U Nedjelju o Zakheju, 18. februara 2024. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković uz sasluženje protojereja-stavrofora Dragana Mitrovića, protojereja: Miladina Kneževića, Branka Vujačića, Nikole Pejovića, jereja Krsta Stanišića, kao i đakona Vedrana Grmuše.
Upravo prva najava Velikog posta biva u ovoj nedjelji u kojoj se čita jevanđeljski odlomak o Zakheju (Lk 19, 1-10). To je priča o čovjeku koji je bio prenizak da bi vidio Isusa, ali je toliko želio da ga vidi da se popeo na drvo. Isus je udovoljio njegovoj želji i otišao njegovoj kući. Prema tome, tema ove prve objave je želja. Čovjek ide za svojom željom. Čak bi se moglo reći da čovjek jeste želja – ovu fundamentalnu psihološku istinu o čovjekovoj prirodi prepoznaje i Jevanđelje: „Gdje je blago vaše“ – kaže Hristos – „tamo će biti i srce vaše“. Jaka želja nadvladava čovjekova prirodna ograničenja; ako nešto strasno želi, čovjek čini stvari za koje obično nije sposoban. Iako je „prenizak“, čovjek nadvladava i prevazilazi samoga sebe. Pitanje je samo da li mi želimo prave stvari, da li je snaga želje u nama usmjerena ka pravom cilju, ili je, po riječima ateističkog egzistencijaliste Žan-Pol Sartra, čovjek jedna „beskorisna strast“.
Zakhej je želio „pravu stvar“, htio je da vidi Hrista i da mu se približi. On je prvi simbol pokajanja, jer pokajanje počinje ponovnim pronalaženjem suštinske prirode svake želje: žudnje za Bogom i njegovom pravdom, za istinskim životom.
,,Ovim Jevanđeljem o Zakheju i cariniku, koje smo danas tokom Liturgije pročitali, počinjemo pripreme za Vaskršnji post. Tačno mjesec dana pred početak posta Gospodnjeg sve naredne jevanđelske priče koje ćemo čitati u ovom narednom periodu imaju za svrhu da nas polako pripremaju i uvode u početak Časnog posta”, podsjetio je u uvodnom slovu načalstvujući prota Dalibor.
On je u nastavku akcentovao da i ako u grijehu i iskvaren grijehom Zakhej je zapravo u suštini svog bića i srca bio dobar čovjek, što je i kulminiralo u njegovoj želji da vidi Spasitelja svojim očima:
,,Carinik Zakhej iz ove jevanđelske priče je bio izrazito bogat čovjek, ali ga je bogatstvo iskvarilo, bio je carinik i mnogi su ga podmićivali. Međutim, on je u dubini srca bio dobar čovjek i imao je dobru dušu, ali je upao u grijeh. No, u dubini njegove duše srce njegovo je vapilo za istinom i zato je poželio da vidi Spasitelja svojim očima.On je vidio jednu smokvu, a ta smokva se i dan danas čuva u Jerihonu, pored nje je sagrađen manastir, jer se na tu smokvu popeo ovaj carinik Zakhej, da bi vidio bolje Gospoda, budući da je bio malog rasta. Međutim, Gospod koji je svijetlost i koji obasjava srca naša – obasjao je i srce Zakhejevo, vidio ga je kako na drvetu stoji i rekao mu: Zakheju, siđi brzo, jer mi danas valja biti u domu tvome!”
U nastavku pastirskog slova otac je podvukao da su carinika Zakheja zapravo u dubini duše mrzjeli, zato su tako zdušno i osuđivali Gospoda zašto ide kod njega kući, no kako prota Dalibor dalje navodi, srce carinika Zakheja se otvorilo za Gospoda pokajanjem:
,,Mnogi su osudili u tom trenutku Hrista, kako to da on ide kod takvog grešnika kući, dakle samo su lažno podilazili iz koristi ovom cariniku, ali su ga zapravo u dubini duše mrzeli, zato su tako zdušno i osuđivali Gospoda. Međutim, srce carinika Zakheja se otvorilo za Gospoda pokajanjem, blagodat Božija je obuzela srce njegovo i vratio se vrlinskom životu.”
Prota Dalibor je u drugom dijelu obraćanja akcentovao da je primjer preobraženja i preumljenja eklatantan u primjeru carinika Zakheja:
,,Zaista čudesan i neverovatan primer pokajanja, i primer kako se pokajanjem istinski preobražavamo. Eto čovjek koji je bio grešnik, postaje pravedan, milostiv, daje pola onoga što ima, svima kojima je nešto skrivio vraća četvorostruko, oprašta svima dugove koji su imali prema njemu, postaje novi čovjek, pokajao i opravdan pred Gospodom.”
Naposlijetku, on je naglasio da ovaj primjer pokajanja jeste primjer za sve nas, prije svega da se zamislimo koliko smo Gospodu blagodarni na darovima i prilikama kojim nas je darivao i koliko smo zapravo sve to zloupotrijebili u našem životu u nedostatku istinskog smirenja i pokajanja:
,,Koliko mi danas u ovom našem životu i u ovim vremenima u kojim živimo, zapravo razmišljamo i hodimo ovom zemljom kao ovaj pokajani carinik Zakhej? Koliko samo zloupotrebljavamo ono što nam je Gospod darivao? Jer sve što smo dobili na zemlji dobili smo od Boga, ništa nismo dobili po ljudskoj zasluzi, nego po Božijoj ljubavi i promislu. Ova jevanđelska priča nosi veliku pouku, a to je da naše sopstvene slabosti, koje našu dušu odvraćaju od Carstva Božijega, trebamo odbaciti od srca našeg, trebamo otvoriti dušu našu pokajanjem i smirenjem da bi Hristos ušao i obitavao u srcu našem, kao što se srcem svojim otvorio i ovaj pokajani carinik Zakhej”, zaključio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Tekst, foto & video: Boris Musić
