Komentarišući nedavno privođenje nakon službe na Zlatici, mitropolit je kazao da, osim što je taj čin uvijen u navodnu zakonsku oblandu, bez sumnje predstavlja kontinuitet postupanja ove vlasti prema Crkvi u posljednjih dvadesetak godina
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije ocijenio je intervjuu za Dan da su mjere o ukidanju prava vjernika na bogosluženje ozbiljna odluka, koja je morala da bude donesena u otvorenom dijalogu, te da je to jedno od najosjetljivijih ljudskih prava. Komentarišući nedavno privođenje nakon službe na Zlatici, mitropolit je kazao da, osim što je taj čin uvijen u navodnu zakonsku oblandu, bez sumnje predstavlja kontinuitet postupanja ove vlasti prema Crkvi u posljednjih dvadesetak godina.
Kako komentarišete postupak policije, privođenje Vas i deset sveštenika na praznik Cvijeti? Da li je to nastavak obračuna ove vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
-Mitropolija crnogorsko-primorska je odmah nakon donošenja mjera za suzbijanje epidemije virusa korona redukovala svoj, inače veoma intenzivan crkveni život, na minimum. Sve je zaustavljeno osim bogosluženja i aktivnost nekoliko važnih crkvenih administrativnih i dobrotvornih ustanova, kao što su narodne kuhinje, na primjer. Očigledno to nekome nije bilo dovoljno već je potrebno da se Crkva dodatno pokuša poniziti. To, dakako, nije uspjelo ni mnogo moćnijima, pa neće ni onima koji to danas žele da učine. Crkva je učinila sve što je mogla i u organizaciji službe na Zlatici. Služeno je sa izuzetno malim brojem sveštenika, nije bilo stotina vjernika i djece koja su svake godine tu na divni praznik Ulaska Hristovog u Jerusalim – Cvijeti… više od toga ne možemo.
Privođenje mitropolita, sveštenika i crkvenih poslužitelja, osim što je uvijeno u navodnu zakonsku oblandu (a kako bi drugačije), bez sumnje predstavlja kontinuitet postupanja ove vlasti prema Crkvi u posljednjih dvadesetak godina. Zapravo, sa manjom pauzom to postupanje ima svoje trajanje od 1945. godine. Da je bilo dobre volje, ona se mogla pokazati na samom početku epidemije u direktnom kontaktu sa crkvama i vjerskim zajednicama, osobito sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kao najbrojnijom. Ako se to radi u državama mnogo više kulture dijaloga, ne vidim razloga zašto to nije urađeno i kod nas. Ukoliko je zbilja jedini cilj zdravlje građana, policija je svakako imala i druge načine, manje nasilne i kontroverzne, da ga zaštiti.
Što se same policije tiče, ona je strogo hijerarhijski uređena i svakako je postupala po naređenjima onih koji imaju nad njom vlasti. Kako reče Hristu onaj rimski kapetan: „Jer i ja sam čovjek pod vlašću, i imam pod sobom vojnike, pa rečem jednome: Idi, i ide; i drugome: Dođi, i dođe…” (Lk. 7,8). Osim manjih izuzetaka koji nijesu vrijedni pomena, policija ja postupala korektno. Bilo je očigledno da je većini njih ovaj „borbeni” zadatak bio izuzetan teret ili im je makar bilo neprijatno. Ono što je, međutim, začuđujuće (ili možda i nije) je zluradost jednog broja medija i pojedinaca koji likuju nad činjenicom da se sveštenici i vjernici privode i unaprijed im presuđuju. Time se nesumnjivo vrši i jedan svojevrstan pritisak na tužilaštvo koje tek treba da rasudi o eventualnim krivicama. Nisam siguran da je to moguće nepristrasno uraditi u uslovima ovakve anticrkvene harange.
S obzirom na to da je zabranjeno okupljanje vjernika, kako će se obavljati službe tokom predstojećeg najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa? Mislite li da je vladina mjera o zabrani okupljanja vjernika opravdana?
