočim Gospodnji, on je, poslije Hristovog Vaskrsenja i Vaznesenja, ostao u gradu Jerusalimu. Ostali apostoli su išli na razna mjesta da svjedoče Gospoda, i apostol Petar, a poslije i apostol Pavle i ostali apostoli su stizali do kraja zemaljskoga šara. Apostol Toma je stizao do Indije, apostol Andrej do ovih naših krajeva, stizao je do Carigrada današnjega, stizao je do Kijeva, stizao je do Gruzije i svjedočio Gospoda i drugi apostoli. Apostol Petar i Pavle su obilazili čitav Mediteran, čak i do Jadranskog mora, a stigli su i do svetoga grada Rima, gdje su obojica mučenički postradali, i tamo na mjestu gdje su njihove mošti podignuta su dva veličanstvena hrama: onaj hram Svetoga apostola Pavla van zidova Rima i onaj hram apostola Petra koji je u svoje vrijeme bio groblje za strance, ali koji je sad postao jedan od centralnih hramova zemaljskoga šara i oni su tu mučenički postradali i posvjedočili Gospoda širom vaseljene, ispunivši Njegovu zapovjest. A Sveti apostol Jakov je ostao u Jerusalimu i tu je svjedočio Gospoda i u vrijeme apostola Jakova, to je opisano u Djelima apostolskim, dogodio se i onaj prvi sabor 51. godine, gdje su se sabrali apostoli, prezviteri, kao što kažu u Djelima apostolskim, sa čitavom Crkvom Božijom da posvjedoče učenje Crkve, Hristovu nauku da posvjedoče, naročito u to vrijeme kada je postojalo to sukobljavanje između onih koji su se držali zapovjesti Mojsijevih i onih koji su te zapovjesti Mojsijeve tumačili i obasjavali svjetlošću Hristove nauke. I to je ono što je Crkva Božija rješavala na tom prvom saboru Crkve Božije u svetome gradu Jerusalimu. Tim saborom je predsjedavao ne apostol Petar, nego apostol Jakov, brat Gospodnji.
I onda je zapisano: ,,Izvoli se Duhu Svetome i nama”, tako su zapisali oni koji su bili na tome saboru i ta odluka je nešto što je mjera svih crkvenih sabora kroz vijekove do naših vremena. I u naše vrijeme, nažalost, one odluke koje sami pratite u vezi Crkve u Ukrajini, koju je osnovao sadašnji patrijarh, što je stvorilo raskol unutar Crkve pravoslavne, to je nešto što nema pravo niko da donosi takve odluke! Samo može donositi sabor sveukupne Crkve Hristove! I zato je naša Crkva i naš sabor uputio pismo carigradskom patrijarhu, u kome je konstatovano da je završena konstantinovska epoha u istoriji Crkve. To je ta epoha koja je bila od vremena cara Konstantina, od 4. vijeka i koja je trajala dokle je postojao Carigrad, do 1453. godine, i koja je postojala, mogli bi da kažemo, do mučeničke smrti carske porodice cara Nikolaja i carice Aleksandre i njihove djece. Taj carski period, taj period zajedništva između Crkve i države, dok su bili vladari hrišćanski i dok su države bile hrišćanske, taj period je trajao. A u ovo naše vrijeme kada, nažalost, vladari postaju bezbožni vladari, a države postaju sekularne države, onda Crkva mora da se vrati tom izvornom načinu ponašanja i jedino sabori, pomjesni sabori Crkve Božije, su oni koji mogu i imaju pravo da rješavaju ta velika pitanja sa kojima se Crkva suočava, sa kojima se suočavala u prošlim vremenima i sa kojima se danas suočava i sa kojima će se suočavati i u buduća vremena.
Zato je tu apostol Jakov, brat Gospodnji, divni svjedok upravo te sabornosti Crkve Božije, koji je svojom mučeničkom krvlju posvjedočio tu svoju vjernost samome Gospodu, Crkvi Božijoj i tome njenome izvornome duhu. Mi ne služimo njegovu Liturgiju tako često, u novije vrijeme se ponovo vraćamo toj Liturgiji koju služimo za njegov praznik, ali Jakovljeva Liturgija je jedna od najstarijih Liturgija. Mi, u naše vrijeme, u Crkvi naročito služimo dvije liturgije: Svetoga Vasilija Velikog, za vrijeme Velikoga posta, i Svetoga Jovana Zlatoustoga, koja se služi stalno preko čitave godine. A te dvije liturgije su praćene drugim liturgijama: Liturgijom Svetoga Jakova, brata Gospodnjega, pa onda liturgijama na zapadu, koje su bile galikanska Liturgija i druge koje su bile i koje se i danas služe, promjenjene do određenog stepena, na zapadu u Rimskoj crkvi, a ima sada i u Pravoslavnoj crkvi u Francuskoj takođe ta galikanska Liturgija i ponovo se služi u onom duhu iz onih drevnih vremena, kao što se služi i Liturgija Svetog apostola Jakova. Ta izvorna Liturgija Crkve Božije i svetoga grada Jerusalima.
Neka bi Gospod molitvama Svetog apostola Jakova, brata Gospodnjega, njegovom naukom, njegovim učenjem, njegovim svjedočenjem i nama pokazao put kojim treba da hodimo i način na koji treba da živimo ovdje na zemlji, u ovom zemaljskom gradu, kroz zemaljski Jerusalim ushodeći i kroz poklonjenje svetinjama Svete zemlje ushodeći onom nebeskom Jerusalimu, Jerusalimu u kome je Jagnje Božije zaklano za život svijeta. Sam Gospod, koji nas čeka i blagosilja i vodi i privodi Sebi i našem vječnom ljudskom dostojanstvu, Njemu, Gospodu našem, Jagnjetu zaklanom za život svijeta, divnome u svetima Svojim, predivnome u Svetom Jakovu, bratu Gospodnjem, neka je slava i hvala u vijekove vijekova. Amin.
Transkript Danilo Balaban
