Sjutra, u subotu, 14. februara, u svim pravoslavnim hramovima, obilježeće se zimske Zadušnice – dan posvećen molitvi za upokojene.
Arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, protojerej Predrag Šćepanović, u razgovoru za Radio Svetigoru pojasnio je kako će u hramovima proteći sjutrašnji dan.
„Na Zadušnice ćemo služiti Svetu liturgiju, a pri kraju Svete liturgije sveštenici osveštavaju koljivo, žito, koje je pripremljeno za duše pokojnika i čita se mnoštvo imena, pominju se upokojeni, pa je to možda i jedan poziv svima da upišu imena svojih upokojenih, da se skuva žito i donese u hram, tako da bi se svi zajednički pomolili za duše naših upokojenih. Nakon liturgije, obići ćemo groblja i prekaditi grobove.”
Otac Predrag je kazao da je molitva za upokojena jedna od svetih dužnosti svakog hrišćanina.
„Mi koji smo ovdje vojujuća Crkva na zemlji, mi smo u prilici da uradimo mnogo što šta – metanije, post, ovaj ili onaj podvig, da čitamo akatiste, a ti članovi koji su se upokojili više ne mogu ništa da rade za svoje spasenje. Oni zavise od naših molitava, pa nekad, kad se čoveku život učini cikličan – evo jesen, pa kiše, pa zima, pa će proljeće, pa ljeto, pa opet – kad nam se život učini da nema smisla, samo dođite na Svetu liturgiju, pomolite se za nekog svog pokojnika i shvatite da on zavisi od naših molitava, onda vam život dobija itekakvu vrijednost.“
Pojašnjavajući simvoliku svijeće u Crkvi, rekao je da nam svijeća pomaže da shvatimo da je naša vjera svjetlost.
„Svijeća je svjetlost. Mi kad palimo svijeću, a i to je, blaženopočivši veliki učitelj Pravoslavne Crkve, Vladika Atanasije govorio: uđite na liturgiju, dođite da se molite, nemojte da zapalite sveću i odete u grad. Neće sveća da se moli sama za vas. Sveća je jedno, ajde da kažem, malo da mi Bog oprosti, jedno didaktičko sredstvo. Kad zapalimo sveću, pomolimo se, pomenemo imena upokojenih i gledamo u taj plamen svijeće koje pokazuje da naš život nije tunel, nego da je naš život svjetlost.“
On je dodao da žito simvoliše vaskrsenje i da su pored crkava za pravoslavne hrišćane groblja najveće svetinje.
„A zašto kuvamo pšenicu i ono zrno pšenično? To znaju oni koji su na selu – kako se žito sije i kako to sve ide u zemlju, i stavite nekoliko zrna, a od tih nekoliko rodi se ogroman rod. Tako je i kad sahranjujemo čovjeka. Riječ ‘sohraniti’ znači sačuvati. Tako naš crkvenoslovenski jezik ima duboku simvoliku, i zato su za nas pored crkava, groblja najveće svetinje. Braća Rusi kažu kladbišče za groblje, skladište, Božja njiva. Zamislite, kad bi vi rekli nekome ko ide na groblje Čepurci ili Gvozden Brijeg, gdje god u Crnoj Gori: idem na Božju njivu. A zaista je to Božja njiva koja čeka trube arhangelske i drugi Hristov dolazak, kada će svi mrtvi iz svojih grobova ustati.“
Poučivši da je i ljudsko tijelo sveto i da će i ono u dan opšteg vaskrsenja vaskrsnuti zajedno sa dušom, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski je kazao da je tragika smrti upravo u razdvajanju duše od tijela.
„Zato, pravoslavna crkva je protiv kremiranje, zato što je ljudsko tijelo sveto i ono treba da vaskrsne. Ne samo duša, kako je govorio veliki Georgije Florovski: Tijelo bez duše je leš, a duša bez tijela je fantom. Samo zajedno čine cjelokupnu čovječju ličnost. I zato je tragika smrti u tome što se razdaja duša od tijela. Zato mi izlazimo na grobove, zato palimo svijeće, i zato donosimo to žito koje nas simvoliše da smo to žito prvo sahranili u zemlju, a da je ono onda tek donijelo roda. Tako će i oni koji su u grobovima jednoga dana vaskrsnuti“, zaključio je otac Predrag.
O. B.