–Nije nam bilo lako da pozovemo vjerne da se uzdrže od proslave Vaskrsa u hramovima, što smo prije neki dan učinili. Prije tog javnog obraćanja, od ljekarskog tima koji rukovodi borbom protiv ove epidemije dobili smo uvjeravanja da je stanje izuzetno ozbiljno i da su motivi za donošenje mjera bili isključivo medicinsko-zdravstvene prirode u cilju očuvanja zdravlja ljudi. Njima vjerujemo da je to tako, ali nismo toliko naivni da ne vidimo da ovu pošast mnogi koriste i za svoje ideološko-političke ciljeve. U tom smislu smo imali i imamo dilemu da li su opravdane zabrane vjerskih okupljanja.
Kao hrišćanima nam je jednako važan onaj svakidašnji hljeb kojim se hranimo, koliko i Hljeb nebeski Sveto Pričešće – od kojeg se nikad ne gladni Gospod naš Isus Hristos. Cjelokupno apostolsko i svetootačko predanje nam jasno poručuje da smo Njemu i obećanom nam Carstvu Njegovom najbliži u događaju Svete Liturgije kad smo okupljeni na jednom mjestu svi zajedno. I sama riječ „liturgija” (litu ergon), znači da je ona „djelo naroda”. Ne može se kao hrišćanin biti ravnodušan prema nemogućnosti da se okup ljamo na molitvu, kako nam je i sam Hristos zapovijedio, niti možemo tek tako, bez ozbiljnog promišljanja, pristati na takve propise. To smo ipak uradili jer su one privremenog karaktera i usmjerene su na čuvanje naših bližnjih, naročito onih najranjivijih među nama. Nadamo se da će uskoro da prestanu svi razlozi zbog kojih su ove mjere propisane i da ćemo se vratiti normalnom, pa i bogoslužbenom životu.
Gotovo svakodnevno smo svjedoci posljedica širom svijeta opasnog virusa korona, a veliki broj građana je zaražen u Crnoj Gori, dok su nažalost četiri osobe preminule. Kakav je Vaš stav o cjelokupnoj situaciji o pandemiji virusa korona?
–Ova pandemija, kao i svaka nevolja koja snađe ljudski rod ili pojedinca, uvijek je odlična prilika da se podsjetimo na to koliko smo krhka bića i koliko bismo bili jadna i nesrećna bića, kada bi posljednje slovo našega života bio grob kojim se završi ovozemaljski život svakoga od nas. Ako je to istina našeg života, zaista je proklet dan kad se čovjek rodi. Bogu hvala, to nije tako. Niti grobom nestaje sve ono što mi jesmo, niti smo toliko nesrećna bića. Stvoreni smo po ikoni Božijoj i namijenjen nam je vječni život u blagodati i ljubavi Božijoj.
Da bismo stigli do vječnoga, potrebno je da ovaj svoj život ne živimo kao da je naš grob posljednja istina o njemu, već da život temeljimo na Grobu Gospodnjem, a to je Grob Životvorni, koji pobjeđuje svaku truležnost, smrt i ništavilo. Svaka pandemija (bukvalno na grčkom: svi ljudi, sav narod) nas još podsjeća da smo svi rođeni jednaki i da nam je svima potrebna bratska pomoć i briga da bismo se oporavili ma i od najmanje bolesti. Ovaj svijet je mnogo propatio od nas ljudi i našega grijeha i nemara. Za razliku od virusa, koji nam ne čini zlo svjesno i namjerno, mi smo često jedni drugima gori od zvijerova, živjeći na bratomržnji, podjelama, diobama, samoživosti…
Kako doživljavate Vladine mjere o sprečavanju širenja virusa korona u Crnoj Gori? Sa kojim mjerama se eventualno ne slažete?
–Kao što rekosmo ranije, mjere o ukidanju prava vjernika na bogosluženje je ozbiljna odluka, koja je morala da bude donesena u jednom otvorenom dijalogu. To je jedno od najosjetljivijih ljudskih prava i njegovom ograničavanju se mora pristupati izuzetno oprezno. Imamo utisak da je u Crnoj Gori upravo najlakše o njemu odlučivati, a baš u Crnoj Gori Svetog Vasilija i Svetoga Petra ne bi smjelo da bude tako.
Što se ostalih mjera tiče, teško nam je da ih objektivno procjenjujemo budući da nemamo dovoljno stručnih znanja i saznanja o njima. Vjerujemo da su donesene od strane ljudi koji znaju šta rade. Kao što nam ne prija kad nas ljudi potpuno neupućeni u vjeru, ponekad čak i aktivni bogoborci, uče teologiji i crkvenom predanju (osnivajući kao bezbožnici čak i „crkvu”), tako ne želimo da upadnemo u iskušenje da propisane mjere komentarišemo više nego što to možemo i moramo imajući u vidu našu odgovornost ne samo prema pravoslavnim vjernicima.
Ono, međutim, što nema direktne veze sa suštinom mjera i naredbi u vezi sa epidemijom, nego se tiče kažnjavanja zbog njihovog neispunjavanja, proizvodi kod velikog broja građana dodatni nespokoj. Naime, višesedmično lišavanje slobode ili drakonske novčane kazne koje su potpuno nesrazmjerne životnom standardu i primanjima ogromne većine građana priliče policijskim režimima (ne živimo mi valjda u takvom?), koji vladaju metodama kazni i stroge kontrole građana. Vidimo da to u drugim evropskim zemljama, niti u Sjedinjenim Američkim Državama predsjednika Trampa, nije tako ni u ovom trenutku. Utjerivanje straha nije dobar način za održavanje discipline, jer dugoročno proizvodi suprotne efekte, osobito kod nas gdje taj strah traje sedamdeset godina.
Kakav je Vaš stav povodom vladine odluke o objavljivanju spiska imena lica u Crnoj Gori koja se nalaze u samoizolaciji?
–S obzirom na kvarljivu ljudsku prirodu i loše sklonosti čovjeka ka nalaženju spoljašnjeg krivca za sve svoje nevolje, ne možemo da uvidimo nikakvu korist u objavljivanju takvog spiska. Ako je razlog bio omogućavanje lakšeg praćenja ljudi koji ne poštuju izrečene im mjere, iako, naravno, smatram da treba da ih poštuju, smatram da je Vlada izabrala izuzetno loš način za kontrolu, prije svega zbog veoma loših posljedica po čojstvo i ljudsko dostojanstvo onih koji potkazuju „prestupnike”.
Kroz našu istoriju smo imali dosta ljudi koji su špijali, ali su ih se i njihova bratstva stidjela, a ime im je ostajalo naruženo za mnoge vjekove. Vlada je morala da osmisli neke mnogo bolje mehanizme, a ne da čuvajući zdravlje, podstiče nezdravo i nemoralno ponašanje građana. Ukoliko budemo imali društvo pu no onih koji će biti spremni da jedni druge prijavljuju kao prestupnike, što otvara mogućnost za velike zloupotrebe, koje smo imali prilike da dobro upoznamo i u našem društvu (Goli otok) tjelesno zdravlje nam neće puno koristiti.
Kada očekujete nastavak pregovora sa Vladom oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijeeti?
–Već zakazani drugi sastanak Ekspertskih timova Vlade i Episkopskog savjeta Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je otkazan zbog aktuelne epidemije. Očekujemo da se pregovori nastave i, nadamo se u Boga, uspješno završe, odmah nakon što se epidemija završi.
Nije zgoreg pomenuti da u ovom trenutku i dalje stoje svi razlozi zbog kojih smo započeli sa aktivnim otporom bezakonog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ukoliko ne bude došlo do dogovora, kojem se nadamo i uvijek smo ga tražili, nećemo imati izbora nego da se i dalje borimo za svoja prava. Želimo da vjerujemo da za tim neće biti potrebe.
Pravoslavni vjerni narod Crne Gore je, zajedno sa svima drugima građanima, koji su nam se pridružili, na čemu im i ovaj put blagodarim u ime svih, pokazao izuzetnu odlučnost, koja je, mišljenja smo, svima jasna. „Ne damo svetinje” je divni usklik radosti i molitve, koji se uvrstio među najkarakterističnija obilježja hrišćana našega vremena u čitavom svijetu.
Izvor: Dan
